Dragi moji!
Ja sam u domaji već neko vrijeme (izbjegavamo vikend neposredno prije Božića, pa putujemo obično suprotno od tih gužvi) i puna sam novih-starih dojmova, događaja, družim se jako puno u živo... i nedostaje mi ovaj nedirektni kontakt s vama.
Kako mi je vrijeme na kompu ograničeno, ne mogu vam napisati sve što bih htjela, ali ću izdvojiti neke misli koje nikako ne želim izostaviti na blogu.
Vidim da se i u nekoj široj javnosti počela jako isticati duhovna strana Božića kao neki trend. Vidim da su ljudi zbunjeni zbog svih tih poklona koje kupuju, iako i sami ističu kako to nije ono najvažnije. Većini je kupovina tlaka, šoping centri i ulice su prepune, gužva po gradu na svakom koraku... ali što se mora, mora se... To je običaj. A i lijepo je ljudima poklanjati, zar ne? Lijepo je i dobiti pokon. Pitanje je samo kakvu vrijednost pridajemo poklonima, kupujemo li nekima samo zato jer bi nešto trebali kupiti, a nemamo pojma što bi to moglo biti.
Zove mene tako jučer jedan član familije i pita što bi me veselilo za Božić. I ja u autu na putu za prijatelje, (ne)odgovarajući Savršenom gdje bi trebali skrenuti, onako u žurbi pomislim kako bih rado s tom osobom provela puno više vremena nego što se uspijemo vidjeti... jer vremena je malo, juri se - između ostalog i za poklonima.
I kažem da zaista ne želim ništa posebno (a zapravo želim, ali to ne stane u tih par riječi, jer već zove prijatelj na drugoj liniji) i neka uzme neku sitnicu koja se njemu čini zgodna u dućanu koji mi je spomenuo kao mjesto gdje će obaviti većinu kupovine za sve. Jer vremena za puno obilazaka nema.
Gledam i hrvatske televizijske programe i mislim kako želim otići na koncert za Zakladu koju je pokrenula Ana Rukavina. I jurim taj čitav dan i dolazim doma poslije podne. Imam malu pauzu, pa onda sa Savršenim na izložbu Leonarda da Vincija (četvrtkom je duže otvoreno) i onda na koncert. Slama me umor i ostajem doma. Nakon kratkog odmora nešto radim, dolazi djevojčica koja s bakom i dedom obilazi sva moguća predbožićna događanja, nastaje neka muvana i ja palim televizor na završnici koncerta.
Pjeva se neka pjesma (pretpostavljam spjevana za Anu) i na pozornici su svi... i njezina majka. Iza leđa joj stoji i grli ju (pretpostavljam) Anina sestra. Svi pjevaju, atmosfera prekrasna... Majka isto pjevuši i plače u isto vrijeme. Ja ju gledam i plačem. Uopće me ne zanima više ni ludnica Božića, ni ta trendovska duhovna strana niti ona istinska duhovnost i značenje Božića. Zanima me ta žena koja je izgubila svoje dijete, dijete koje je rodila i odgojila... to nekoliko tjedana prije Božića. I razmišljam o njezinom Božiću. Kako on njoj izgleda ove godine. I padne mi na pamet kako znam još jednu majku koja je svoju djevojčicu (isto tako posebnu mladu ženu koja je iza sebe isto imala supruga, ali i troje male djece) izgubila prije šest godina, nekoliko dana nakon Uskrsa. Ma, slučajnost naravno... ljudi umiru u svim godišnjim dobima i uoči svih blagdana. Ali sigurno nije slučajno da mi je sinula ta pomisao kako je ove posebne mlade žene Bog uzeo k sebi baš tada.
Božić je mali Bog, malo dijete. Rođenje je (čak i uz muke poroda) posebno veselje, novi život. Marija je rodila i odmah je znala da je rodila Sina Božijeg. A s vremenom je shvatila i da će smrt kao dio života kod njega doći prije nje. Premda neki prirodni tijek ne bi trebao biti takav. Ono što je utjeha je to da nakon smrti dolazi Život, Uskrsnuće.
Vjerujem da svaki roditelj više-manje osjeti uz taj osjećaj veselja i brigu za život svog djeteta. I zapravo se sa rađanjem uvijek rodi i strah, strah od smrti, ali ne više samo vaše već i vašeg nastavka u djetetu.
I koliko je god to nepopularno isticati u vrijeme veselja, onda kada slavimo rođenje, novi Život, s njim ide i Smrt. Onako, u paketu. Kao dio života. Mislim da će tako nešto osjetiti ovaj Božić majka Ane Rukavine. Možda je to na neki način slutila već i Marija, majka Isusova. I mislim da nije slučajno što su i Ana i Irena umrle blizu tih blagdana. Jer Ana je osim supruge, sestre, novinarke... bila prvo dijete svoje majke. I blizina ovog Božića i njezinog odlaska možda nije samo simbolična. Skupili su se mnogi ljudi dobrih vibracija oko njezinog projekta za Život. Isto kao što vjerujem da niti odlazak naše Irene nije bio slučajno za Uskrs. Jer se svake godine skupimo u zajedničkom sjećanju, a djeca povezuju sa njom Uskrsnuće i Novi Život, a ne ništavilo i kraj.
Ja ne pišem čestitke niti SMS-ove za ovaj Božić, ali svima koji ovo pročitaju želim od srca Božić za Život i ponovno Uskrsnuće.
|
