Sve je počelo sasvim bezazleno kada je prije koji tjedan Savršeni ubacio u video kazetu s Tom i Jerry crtićima, snimljenu za vrijeme novogodišnjeg maratona još prije rođenja djevojčice (točnije, za vrijeme njezinog boravka u mom trbuhu). Već tada se budući tata pokazao kao pravi strateg koji ništa ne prepušta slučaju, hrusteći se kako će djevojčica sigurno za koju godinu uživati u tim crtićima koje smo mi u djetinjstvu dobivali na kapaljku. Sjećate se? Prije Dnevnika u 7 i 15. Videorekordera još u kućanstvima uglavnom nije bilo, pa smo se morali zadovoljiti onime što imamo na televizisjkom programu.
Mnogi su u to vrijeme našeg djetinjstva u Jugoslaviji, Titovu smrt prepoznali kao prijelomni događaj koji je označio kraj jednog vremena i početak novih strujanja i promjena. I mnogi su tada plakali, htjeli to danas priznati ili ne. A plakala su na taj dan i mnoga djeca. Ali ne zato jer je Tito umro, nego zato što taj dan nije bilo crtića, što se nije dogodilo zapravo nikada prije. Ali tu važnu povijesnu činjenicu nećete naći zabilježenu gotovo nigdje, osim možda u televizisjkom arhivu... i naravno u sjećanju tadašnjeg podmlatka.
Dakle, bio je to dan za pamćenje, svakoj generaciji iz nekog drugog razloga. Ja ostajem kod ovog dječjeg. Danas je teško klincima shvatiti da se može u danu pogledati samo jedan kratkometražni crtić, da se može dobiti samo jedna kockica čokolade za čitav dan (ili duže) ili da svaki odlazak u dućan ne mora značiti ujedno i kupovinu slatkiša ili igračaka.
Naravno da je danas teže utoliko što je ponuda veća i agresivnija, a društvo iz komunističkog prešlo u predatorski kapitalizam. Roditelji više ne rade od 7 do 15 sati (kao moj tata nekada) već uglavnom do 17, 18...pa i duže. Nema se više toliko vremena, pa se treba iskoristiti ili naći neki trenutak kada se može nešto u miru napraviti. Pa se dječicu posjedne pred teve i udri brigu na veselje (ili točnije, razbacaj se od poslova po stanu dok imaš mira).
Sasvim spontano i ne sa tom namjerom da imamo mira, već u želji da se svi zajedno odmorimo i uživamo u crtićima, stavili smo i mi (kad bolje razmislim bio je to On) u video kazetu s crtićima... I od tada nam se život svodi na čupanje MonoperajAnke Junior (zašto su uvijek juniori pod tatinim nazivom?) od magične kutije, pregovore, nagovore, brojanje vremenskih dijelova dana uz pomoć crtića, ucjene s istima... itd.
Fascinacija je potpuna, premda su se isto tako tijekom godina psiholozi raspisali o tim groznim agresivnim crtićima koji ne djeluju uvijek pozitivno na dječju psihu. Ja sam pak uočila razne faze po crtežima i pristupu, od skroz pozitivnih i nježnih do potpuno agresivnih i ružno nacrtanih. Ne puštamo joj naravno onoliko koliko bi ona htjela, idemo van u park kad god to vrijeme dopušta, slušamo i klasiku za malu djecu sa asocijacijama na razne životinje (Karneval životinja), čitamo knjigice, razgovaramo, kuhamo... Ali ništa nije tako slatko kao uvaliti se na sofu i buljiti u ta dva bića koja se stalno naganjaju. Sva sreća da je prva polovica dana u vrtiću rezervirana za druženje s drugom djecom i razne druge aktivnosti. Iako sam nedavno čula kako su djeca u jednom vrtiću u Zagrebu donijela od doma kazete da ih gledaju svi zajedno. Vjerujem da je to tetama pun pogodak i da klinci uživaju, ali uzevši u obzir da djeca i doma gledaju teve, ne vidim baš neku prednost u tome. Osim ako se zaista kontrolira i svede na neko minimalno vrijeme. Ali opet... nema mi to nekog smisla, osim ubijanja vremena, jer mnoga djeca provode zapravo većinu dana u vrtiću.
I na kraju se pitam jedno, po meni, ključno pitanje. Trebamo li u bilo kojem segmentu života priuštiti djeci sve što je danas moguće, ili im je bolje dozirati stvari da se ne zasite prebrzo i tako postanu od najranije dobi mali primjerci konzumerizma?
One fore: "Ako budeš dobar dobiti ćeš ...." - (popunite prazninu, a odnosi se na nešto jako skupo, što nema smisla po nikakvoj logici osim ono dječjoj da i ono mora imati to čudo koje je vidjelo u parku) - nisu baš nešto. Jer znam vrlo malo roditelja koji će kod toga ostati dosljedni i reći kako neće nešto kupiti jer se dijete tada i tada ružno ponašalo. Mislim da je onda bolje kupiti, bez nekih takvih pokušaja, jer kao što kažu danas psiholozi... djeca su uvijek dobra, samo se nekada ružno ponašaju. Pa ako su dobra, onda ćemo ih i nagraditi, zar ne? A dobra su u svakom slučaju, jer su naša i jer smo uglavnom nedosljedni u tim stvarima.
Ipak, mislim da je dobro nekada zaista svjesno ne kupiti nešto i reći da nešto ne može imati. Bez obzira na činjenicu je li dijete bilo dobro ili nije, imamo li mi za to novaca i sl. Ona druga vrsta izgovora... ma to je samo faza, proći će kada se izguštira... mi isto nije baš nešto, jer ne mislim da se treba baš u svemu do kraja izguštati... Dakle, za mene ostaje varijanta doziranja i borba koja traje i dalje.
Borba protiv Tom i Jerryja. Tko zna koje li nas još sve očekuju u budućnosti.
