Evo, štrajk učitelja, nastavnika i profesora (da ne kažem prosvjetara, na čiji naziv upozorava blogerica Juliere) u potpunosti je uspio i zaista mi je drago zbog toga. Istina je da su bili znatno potplaćeni, premda su mnogi u domaji potplaćeni, ali to nije tema ovog posta.
Svidjela mi se jedinstvenost prosvjednika, očito pojačana stalnim premijerovim isticanjem Hrvatske kao zemlje znanja. Zgodno je kada političari sami sebi skoče u usta nekim izjavama koje možda i nisu skroz netočne, ali zaobilaze, kao u ovom slučaju ono najtemeljnije, pa tako sami sebe pobijaju. Ali nije niti to moja tema.
Ono što je meni zanimljivo u ovoj priči je činjenica da se sindikalne povjerenike uvjeravalo kako novaca jednostavno nema. I točka. A onda se diglo čitavo školstvo na noge. I novci su se našli. Zanimljiva poanta. Možda malo i opasna za Vladu. Jer nekako kao da poručuje kako se samo treba znati izboriti ili zaprijetiti. No dobro, pretpostavljate vjerujem da je i ovo jedan uvod u jednu istinitu priču,
koju mi je sa uzbuđenjem ispričao moj nećak, učenik sedmog razreda jedne zagrebačke osnovne škole. Kako je dečec još mlad i neiskusan, nije mi znao baš točno podastrijeti sve podatke, onako novinarski. A kako je još k tome zadnja dva dana trajao štrajk, nije imao priliku raspitati se. Ali nije niti važno, jer ne umanjuje autentičnost događaja, a ispričano njegovim riječnikom meni postaje još zanimljivije.
Dakle, on i njegova ekipa iz razreda, nekih četiri-pet dečki (sve točne podatke sam morala izvlačiti-znate kako je razgovarati s adolescentom kojeg preplavljuju emocije i nije mu jasno zašto ga pilite s detaljima) su napravili u sklopu školske filmske grupe jedan dokumentarni film na temu: "Nasilje u školi". Dečki su se podijelili u ulogama scenarista, režisera, glumaca i napravili jedan filmić...koji ako sam dobro razumjela otprilike ide ovako:
Jedan nasilan momak u školi glumi mladog kamatara koji od jednog drugog učenika iznuđuje novce. I to svaki puta sve više i ako žrtva nema novaca, prijeti mu batinama. Dečko - žrtva je u strahu i ne zna što napraviti. Ipak se ohrabri i ode ravnatelju prijaviti mladog nasilnika.
Voditeljica filmske grupe prijavila je film na jedan međunarodni natječaj (ne pitajte tko je organizirao čitav natječaj i kako se točno zove), a u međuvremenu dok se čekao odgovor, film je u užem odabiru bio prikazan u Zadru na Reviji filmskog stvaralaštva Lidrano (ako sam dobro čula naziv).
Uskoro je stigao odgovor s međunarodnog natječaja da je jedan film iz Hrvatske (ne znam je li ih bilo još) prošao kvalifikacije. To je bio baš film na kojem je i moj nećak sudjelovao. I pozivaju ih na tjedan dana sudjelovanja na završnom natjecanju u Grčkoj. I sada postaje zanimljivo.
Za sudjelovanje (valjda put, smještaj i sl) po svakom učeniku treba platiti 300 eura. Škola naravno tih novaca nema, tek su se izborili za plaće podjednake s ostalim potplaćenima, pa je voditeljica poslala zahtjev gradu (pretpostavljam Poglavarstvu grada Zagreba). Nije stigao nikakav odgovor. S time da je zahtjev poslan dosta kasno, ali odmah čim su doznali da su prošli kvalifikacije. A četvrtak i petak su škole bile u štrajku, tako da odgovor zapravo i nije mogao ta dva dana biti dobiven (moja pretpostavka). Dakle, osim neodgovaranja mjerodavnih, uplele su se i neke nesretne okolnosti.
Ne moram vam opisivati razočarenje našeg kreativnog mlađeg naraštaja, na kojem hrvatsko društvo gradi svoje temelje. Jer na mladima svijet ostaje. A Hrvatska je, kao što svi znamo, zemlja znanja.
Pa su momci zaista i dosta toga mogli naučiti. Prvo, da nije dovoljno biti kreativan i uspjeti u nečemu samo znanjem. Potrebna je i novčana podrška.
Drugo, da ne živimo više u socijalizmu (oni nikada ni nisu, ali sistem razmišljanja je ostao isti) i da škole, grad ili država više ne plaćaju sve. U moje vrijeme školovanja takvih dilema nije niti bilo. Mi smo pisali sastavke o Titu i nagrade su bile knjige i zbornici sastavaka koje su napisali pioniri. Nagrada je bila čast da je tvoj sastav objavljen. Ako se putovalo, bilo je to u okviru Jugoslavije. Sa inozemstvom nas nisu niti mamili.
Treće, da se onda treba prilagoditi ne više tako novom predatorskom kapitalizmu u Hrvatskoj (dakle, ne onom s tradicijom i socijalno osvještenom dimenzijom društva, kao primjerice u Austriji) i da treba sam potražiti onda neke sponzore, firme, udruge (u ovom slučaju neke koje se bave temom nasilja u školama), tajkune... Na ovaj moj prijedlog-upit, osim kratkoće vremena za realizacijom nečeg sličnog, moj nećak je izjavio nekoliko zanimljivih odgovora. Koji govore puno.
