das Gute tun wir gerne. Seht den lieben Martin an, er zeigt uns wie man helfen kann." Tako mi pjevuši bezbroj puta u danu djevojčica na uho. U slobodnom prijevodu: "Svjetlo u laterni, rado činimo dobro (u originalu postoji rima koju ne mislim tražiti). Gledajte dragog Martina, on nam pokazuje kako čovjek može pomoći.".
Prošli tjedan se u njezinom vrtiću održao Laternenfest. Prije koju godinu sam čula za taj običaj povezan sa dječijim vrtićima. Ali kada sam pokušala doznati od poznatih o čemu se zapravo radi, nisam baš puno doznala, osim vanjskih znakova. Dobro, nisam se baš nešto posebno informirala, znala sam da će to i nas dočekati, pa ću doznati o čemu se radi.
I stvarno je bilo napisano na oglasnoj ploči u vrtiću pred koji mjesec (Austrijanci vole definirati termine jaaaako unaprijed) gdje i kada se ove godine održava. Dobili smo i službenu pozivnicu na kojoj je teta Štefica (još jedan slobodan prijevod-iako tete mole da ih se ne oslovljava tetama, već samo imenom) napisala koje su pjesme odabrane za ovu godinu. Osim toga smo dobili i jedan papir sa kratkim opsiom značenja i porijekla ovog običaja. Pa ja samo prenosim što je Štefica napisala, a ako netko ima još koju dodatnu ili možda drukčiju informaciju, slobodno nadopunite ili ispravite.
Daklem, piše Štefa, ova mandala(?) treba podsjetiti roditelje i dijete na to da je dijeljenje i pomaganje jako važno u našem svijetu. I sami smo nekada jako zahvalni na pomoći i rado pomažemo drugima, zar ne? Čitav običaj koji simblizira svijetlo u mraku kao pomoć i činjenje dobra vezan je uz život svetog Martina. Nije mi samo jasan taj Štefičin sinonim za ukrašeni papir spojen kružno u stalak u kojem gori svjećica, jer koliko znam mandala je vezana uz budizam i hinduizam. A sveti Martin je katolički svetac. No dobro, možda se taj pojam koristi i u kršćanstvu, barem u tom nekom opisnom smislu, jer se i kod laterne i kod mandale radi o krugu, a i djeca hodaju u krugu...Kako bilo, piše dalje Štefica, da tu mandalu roditelji mogu zajedno sa djetetom ukrasiti i za uspomenu objesiti. Što smo mi i učinili, iako više ne znamo gdje da stavljamo te sve vrtićke uratke u obliku cvjetića i krila od papira, raznih oblika životinja od plastičnih čašica i još svakakvih umjetničkih uradaka.
Prije samog odlaska u vrtić, ofarbale smo sliku sv. Martina i pročitali tekst. Daklem, Martin je rođen jaaaako davno (316/317), tamo gdje smo ovo ljeto bili na bazenu. Njegov tata ga je poslao da ubija druge ljude (u vojsku) dok je još bio dečko (sa petnaest godina.) Nije htio ubijati druge ljude, bio je jako dobar (taj život mu nije odgovarao). Jednom je nekom jako siromašnom stričeku (prosjaku) dao polovicu svog ogrtača i kruha i tako ga spasio od smrti. Mačem je prerezao kaput na pola. (Tako je mač predviđen za ubijanje posato simbol dijeljenja). I dalje je bio jako dobar (poslije nakon puno godina činjenja dobrih dijela) i drugi stričeki i tete su ga htjeli imati za svog velikog tatu (narod ga je htio za svog biskupa). Drugi veliki tate (biskupi) nisu ga htjeli da bude glavni (da postane biskup), ali stričeki i tete nisu htjeli nikog drugog. Onda se Martin igrao skrivača sa guskama i stričekima i tetama. (Kada je čuo da se svade oko njega, sakrio se među guske). Guske su prve došle na pik i počele vikati, pa su ga i drugi stričeki i tete brzo pronašli. I tako je Martin postao glavni junak (biskup) u toj priči. I bio je jako dobar do kraja života.
Danas se sjećamo svetog Martina tako da održavamo procesiju laterna i papamo guske. Evo, čisto da se zna da se za Martinje osim ispijanja vina i njegovog krštenja, može i drukčije obilježiti sjećanje na ovog sveca.