UPDATE:
Sjetila sam se još nečeg, po meni bitnog. Zašto mislim da je potrebno da dijete na vlastitoj koži osjeti i nauči živjeti sa time da nešto nema ili ne može dobiti? Sjećam se svojih roditelja koji su mi pričali o gladnoj djeci u Africi.To mi je bilo totalno nepojmljivo. Odnosno, bilo mi je užanso, ali nisam shvaćala što ja mogu učiniti da to tako ne bude. Sada vidim da je poanta bila nešto sasvim drugo. A i sama vidim da kada objašnjavam djevojčici nešto u sličnom stilu, ona samo kima glavom i kaže: "Da, da , dobro, a sad mi daj to i to...". Mislim da se djeci može pričati i etično i moralno objašnjavati o stvarima u svijetu, ali jedino vlastiti osjećaj ne-posjedovanja je sigurno nešto puno jače iz čega će shvatiti o čemu se zapravo radi. Ipak su to mali egoisti koji prvenstveno uče iz svoje pozicije.
Restore izgubljenih komentara:
# Tezak je zadatak pred roditeljima, danas postoje citave male firme koje se nicime drugime ne bave nego istraziti sto djeca zele, misle i sanjaju. Jer put do maminog i tatinog novcanika je bas tako najbrzi. Malo sam tu temu dotakla kad sam ono pisala o fast food-u, bas zato mi je odbojan njihov agresivan marketing. Slazem se s tobom, danas se odasilju poruke sa svih strana - cim vise, cim cesce, cim lakse. Dovodi do toga da djeca sve manje i manje svjesno uzivaju, a sve vise i vise ZELE. Jos se nisu posteno ni poigrali taj dan dobivenom igrackom, a marketing im vec sapce novu zelju na uho. Dakle pogadjas - ja sam za doziranje stvari. Zakoniti se grozi i PC-ja koji se rade za sve ranije uzraste, vec ih ima i za bebe od 6 mjeseci. Ma kako god to reklame upakirale u didakticno i zgodno, najbolja didakticka igracka tako maloj djeci je da otkrivaju svijet, a ne neke aparate. Uglavnom, lijepo si to napisala :-) (JJA 10.11.2006. 17:37)
# nekidan u avionu (jer tada imam vremena za citanje sporednih clanaka) citam rezultat jednog ispitivanja o djeci u pubertetu i njihovom odgajanju kada su bili mali. naime sve je jaci fenomen djece u pubertetu koja maltretiraju roditelje i to najvise u zemljama kao sto je Engleska i Njemacka. naime ispitivanja su pokazala kako su ta djeca imala sve u djetinstvu i da nisu nikada od roditelja culi za "NE". prijelom bi se dogodio u skoli kada bi se prvi put susretali sa cinjenicom da od profesora ne mogu sve dobiti i prvi put bi culi za zabranu. kroz razvoj i pogotovo pubertet nesto bi se kod njih slomilo i svo ono nezadovoljstvo od neispunjenih zahtijeva bi prebacili na roditelje kuci, koje bi cak znali zlostavljati. kako zakon u spomenutim zemljama stiti djecu, a kaznjave roditelje za stroze edukativne mjere, eto rezultata: roditelji se boje svoje vlastite djece.
Ne znam koliko u ovom ispitivanju ima istine, ali sam uvjerena da se djeci ne treba sve udovoljiti, jer zivot kao takav nitkome nije uvijek sve priustio. (Juliere 10.11.2006. 17:38)
# aha... sjecam se tog dana. i da je na tv bila prazna stolica nakon koje je umjesto crtica bila najava da nema vise Tita... (Juliere 10.11.2006. 17:42)
# kad se sada ovak okrenem, pa se sjetim kako smo, drugi dan, bili vazni kad smo dobili narancu ili bananu .... da ne pricamo o trapericama i slicno :o))) (photopublika 10.11.2006. 17:43)
# Čitam ovo što si napisala, pa istražujem svoj odnos prema dječjim željama. Uvijek se nađeš u nekom procijepu. Nažalost, danas društvo diktira neke tekovine, i ako djeci to ne priuštimo riskiramo da nam djeca postanu neprihvaćena u društvu vršnjaka. Na roditeljima je doista težak zadatak, mislim na one svjesne i savjesne. Uvijek ćemo se pitati..a gdje je granica koju ne treba preći? Kada je dosta? Ako sudimo po sebi, onda razmišljam...a što da su moji roditelji sudili po sebi? Da li bi moja jedina lutka tada bio klip od kukuruza?
A nije tako bilo. Imala sam, no ne previše. Prva sam dobila računalo (sjećaš se ZX 81, pa ZX spectrum), dok drugi nisu još ni pojma imali o bilo kakvoj takvoj tehnologiji..
Mi smo dugo odolijevali. Kako znaš, vjerojatno, u HR im dva tv programa HRT-a, RTL i NOVA TV. Nismo uvodili niti kabelsku, jer nismo lokacijski uz put, ali nismo popuštali niti satelitu. Sve do nedavno, kada su nas molbe naše starije primorale (a traje to već dvije godine) da se prijavimo za MAX Tv, samo zbog glazbenih programa.
Mislim da ih trebamo naučiti da novac ne pada s drveta, da moraju naučiti raditi od najmanjih nogu (ne sad baš kopat u rudniku, jel), ali da oraju neke stvari osjetiti. Ja sam svoju stariju jednom odvela u pogon koji sam vodila, pa je onda shvatila što je hladnoća, vlaga i gdje mama provodi dvanaest sati svaki dan. I nije joj bilo svejedno. Danas, bez obzira, dobiva đeparac, ali skuplja ambalažu, papir, i to nosi na otkup. Ako hoće nešto ekstra, mora barem polovicu zaraditi.