Prvo je zaključio kako je to nešto ne tako bitno ("Pa taj film nije ništa posebno, koga to zanima?"), a drugo - upitao je (sunce moje pametno-ipak kuži u kakvom svijetu živimo) kakvu korist od toga imaju ti mogući sponzori.
Ja si odmah zamišljam neke austrijske dečke u sličnoj poziciji (ili možda američke) koji smatraju kako je njihov film nešto jako važno i jako dobro (tako ih uče od malena). I kako sigurno ima netko tko bi ih financirao, jer je to nešto od čega svi mogu imati korist. Mladci promiču nacionalnu pamet, sponzori si rade reklamu, svi sretni.
I za kraj, kaže sunce moje netijačko, kako se u ovom gradu ima novaca za razne gluposti, a za takve stvari se nema.
Pa sam ga nakon malo promišljanja ponovno nazvala i pitala koje su to gluposti koje on ne bi financirao da ima priliku odlučivati, a na koje novci odlaze. I spremno odgovori on kako on ne bi ulagao u stadion na Maksimiru (premda jako voli nogomet), pa onda sve one trgovačke lance koji se otvaraju. "Ali dušo, ti lanci su financirani od stranih ulagača, ne od države, ili grada" (valjda je tako?), kažem ja, a on odgovara: "Ma sigurno nešto daje i grad". Iskreno, ne znam. Ali vidim da je pokupio tu retoriku odraslih, taj gunđalački hrvatski mentalitet, koji si ne zna sam stvoriti uvjete za sebe, izboriti se. Još uvijek se očekuje od škole, od grada, od države... u neku ruku i s pravom, jer u pravom kapitalizmu roditelji, nevladine udruge i sl. bi vjerojatno imali viši standard. A ovako roditelji crnče za stranog kapitalistu koji svoje kćeri-firme otvara po Hrvatskoj gdje je radna snaga jeftina (osim ako nisu na vodećoj poziciji) i gdje ima puno nezapolsenih i sretan si da imaš posao. Jer ako nećeš po čitave dane raditi (ili završiti posao do kraja-kako se to popularno kaže), ima tko hoće.
Pa dečki uče kako niti pošteno raditi nije baš jako isplativo. A izbora (navodno) nema, ili se ljudi boje išta pokušavati u strahu od gubitka posla.
Žao mi je za dečke, jer znam da im roditelji ne mogu platiti toliku svotu iz vlastitog džepa.
Kada bi bilo više vremena moj zadnji prijedlog bio bi da dečki odu zagrebačkom svemogućem gradonačelniku kojega mnogi kritiziraju zbog ego-tripa i velikodušne raspodjele tuđeg novca, ovisno o tome gdje se populistički mogu skupiti bodovi. Istina je sve to, ali moje mišljenje je da iz toga treba izvući najbolje za sebe. Ako se netko voli promovirati kraj običnog puka i na taj način si osigurati spomenik ili barem mjesto u gradskoj povijesti, zašto ne? Pa mnogi to žele, bez ikakvog rada. Ovdje se samo radi da se to usmjeri na neke pozitivne akcije. Pa bi dečki tako mogli otići do njega, pokucati na vrata, ispričati svoju nesretnu priču, a gospon se može slikati za novine u još jednoj njegovoj plemenitoj akciji, ovoga puta podupiranju naših mladih purgera, kaj ne?
Ja bih ga još podsjetila na jednu (od mnogih) njegovih legendarnih rečenica u Knjazovoj Svlačionici kada je izjavio da će svojoj kćeri kupiti auto za punoljetnost jer je ona odlična učenica. Dakle, najbolje treba nagraditi. Ima još puno odličnih učenika u Zagrebu (a i po čitavoj Hrvatskoj) koji ne moraju dobiti novi auto. Ali barem da im se omogući sudjelovanje na nekim natjecanjima na kojima su prošli kvalifikacije i bili jednako tako odlični.
Ako se pak radi o kapitalizmu u školstvu ili društvu, molim da se kaže onda: "Svojoj djevojčici ću kupiti auto zato jer to želim i imam novaca za to".
Premda u zemljama dugogodišnjeg kapitalizma roditelji to uglavnom ne rade, prije će im plaiti put oko svijeta ili neko školovanje.
Ali to su ipak geni - geni kameni.
Znam da će dečki ovo pročitati, pa lijepo pitam sada: "Jeste što naučili - za drugi put?"
Da čujem...
UPDATE:(27.11.) - ponedjeljak
Stiže mi sms poruka da je dečkima odobreno financiranje puta u Grčku! Pokušavam saznati malo kasnije tko je odobrio, od kuda su stigli novci, ali moj uzbuđeni nećak nema pojma. Presretan je. Muči ga još jedino to što mu je putovnica nedavno istekla, pa sada voditeljica piše poseban dopis MUP-u da mu ubrzaju proces izdavanja, jer se putuje već iduće subote. Vjerujem da će se i to rješiti.
I mogu samo napisati da mi je iznimno drago, ne samo zbog dečki, već zbog sluha mjerodavnih, zbog pozitivnih promjena koje se izgleda ipak događaju u domaji...Ma stvarno sam presretna zbog takvih stvari, daju mi nadu da unatoč nedostatku novaca, ima ljudi koji smatraju da je ulaganje u znanje vrijedno. Znam da je ovo tek jedan primjer, ali zajedno sa uspjelim štrajkom u čitavom školstvu, možda Hrvatska stvarno prepoznaje znanje kao svoju veliku šansu...
Sretan put dečkima i ne zaboravite se zahvaliti onima koji su vam odlučili platiti ovo vrijedno iskustvo.
|