Ova naša procesija laterna je meni bila i po još nečem značajna. Naime, nakon dolaska pred vrtić djeca odlaze sama u vrtić i tamo ih tete pripremaju na izlazak sa laternama u rukama. Roditelji vani čekau oboružani svim audio-vizialnim medijima i čekaju da izađu njihovi nasljednici. Tako smo i mi čekali vani, Štefica je bila na čelu i sa gitarom u ruci počela pjevati, a djeca su se polako uključivala, popikavala, vrtila u krugu...Naša djevojčica je bila vrlo ozbiljna i koncentrirala se na koreografiju. Nije nas primjećivala i ja sam odjednom, postala svjesna da ju gledam sa strane, iz prikrajka, dok se ona snalazi bez mene... i počela sam tiho jecati. Neki tata zabavljen kamerom okrenuo se i u čudu me gledao, a ja se nisam mogla kontrolirati. Nije to bilo ništa tako senzacionalno...već sam ju vidjela u nekim situacijama sa strane, kao promatrač, ali ovo je bila prva takva priredba gdje je ona bila na nekoj pozornici a mi u gledalištu. Ma ne znam uopće ima li smisla to objašnjavati, nisam uspjela ni Savršenom objasniti zašto sam tako reagirala. Možda su to neki majčinski osjećaji koje samo žene razumiju...U svakom slučaju, puklo me...Znam da su to klišei kada roditelji sa suzama u očima gledaju svoju djecu kako glume ili plešu na pozornici ili dosežu neke sportske rezultate...I vjerujem da je to nekima totalno bez veze. I ja zaista nisam osoba koja želi vezati svoje dijete samo za sebe. I zapravo od samog njezinog rođenja pokušavam raditi istovremeno i odvajanje. Jer ona će jednoga dana biti svoja, imati svoj život, a ja ću ga gledati i promatrati. Iz prvog reda, uvijek spremna da joj dodam maramicu ili izgubljeni rekvizit. Ako će ona to htjeti. Jer taj njezin pogled kao da mi govori...mogu ja bez tebe...I dobro je da može.
Iako mi je za vrijeme pisanja ovog posta čitavo vrijeme sjedila za vratom, jer za sada još ne može bez mene. Ili ne želi...
Restore izgubljenih komentara:
# Sutra cu te procitati, sad samo provjeravam ide li komentar, je rmi na vlastitom blogu pise da se prvo moram registrirati?! (JJA 17.11.2006. 22:40)
# Jednom sam čula da je egipatski hijeroglif koji označava ljubav prikazivao majku i dijete.
Moguće da su to samo majčinski osjećaji koje samo žene mogu razumijeti.Meni se dogodila ista stvar. To je tako intenzivan osjećaj, kada vidiš to predivno malo biće da se snalazi bez tebe, da može bez tebe, ponos jer znaš da je jedinka za sebe i pravi "mali" čovjek, nije to klišej, to je provala bez kontrole razuma!
A ja na priredbu nisam ponijela maramice, ne pitaj na što sam ličila... (olinkluziv3 18.11.2006. 08:47)
# Evo da i dalje na vlastitom blogu ne mogu nista komentirati ali vratila sam se procitati tekst. I kod mene su djecica vjezbala cijeli dan, nra krjau sam ja naucila pjesmicu napamet, a oni nisu....ove osjecaje koje opisujes ne razumijem (ili ne jos) ali to ne znaci da su mi smijensi ili cudni. Bas si lijepo ovo napisala "Jer ona će jednoga dana biti svoja, imati svoj život, a ja ću ga gledati i promatrati. Iz prvog reda, uvijek spremna da joj dodam maramicu ili izgubljeni rekvizit." :-) (JJA 18.11.2006. 11:17)
# Sve je to za ljude, bolje rečeno za žene. Djelomično i za muškarce. A ti si to odlično opisala. Prošla sam mnoge faze s dva sina, starijemu je 12godina i sad mi ova trenutna teško pada jer nam u svemu protuslovi, iako inače nije zločest, samo zadnja mora biti njegova... Ovi osjećaji nikad potpuno ne nestaju. Nisi li vidjela bake i ponekog djeda kako plaču na krštenjima ili svadbama svojih unuka, ponekad i praunuka... Veliki pozdrav, mama sa zdravim stavovima :))) (aquaria 18.11.2006. 17:13)
|