E, jesam se raspisala...mogla bih još, ali ovo je ipak tvoj blog. (ledena 10.11.2006. 18:27)
# Učitelj koji živi svoje riječi, ne treba dva puta govoriti, ponekada čak uopće, djeca su izuzetno inteligentna :) (kiwi-club zadovoljstvom protiv kila 10.11.2006. 18:50)
# Iako imam uvjek nekaj za reći, danas ostajem tiho. Zato kaj baš tak i ja mislim.Nikad nisam u životu digao ruku na djecu, a sam sam popio dosta batina, nikada u životu nisam imao na bacanje, bilo čega, a danas bacam...vremena su teško shvatljiva.Za razliku od onog vremena za Tita...Zato da ne dramim, pozdravljam te draga Anko... (Rib@rnica 10.11.2006. 20:00)
# Što se tiče crtića, ja sam baš razmišljala nedavno kako su današnja dječica zakinuta za one prave crtiće, tipa Bojan, Baltazar, Gustav itd. Gledam onu Noru Foru na HTV-u i ne shvaćam što bi zapravo TO trebalo biti? Prikazuju li se još kada na tv-u Pink Panter, Tom i Jerry, Pluto, ona dva žapca...? Čini mi se da ne, nažalost. Ovo drugo...hm, hm. Nemam djece. Imam prijateljicu koja ih ima i koja mi tvrdi da se čovjek, jednom kada postane roditelj, potpuno promijeni i shvati da ne može ne ispunjavati želje biću kojeg voli najviše na svijetu. Osobno sam JAKO skeptična prema tome jer vidim njenu kći od 10 godina koja dolazi doma iz škole u suzama zato jer je neka curica iz njenog razreda došla u nekim bombastičnim čizmama u školu i sad bi ih naravno i ona. Pa mama lijepo ide u minus na tekućem i kupi čizmice da bi sunce mamino bilo mirno. Naravno, za mjesec dana isti scenarij ali su u pitanju hlače. I tako unedogled. Pitam se hoće li ta curica stasati u osobu koja će ljude mjeriti prema onome izvanjskome? Hoće li jednoga dana inzistirati na vlastitome autu, stanu, avionu? Hoće li se osjećati manje vrijednom jer nema traperice Witboy? Mislim da su to jako, jako veliki problemi i da bi roditelji trebali gledati malo i na duge staze. Vjerujem da je teško odbiti nešto uplakanim okicama ali lakše je odbiti bombon nego robu od 500 kn. A svako neodbijanje zasigurno vodi većim zahtjevima. Pravila bi trebala postojati i onda ih se držati, bez obzira na stanje u novčaniku. Primjerice, ako se ide na neki izlet i kaže se djetetu da može dobiti jednu stvar onda bi ta jedna stvar stvarno i trebala ostati - jedna. Ali i tu se radi o onoj čarobnoj dosljednosti na koju roditelji često zaboravljaju, ne misleći pritom na dobrobit svoga djeteta i na osobu u kakvu se može pretvoriti. A onda opet, kad vidim da danas djeca u prvom osnovne sva odreda imaju mobitele, a velika većina ljudi se ponaša kao da je to sasvim normalno pa čak i neophodno, zaključim kako je jako teško biti dosljedan i odgovoran roditelj. Ali sigurno ne i nemoguće. Pozdrav. (Nilo 10.11.2006. 20:04)
# SMIJEM LI ISKOPIRATI NESTO STO SAM DOBIO NEKI DAN NA OVU TEMU? ...ODNOSI SE NA TA, "STARA" VREMENA, A IDE OVAKO :)
Prvo, prezivjeli smo i rodjeni smo normalni iako su nase majke kad
ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pusile i radile do zadnjeg dana trudnoce i nikad nisu bile testirane na dijabetis
U to vrijeme nisu postojala upozorenja u stilu "Cuvati daleko od domasaja djece" na bocicama sa lijekovima, vratima i ormarima.
Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampers-e i pisali se u krevet.
Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zracnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi kad se vozimo biciklom ili na rolama.
Pili smo vodu iz crijeva za zaljevanje baste a ne iz flasica kupljenih u supermarketu. Dijelili smo flasicu Kole sa nasim prijateljima i NIKO nije umro zbog toga
Jeli smo mlijecne sladolede, bijeli hljeb i pravi puter, pili kole koje su i tada bile pune secera ali nismo bili debeli zato sto smo smo se STALNO IGRALI NAPOLJU
Izlazili smo iz kuce ujutro i igrali se cijeli dan, sve dok se ne upale svjetla na ulici, zmurke, planova, klisa, klikera, partizana i nijemaca, kauboja i indijanaca, zaloga i svega ostalog sto je samo djecija masta bila u stanju da smisli,
Nerijetko, niko nije mogao da nas nadje po cijeli dan.
I nikad nije bilo problema...
Provodili smo cijele dane praveci trokolice od otpada iz podruma, spustali se niz ulice zaboravljajuci da nismo napravili kocnice. Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica naucili smo kako da rijesimo problem
Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme sa koncentracijom u skoli.
Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali kolskog psihologa i usmjerivaca pa smo ipak zavrsavali nekakve skole.
Nama nisu prodavali drogu ispred skole...
Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva), nismo imali video rekordere, surround sound, celularne telefone,
kompjutere, Internet, chat rooms.......
MI SMO IMALI PRIJATELJE
I MI SMO ISLI NAPOLJE
DA SE DRUZIMO S NJIMA !
Padali smo sa drveca, znali se posijeci na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku ,ali nasi roditelji nikada nisu isli na sud zbog toga
Igrali smo se la lukovima i strelama, pravili katapulte i bacali petarde za Novu Godinu i sve smo to prezivjeli bez posljedica!
Isli smo biciklom ili pjeske do prijateljeve kuce, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kucu da se druzimo i budemo zajedno!
Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu placali kauciju da nas izvuku.
U stvari, bili su cesto stroziji nego sam zakon!
Mi nismo provodili jedan vikend sa mamom a jedan sa tatom. Mi smo imali jednu kucu i jednu porodicu.
Poslednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u istoriji covjecanstva
Nase generacije su proizvele najbolje izumitelje i naucnike do danas.
Imali smo slobodu, pravo na greske, uspjeh i odgovornost.
