Jedna od stvari s popisa onoga što mi nedostaje u Beču je i hrana. Ne, nisam gladna, ali sam željna onih domaćih, prirodnih, bio (kako god hoćete) proizvoda. Jer ima i ovdje tih bio-linija, ali nije to ono naše, pravo-domaće na kakvo sam ja navikla. Tim više što imam dio familije na selu u domaji, točnije u Podravini. Moja baka je još živa i premda je već prešla osamdesetu, svaki dan se diže u zoru, hrani svoje kokice, patkice, guskice, zečeve... mislim da krave više ne muze (to je preuzeo stric). Ali zato ima vrt kakvog se ne bi posramila niti puno mlađa osoba koja bi se samo njime bavila. Zapravo dva, jedan kraj kuće i još jedan kraj rijeke (Bednje).
Baka Kata je najbolja žena koju znam. Ne samo zato što je iz one garde starih žena (jer ima i među njima zločestih), već zato što od nje nitko nikada nije čuo neku ružnu riječ. A nije da ona ne komentira. Vrlo je bistra i daje svoje komentare. Ali bez zlobe i upliva nekih svojih osobnih računa. U nekim kriznim bračnim situacijama između mojih roditelja, nije se baš nikada htjela miješati. Jednostavno im je rekla: "Ja vas nisam spajala, pa vas ne bum niti razdvajala". Zamislite danas svekrvu koja tako nešto kaže. Kratko, jasno i da onda zaista i stoji iza toga.
Iako ima svoje mišljenje, presude prepušta dragom Bogu. Ja sam joj kao gradsko dijete i najmlađa unuka (a i najbrbljavija) uvijek bila ona od koje je doznavala razne stvari koje nije nikada vidjela. A i naslušala se sirota mojih bisera... kao npr. onaj kada sam joj, dok mi je ponudila mlijeko koje je sekundu prije pomuzla od krave, odgovorila kako ja pijem samo mlijeko iz tetrapaka. Ili kada sam joj lijepo objasnila kako je pizza ono preko cijelog tanjura, na što se toliko smijala da su se i kravice počele okretati prema njoj.
Nama unucima uvijek je radila naša omiljena jela (šiškerlini na masti, štrukle od sira), a dok je mjesila tijesto ja sam se obično priključila sa malim komadićem. Iako mi je uvijek govorila kako nema sada vremena da to razvlačimo predugo, pa ćemo to jednom drugom prilikom. Nevjerojatno je kako ta žena koja nikada nije radila u firmi od-do, uvijek imala posla preko glave, a kratki odlasci na more od par dana su već drugi dan postajali tlaka za sve prisutne jer je njoj bilo dosta tog nerada, a doma kravice čekaju... Zapravo taj rad ju je održao tako dugo vitalnom i bistrom. Čak i kada je deda umro, a ona mislila kako više neće moći živjeti bez njega, opet se dignula u ranu zoru i krenula... u štalu, u vrt, na polje, k mljekaru, kuhati, u crkvu... I drugi dan opet, i slijedeći. Ne vjerujem da je ona imala vremena za depresiju, besmisao, dokolicu... i sve ono što danas ljude zna često mučiti. Kada je zima duga i hladna, radi umjetno cvijeće ili neke druge kreacije od ostataka papira, a znam da i ima i neku svoju bilježnicu u koju crta.
E, pa spletom okolnosti moj bratić koji vozi kamion prema ovom dijelu Europe gotovo svaki tjedan navrati do nas u Beč, prespava u toplom, a mi mu se svi veselimo. I onda baka i teta pošalju sira, putra, vrhnja mleka.... Ne baš tim redosljedom, ima tu još i voća i povrća iz bakinog vrta i sve je to uzgojeno po starinski. Umjesto agresivnih pesticida, baka koristi koprivu. Tako da mi i ovdje usred Europe još uvijek jedemo našu zdravu hrvatsku hranu (ne želim zvučati fatalistički kao urednica Škrinje), a koliko ćemo dugo, ne zna se. Odnosno, dok nam baku Katu posluži zdravlje. Jer gospodarstvo po principu svega po malo je najneisplativije u današnje vrijeme. Ali na samu pomisao da bi se kravice i svinje prodale, baku stegne oko srca i ne može to ni zamisliti. Pa se gospodarstvo održava po tom principu zbog nje i njezinog načina života na koji je navikla. Kada ona umre, vjerojatno će sa njom otići puno toga.
Jedan čitav način života. Života sa prirodom. Života koji možda ima puno više smisla od ovog kakav mi živimo. Jer svoje probleme rješavamo u beskrajnim razgovorima, odlascima na neka umjetno napravljena mjesta za opuštanje. A moja baka ode (svako malo) u šumu, vidjeti da li ima gljiva, ili izmisli neki drugi razlog i vrati se kao mlada djevojka, smirena i vesela i u stanju je još sat vremena pričati kako je u šumi divno, mirno, ptice pjevaju, potok žubori...
Voljela bi imati taj njezin mir... A i to intuitivno znanje kako pomoći samome sebi da nam život prođe u prepoznavanju smisla svaki dan u svakodnevnim poslovima. Možda je to uz prirodu lakše, jednostavno prirodnije?
U svakom slučaju, vesele ju moje provale i danas. Pa mi je tako zadnja dva puta poslala uz jaja od kokica i jedno ogromno jaje. Nazvala sam ju da joj se zahvalim i čestitam imendan i usput pitala od koje životinje je to veliko jaje. I kaj se s njim radi?
Slijedeći puta mi je ponovno poslala takvo jaje, ali je na njemu nacrtala gusku!
Poklonila sam ga svojoj prijateljici ovdje koja isto nikada nije probala guščje jaje. Moj fotoaprarat je nešto zaštekao, tako da mi fotke nisu uspjele. Pa sam zamolila prijateljicu da prije nego ga smažu okine koju... za uspomenu... na moju baku... i jedan svijet koji još osjećam u sebi dok imam sreće imati ga.
Pa je ovo ujedno i podsjetnik mojoj trudnoj prijateljici kojoj se naravno ne želim zamjeriti... od njezine prijateljice guščarice Anke.
|