I naucili smo da zivimo s tim !
I ti pripadas toj generaciji?
Nadam se da vam se sviđa...Prikladno priči o tim danima. Mene je obuzela sjeta, evo opet, sad bih najradije volio svoj djeci priustiti ovo. (realizator 10.11.2006. 20:26)
# Dodatak....ups, zaboravio sam reci, ne bi samo djeci priustio ovo. Ako shvatas o cemu pricam ;) (realizator 10.11.2006. 20:31)
# Ne treba im sve dati jer onda stječu pogrešan dojam da im je sve i svi pod nogama. Jedna jabuka je zdravlje, treća oblapornost. (ljelja 11.11.2006. 13:48)
# Juliere - zakon ovdje ne stiti djecu nista posebno. Mozda bi mogla navesti gdje je clanka izasao, rado bih ga procitala. Ovdje se djeca ne tuku ali daleko od toga da skacu roditeljima po glavi. Slazem se i s Ljeljom. (JJA 11.11.2006. 14:14)
# Ovo si mi sve iz duše napisala. Kad je Tito umro završavala sam prvi srednje. Voljela sam i dalje taj jedini crtić, ali sam školu imala uvijek poslijepodne (sic!) tako da mi tog dana nije nedostajao, iako je, mislim, bila nedjelja. Od svojih sam roditelja često čula ne za stvari koje opisuješ. Zapravo sam ih dosta rano prestala i tražiti, djeca brzo uče. Da se razumijemo, bila sam dobro držana i želje su mi bile ispunjavane do razumne mjere. Mjere koje se i ja pridržavam u odgoju svojih dječaka. Ne mora čovjek sve imati. I ne može. To će shvatiti prije nego što se samostalno otisnu u svijet. S crtićima sam, moram priznati, malo drugačije postupila. Pustila sam da se zasite, kako se ne bismo svađali (na zajedničkoj smo anteni, teško je spriječiti djecu da ne gledaju kanale koji ih emitiraju). Nakon cca dvije godine jedva da se još sjete okrenuti kanal, a nisu još prerasli dob u kojoj djeca vole crtiće, samo ovi današnji nemaju dušu... Mi smo čitali okrutne bajke o Trnoružici, Crvenkapici itd da ne nabrajam, a nisu nam štetili ni Tom i Jerryji, ukoliko se život nije svodio na gledanje tog nasilja koje je loš pokušaj situacijske komike. Neki psiholozi misle da se na taj način kanalizira dječja agresivnost koja bi inače provalila drugim putem. Jesam odužila... Pozdrav! :))) (aquaria 11.11.2006. 18:14)
# @JJA 23/10 je izasao clanak u talijanskim novinama, sad ne znam jel' bila La Repubblica ili Corriere della Sera, jer citam jedino te dvije u avionu... (Juliere 11.11.2006. 21:44)
# sviđa mi se post....
ja sam imao sreće da sam odrastao na selu (gdje još uvijek živim) i da 50 koraka od kuće imamo igralište, da smo okruženi livadama i šumama gdje smo se znali igrati, da je prometa po našim uličicama bilo malo i da je bilo puno stvari koje su nas puno više veselile od nekakve televizije....
tek sad u zadnje vrijeme vidim u kakvoj sam prednosti bio u odnosu na djecu koju danas viđam po gradu dok idem na fax.... možda glupo zvuči, ali meni ih je stvarno žao.... (thule 12.11.2006. 11:10)
# I moj Najdraži je to nasnimao za vrijeme novogodišnjeg maratona (mislim da je bilo na Cartoon-u) i od tad su u pogonu. No, ne samo Tom i Yerry, jer Najdraži je frik na presnimavanje crtića, koji su mu bili uskraćeni za djetinjstva, pa naše klinceze (i princ koji mrzi TV pa ga uspješno gasi sa svojom jednom godinom), uživaju u DVD-teci od tridesetak crtića. A srednja je luda za gledanjem TV-a pa ju jedva jedvice nagovorimo na druge aktivnosti (trenutno je u fazi Male sirene). STrahota! Što da kažem, treba sve to srezati još u korijenju, dok se stigne, jer poslije je kaaaaaaaaasno. (majčica 12.11.2006. 11:27)
# najvažnije što možeš učiniti za svoje dijete je to da o ničemu ne bude ovisno. o tv-u, kompjuteru, igračkama, šećeru, slatkišima, jer svaka ovisnost vodi do nekog drugog, još većeg problema. neka ovisnosti počne razvijati kad i svi ostali - u odrasloj dobi. :D (Kraljevina (life`s not user-friendly) 12.11.2006. 13:28)
# @realizator.........nadam se da Anka neće zamjeriti što ću se nadovezati na tvoj odgovor.....nismo vješali svoje školske kolege, niti cipelarili kolegice, nismo im gurali glave u WC-šolje niti smo se u igri upucavali vatrenim oružjem.....ali zato ni naši roditelji nikad na naša pitanja nisu odgovarali: pusti me na miru vidiš da gledam film, dnevnik, utakmicu, seriju( možete umetnuti i neku drugu riječ); nisu nam govorili idi i gledaj TV vidiš da telefoniram. I još, ja sam imala posebnu sreću: moji roditelji nisu nikada rekli: ne smetaj, vidiš koliko posla moram uraditi!!!!Oni su govorili: Mama mora peglati a ti možeš pomoći, dodaj mi jednu po jednu majicu ili košulju. Ili mama kuha ručak, stani na stoličicu i miješaj ovo Ili, tata zalijeva vrt, a ti pomozi pa uzmi crijevo kraj tate pa ćemo skupa..... I zapravo mislim da je to vječito traženje da nešto djeci kupujemo, zapravo u većini slučajeva traženje pažnje. Sigurna sam da ima dosta klinaca kojima nije uopće važna ta stvar nego sami čin bivanja sa roditeljima..... (ljubavne i druge 12.11.2006. 13:29)
# Razveselili su me vaši komentari jer su argumentirani i ukazali sun i na neke druge pojave koj se dotiču mog posta. Pa idem redom...
jja, baš o toj pozadini i čitavim marketinškim sistemima mislim da ne promišljamo dovoljno, jer to im je i cilj...samo kupuj. Tako je u svim područjima, pa tako i sa hranom - o čemu si i ti pisala. Problem je zapravo i u roditeljima koji su već prešli u tu generaciju Imati, a ne Biti...hvala na pohvali)))
Juliere, vjrujem da ima istine u tom istraživanju, nisu toliko ni bitni postoci ili neke specifičnosti, jer vidimo svijet oko sebe, zar ne? Ja mislim da je baš u tom postepenom učenju neispunjavanja želje, ključ rječenja, jer ako dijete ima prvo sve, a onda puno toga ne može dobiti jer se promijene sociološke okolnosti to je kao ona židovska..."Dao Bog da imač, pa onda nemaš" i an duge staze je vrlo velika mdvjeđa usluga jdeci. Tako da je kasnije moguš samo neki takav scenarij kao što si ga opisala...znači i ti si bila taj dan među pionirima slomljena srca...ha-ha)))
photopublika...a, da vremena se mijenjaju, to je normalno, samo i u tim promjenama treba biti oprezan...
ledena, naravno da je teško u tim stvarima uvijek biti dosljedan , ali mislim da bi stav "ako nema nešto što svi imaju, osjećat će se isključeno" trebalo malo preispitai i ne podleći odmah općoj histeriji, već naučiti djete da ono što svi imaju ne mora biti i najbolje i da smo svi individue, a možda se nekada i "udružiti" sa roditeljima druge djece, jer ako će tako postupiti više obitleji, dijete više neće biti osamljeno...Mislim da je u tom nekom prešutnom prihvaćanju, (makar možda bili svjesni da niej dobro) i najveći problem. Naravno da ne treba ostati na onom stupnju na kojem je bila prethodna generacija(kad spominješ igračke svojih roditelja), to je potpuno jasno i zapravo nitko nikada to nije niti učinio (barem koliko ja znam), ali isto tako pretjeranost u drugoj krajnosti kupovine ne vodi ničem dobrom. Ova fora da djeca dođu i vide što im roditelji rade je jedan dobra ideja, i ja mislim da ih treba učiti da novci ne padaju s neba, a mislim da najbolej uče na vlstitoj koži. SAmo ti piši, ovo je moj blog na koji su svi dobronamjernici (ne nužno istomišljenici) dobro došli)))
Kiwi, mudor kao i uvijek od tebe- istina je to. Primjer roditelja je najbolji za učenje.
Ribarnica, žao mi je za puno batina i malo onoga što si mogao imati kao dijete. Često se zna dogoditi da ljudi onda zbog takvog iskustva sa vlastitom djecom žele baš suprotno, pa ih nikada ne udare (što je meni isto tako pretjerano- mislim naravno na to da dobiju po guzici čisto kao simbol onoga što ne kuže dok samo pričaš) ili teško nešto odbiju kupiti za svoje potomstvo... A vremena se naravno mijenjaju i čovjek se izgleda mora prilagoditi novim pravilima ili boriti za ono što smatra nepravednim. Po meni ej najbolji način početi borbu od malena sa svojom djecom kako bi ona oni jednoga dana ipak bili umjereniji i humaniji judi od svijeta koji je lagano u zaboravu od takvih vrijednosti....pozdrav) (MonoperajAnka 12.11.2006. 14:49)
# Nilo, ima i danas nekih takvih crtića (Bob graditelj, Winie Pooh) ali sve manje...meni su najgori oni japanski sa špičastim crtežima (tj. komp. animacijom) i nekreativnim scenarijem. Ali su mi zato super neki dugometražni koji svako malo izlaze na tržište i zapravo su više za odrasle (asocijativno) nego za najmlađe. NEgo, ovaj primjer tvoje prijateljice mi je odličan...jer je skoro pa tipičan. I sigurno ej da neodbijanej manjih zahtjeva vodi sve većima. Problem je u tome što roditelji često to ne primjete, jer su i samo takvi. Ovo odlaženej u minus da bi se zadovoljile želje je čini mi se "hrvatski sindrom" roitelja, što zbog lošijeg standarda od nekih drugih zemalje, što zbog mentaliteta gdje svi moraju imati sve najbolje. Lijepo si to sve napisala i istina je da nije nemoguće biti dosljedan, ali evo ja ti iskreno kaćem da sam unekim stvarima dosljedna, ali u nekim drugima nisam. Zato jer mi se neke čien više, a neke manje vaćne, a nisam robot i grozim se toga da budem "savršen roditelj" koji uvijek zna što treba napraviti...)))
realizator, dobila sam taj tekst u nekom mejlu...Ima istine u njemu...iako je uvije teško raditi paralelu između nečeg sa većim vremenskim odmakom i svim promjenama. A iskreno, neke okonosti su se i poboljšale...ali ipak zgodno za podsjetiti se i prigodno uz temu. Razumijem te da bi htio nešto od toga priuštiti svojoj djeci...i ja bih)))
Leljin izvor, točno tako...
aquaria,ja se malo bojim tih zasićivanja i onda nezainteresirano okretanja leđima, iako je to nekako ljudski. Baš kad spominjješ te priče, ako ti se da pročitaj moj post Crvenkapica i ostale bajke...Potpuno se slažem s time da treba i dozu agresivnosti ispoljiti, jer potpuno zabranjivanje bilo kakve agresivnosti u dječjoj dobi ili vječno uplitanje roditelja u dječje razmirice isto nisu neko rješenje, a često znaju i dovesto do suprotnog efekta, pa je ignoriranje nekada bolje od intervencije...zato neka gledaju nekada i agresivene crtiće u nekoj mjeri, a neka se i nauče sami "dogovoriti", sve je to učenje o svijetu)))
thule, razumijem te što misliš. Mi smo puno vani, ali sad kad je zima imam često problem da nam ej prehladno, pa smo prisiljeni većinu dana provesti u kući...
majčica, znači bilo je još tateka koji su SI to nasnimali? Savršeni je bio lud za tim crtićima, pa mi se čini da je dijelom to napravio i zbog sebe...ha-ha. Istina je da sve pretjeranosti treba rezati u korijeni jer kasnieje to postaje princip i teško je objasniti da je nešto moglo biti, a od ovog trena ne može....)))
Kraljevina, i ja mislim da niti jedna ovisnost nije dobra...Ovo da počne razvijati u odrasloj dobi me je nasmijalo, ali je istina.
lubavne i druge...ma kaj bi zamjerila, samo daj jer to je zaista istina. Mi smo imale sreću da su roditelji za nas imali više vremena, ali bilo je i onoh koji se nisu htjeli posvetiti svojoj djeci ni tada. Sudjelovanje djece u aktinostima roditrelje je dobar način da uče o svijetu. A ovo za traženej paćnje i kupovina koja niti samoj djeci nije možda toliko bitna kao čin bivanja s roditeljima...o tome još moram razmislit, ali jako dobro zapažanje....
Pozdrav svim velikim i malim ovisnicima od jedne koja je ovisna o vašim komentarima.... (MonoperajAnka 12.11.2006. 15:29)
# Vidiš, obično gledam roditelje s djecom onako iz svog kuta i cijelo vrijeme mislim baš o tome kako se djeci previše toga dopušta i razmišljam o tome kako ću biti stroga mama jednoga dana. Onda vidim da i ti tako razmišljaš i skužim da nisam jedina koja tako misli. (Vražja posla 12.11.2006. 16:59)
# jebate, i ja sam dobijo po jedan trokut tobleroneta... (::ribafish:: 12.11.2006. 17:11)
# Moje se prvo razočaranje zbog neemitiranja crtića u 19:15 dogodilo još prije, naime kad je umro Kardelj. Sve u svemu, lijepo pišete - vidi se da se okupio kvorum zabrinutih, ali odgovornih roditelja. Moje je mišljenje da bi djecu trebalo aktivirati, pored vanškolskih, i kućnim aktivnostima koje bi postale uobičajeni dnevni zadaci. Npr. dijete do vremena kad krene u školu treba steći naviku pospremiti krevet čim ustane, srediti svoju sobu, pomoći u osnovnim kućnim poslovima poput postavljanja i sklanjanja posuđa i sl, koliko je primjereno njegovoj dobi. Iskreno, mene najviše iznervira ono što je vjerojatno nerviralo i moje roditelje, i one njihove: "Evo, sad ću, samo malo." :) (mosor 12.11.2006. 17:28)
# Često vodim razne polemike na sličnu temu popuštanja djeci koja nerijetko završe onim što mi strašno ide na živce "vidjet ćeš kad budeš imala svoje" zanemarujući da nismo svi isti i da neki od nas ipak jesu dosljedni. Svjesna sam da ću ako budem imala djecu nekad i popustiti pritiscima slatkog pogleda, ali da će to biti pravilo, neće. Znam to iz jednog jedinog razloga - onog da to smatram ispravnim načinom odgoja i da ću koliko god mi teško bilo reći "ne", ustrajati u tome. Stoga, pomalo me i živcira to stalno titranje djeci kao da je riječ o prinčevima i princezama kojima dlaka s glave ne smije pasti. Volim djecu, volim kad se smiju i kad su zadovoljna, ali dijete po mom sudu ne smije živjeti u nekom imaginarno-savršenom svijetu u kojem dobiva sve što hoće, jer će mu se prije ili poslije desiti da negdje drugdje ne bude baš tako "opsluženo" pa se neće znati snaći u novoj i nepoznatoj situaciji. Onako usput, Tom i Jerry bio mi je uvijek omiljen crtić tako da ga i danas rado pogledam kad naletim. :)) (pegy 12.11.2006. 19:06)
# Vražja posla, ovo je samo jedan segment u kojem pokušavam biti dosljedna, što ne znači da uvijek i uspjevam. U nekim drugim segmentima nisam uvijek, što zbog umora, što zbog nekog x-razloga....Pitanje je što je nekome važnije ili manje važno u odgoju (jer ako je sve jako važno i to postaje tlaka i pogubno je kao i kada je sve nevažno): NEkada je stvarno dobro neke stvari izignorirati, pa prestanu same od sebe, a nekada je bolje odmah reagiati...ili ako stvari uzmu maha, ali još u nekoj fazi učenja. Roditelji vole često generalizirati svoje stavove kao opće, pa kada se tu upletu zaštitnički osjećaji...Ali dobro je imati svoje mišljenje prije djeteta, a oni zluradi komentari tipa...TEorija je jedno...a praksa drugo su zapravo često naša nemoć da se držimo onoga što smo sami zacrtali, pa si tako olakšavamo. Naravno da je teško znati unaprijed kako ćemo se u baš svakom segmentu ponašati, ali to nije razlog da čovjek promišlja i bude svjestan nekih svojih stavova, pa i propusta. Ja nemam ništa protiv učenja od drugih ako se sa nečim slažem ili mi zvuči logično. Problem nastaje kad se susretnu potpuno različiti pristupi u nekom segmentu odgoja....
i nitko nije u krivu ili pravu...postoje samo posljedice za svaki pristup, pitanje je onda koje ćemo "odabrati", svjesno ili nesvjesno.
ribafish, to su te neke naše "traume" iz djetinjstva...Probaj zamislit da Roku (za koji mejsec ili godinu) daš trokut tobleroneta a ostatak spremiš za druge dane...Zapravo ja to i radim, doziram te čokolade, ali i zbog neurodermitisa, pa je djevojčica u tom smislu definitivno staromodno odgajana. Kasnije to počnemo sami sebi raditi...ne popiješ gajbu pive, već tri-četiri (O.K. ja jedva jednu) jer znaš da sutra moraš na posao i odfurati dijete u vrtić. A možda i ne....)))
mosor, joj pa da, prvo je umro Kardelj, ali moram priznati da se tog neemitiranja ne sjećam. Hvala na komplimentu za pisanje. I meni je drago vidjeti ovako dobre komentare roditelja. I potpuno se slaćem da djeca treba aktivirati i kod kuće. Na žalost znam osobno jednu majku koja mi je objašnjavala kako je jako dobro to što ona svoju kćer štedi u kućanskim poslovima, jer će se "ionako u životu naraditi". Taj stav, samo ti uči i budi savjesna u svojim aktivnostima, a mama će se oko svega u kući za tebe pobrinuti...mi je nešto strašno. To mogu kasnije postati uspješni poslovni ljudi, ali potpuno nesposobni brinuti se za bilo koga osim sebe i svoje komocije, pa ima hrpa vječnih studenata koji se ne žele odvojiti od tog gnijezda, a brak i potomstvo su im onda veliki problem.
pegy, vjerujem da te takve izjave roditelja nerviraju...i mene su . I zaista se trudim ne izgovarati ih ljudima koji još nemaju djecu. Jer istina je da nismo svi isti i ono što vrijedi za jedne roditelje, ne mora za druge...makar se i neka većina ponašala po sličnom obrascu. Dijelom sam odgovorila na tu omiljenu generalizaciju roditeljskih stavova gore (vražja posla).
Ali, budeš i sama vidjela ...šala-mala. I meni su neki Tom i Jerry super, pogotovo oni jako stari sa jazzom.....pozdrav (MonoperajAnka 13.11.2006. 17:09)
# Nekada je, čini mi se, bilo lakše biti roditelj. Sada je, pred nama, više izazova...Više stvari od kojih trebamo zaštiti (pokušati zaštititi, naučiti ih kako da se sami zaštite) djecu. Ima više opasnosti...Slažem se kako je najbolje učiti metodom vlastite kože, ali nisu sve stvari pogodne za takvo učenje. (SheDevil 13.11.2006. 17:53)
# ne sjecam se toga dana kad je tito umro jer sam se rodila tocno mjesec dana kasnije.. ali sam pratila te crtice u 7:15 i bili su mi zakon.. a sta da kazem za odgoj.. nemam jos svoju djecu pa ne mogu iz iskustva roditelja govoriti, ali znam da sam ja odrasla bez barbike iako su i starije cure imale barbiku.. moje su bebe bile one klasicne s debelim nogama i malo naslaga na trbuhu.. isto ko ja danas ;-) i npr. nikad nisam pozeljela da mi kupe barbiku jer druge curice to imaju.. znala sam da imam svoje igracke (kakve takve) i ostale slobode, ali i da ne mogu imati sve.. i nisam ostala nicega zeljna.. (dipl. kucanica 13.11.2006. 18:33)
# Mislim da je vazno djeci postaviti jasne granice u svemu. Kad nema granica, dijete ih samo trazi, iskusava roditelje do krajnosti. To nevjerojatno umara i dijete i roditelje.
Djeca, narocito dok su mala, kopiraju roditelje u svemu. Kad je Tito umro, plakala sam i ja, ali ne od zalosti, vec zato sto je plakala moja mama :-)
Sto se cokoladica tice, ja imam srecu sto su u Japanu sve cokoladice male. Dopustena dnevna jedinica cokolade kod nas doma je jedan Anpanman (otprilike jedna malo veca kockica). Otkako je uvedena ta jedinstvena bazdarena mjera, Mala se ne buni - dobila je svog Anpanmana za taj dan. (Kucanica u Japanu 14.11.2006. 03:00)
# najlakše se pravdati kako je današnji život ubrzan, kako ništa nije kao prije, kako su djeca naprednija nego što su nekad bila... bla bla bla...
govorim kao majka devetogodišnje djevojčice koja isto tako ima poriv imati sve što i drugi, što žica gledati na tv-u isto ono što gleda i većina njezinih vršnjaka i o čemu se komentira pred školom, a kako nedostaje dobrog odgoja, komentira se i za vrijeme nastave, što ima tatu koji živi na drugom kraju svijeta i svoj problem odlaska i daljine rješava tako što joj pri rijetkim susretima omogućava što god ona zamisli, a koja i isto tako ima trenutaka kad od mene očekuje isto ili barem slično onome što dobija od oca, a ja to u jednu ruku ne mogu, a u drugu ruku i ne želim priuštiti.
kao samohranoj majci u obnašanju odgovornog posla slobodno vrijeme je nešto što tek u zimskom razdoblju mogu pojmiti. zahvaljujući mojoj majci, koja poštuje moje odgojne metode, a i svojoj dosljednosti, uspijevam još uvijek dijete održati djetetom.
pri tome želim naglasiti kako je nikad nisam udarila. "ne" ne doživljava ni kao "možda". ono znači ono što bi i trebalo značiti. pri tome naš izvanredan odnos ničim nije poremećen. sjajno funkcioniramo, ali svakako na relaciji majka - dijete, nipošto prijateljica - prijateljica. iako, naravno, i toga ima, ali u za to primjerenim situacijama.
ljubav se ne iskazuje suludim dozvoljavanjem svega i svačega i neumjerenošću u koječemu. ima pametnijih, zdravijih, a iznad svega i humanijih načina biti dobrim roditeljem. (ubu1 14.11.2006. 21:50)
# Jako zanimljiva tema. Koliko toga priuštiti djeci u u kojoj mjeri. Zavisi u prvom redu od mogućnosti roditelja, pa od toga što se traži, pa i o samom djetetu. Znam jednu mamu koja dnevno svojoj kćerki daje samo jedan jedini bombon. Ne zbog zdravlja, odnosno malo i da. Razlog je kao da ne pokvari zube. Dijete joj je tako željno bombona i kad ju mama ne vidi ili je u gostima slisti cijelu vrecicu dok trepneš. S druge strane nema te igračke, pa i vlastotog kompjutera, koji joj nije kupila. Igrice i filmove samo originalni dolaze u obzir. A dijete željno običnih bombona..
Nema dugo moj sin je zaželio PS2. Malo preskupo za nas, pa smo se dogovorili da će on skupljati i šparati novce,a koliko će mu nedostajati mi ćemo nadodati. Skupio je dvije trećine novaca i kupili smo mu. Njegovo veselje nije bilo malo. Sam je to kao "zaradio" i sam si kao kupio. Samim tim i više cijeni. Mislim da bi takvo kupovanje barem onih većih darova i želja trebalo forsirati. Šta se tiče količine vremena potrošenih na igranje na kompu ili PS, tu su isto pravila jasna. Sat i pol dnevno. Zbog okeca, škole, igranja na igralištu..Tako ej bilo i u vrijeme dok su ga crtići još zanimali. Dnevno je smio pogledati jednu video kazetu i to je to.
Ne mislim da bi se svi roditelji trebali pridržavati nekih mojih metoda, ali meni su se eto pokazale uspješne :) (Trill 15.11.2006. 11:50)
# She Devil, slažem se da je danas više izazova, istina da nisu sve situacije primjerene za metodu učenja na vlastitoj koži. Ja sam izdvojila samo jednu (posjedovanje) za koju vjerujem da je primjerena za takva način percipiranja.)))
dipl kućanica, lijep primjer (nasmijala si me sa usporedbom svojih lutaka nekdada i sebe danas) koji pokazuje da se i bez nekih stvari može proživjeti lijepo i kvalitetno djetinjstvo bez osjećaja zakinutosti)))
Kućanica u Japanu, nemam što dodati...granice su zaista neophodne i istina je ovo za umaranje kada ih nema. Premda je nekada naporno i dok ih čovjek ne uspostavi. Zato vjerujem u onu...što prije to bolje. Imam jednog Japanca na tečaju i ispričao mi je neke stvari vezane uz funkcioniranje grada i nekih rješenja i mogu reći da mi se njihova disciplina u nekim segmentima zaista sviđa. Tako mi je i ova ideja s malim mjericama čokolade simpatična. Ipak mislim da se prvenstveno radi i odgoju, jer već mogu zamisliti neku europsku djecu kako u dućanu grabe hrpe malih Anpanmana, jer im je jedan (ili jedna) premalo. Ovdje nema takvih mjerica, ali sam ih ja uvela za djevojčicu trgajući komadić dnevno. Nije loše ni ako vidi da je ostalo još čokolade koja se ostavlja za druge dane i ne mora sve od jednom pojesti)))
ubu1, sviđa mi se tvoje razmišljanje. Istina je da je najlakše naći opravdanja, a zapravo se radi o nekom masovnom popuštanju pred nelogišnostima i onda o manjem broju djece koja se ne "uklapaju" u tu većinu, što je za djecu dosta nezgodna (iako dugoročno moćda ne i lošija) pozicija. U tom smislu mislim da je teže, jer tavkvi roditelji kao ti ipak nisu u većini. Isto tako mislim da je jako dobro razlučiti taj odnos majke i kćeri sa odnosom dviju prijateljica kao glavni princip u odgoju. Apsolutno da je ljubav puno više od udovoljavanja željama, ali često ju nadomještava upravo njima, zbog raznih nemogućnosti zdravijeg iskazivanja. I sama imaš sličan primjer, zar ne?)))
Trill, super si detektirala jedan od vrlo tipičnih problema uu odgoju djece. Istina je da roditelji često inzistiraju na nekim stvarima u odgoju, dok sa druge strane dopuštaju nešto drugo u pretjeranim količinama. Vjerujem da je vrlo malo nas imuno na to. I ja pokušavam dati što manje šećera u prehrani (prvenstveno zbog neurodermitisa), a onda zasolim jelo možda i previše. Ovaj konkretan primjer mi je samo slika za ono što se često događa i vidim kod sebe i oko sebe. Smijemo se drugim roditeljima u parku kada se zaštitnički postavljaju prema djetetu pazeći da ne padne ili da ne stavlja prljave ruke u usta, a onda se u nekim drugim situacijama dječjih razmirica upetljavamo i glumimo policajca....Dok nam je jedan oblik "patronaže" u nekim segmentima kod druggih roditelja smiješan, ne vidimo onaj vlastiti kod sebe....primjera ima bezbroj. Meni se osobno sviđa tvoj način i vjerujem da bi bilo puno manje bahatih i neosjetljivih ljudi kada bi prošli neku sličnu "školu odgoja"...
Pozdrav svim roditeljima, onima koji to tek žele postati i onima koji to neće nikada biti...jer mislim da svi imaju pravo glasa i komentiranja (MonoperajAnka 17.11.2006. 10:49)
# U pravu si kao i obično kad je riječ o djeci. Ne treba im dati da se razulare od svega i svačega u pretjeranim razmjerima zato jer tada dolazi do zasičenosti, a sa njom do dosade, a dosada je najgora moguča stvar kod male djece. Zato svega na kapaljku i da se zna red, to i djeci najviše paše, bez obzira koliko se ljutila i protestirala u mnogim situacijama. Vidim ja to po mojim banditićima, svega bi i to kad oni požele, a to tako ne može. Crtiće također treba pomno odabirati, a ne dati da gledaju sve i svašta jer ova televizija ne bira sredstva da ti nametne i reklama i glupih informacija ali piat ću o tome pa će ti se kosa na glavi dići. Moji ne gledaju Tomi i Đerija jer ja mislim da su ti crtići preagresivni. Dala sam im jednom i rezultati su bili pogubni, jedva smo se riješili nekih imitatorskih nebuloza koje su tamo pokupili i primjenili jedan na drugome...
Dobra tema po običaju. Pusa tebi i Bimbini ;))) (Bugenvilija 17.11.2006. 16:25)
|
