Evo, odmah nakon nepristojnog naziva ili barem asocijacije na prostačku uzrečicu u prošlom postu... i još malo špotanja oko nekih različitih moralnih viđenja i djelovanja, slijedi (kako i priliči pokajniku) ispovijed.
Ne neka javna (blogersku sam dijelom već obavila), na sudu ili u medijima, već ona crkvena, katolička, između svećenika i ispovjednika. I to prvi puta u mom životu obavljena na njemačkom jeziku. Sasvim slučajno i neplanirano.
Prolazeći danas kraj Stephansdoma, odlučila sam nakratko svratiti i pomoliti se. Jučer nisam bila na nedjeljnoj misi (ipak je ovo ispovijed...), a i da se duhovno osvježim. I nakon kratke molitve u prepunoj Katedrali turista i ostalih posjetitelja, skrene mi pogled sa strane na ispovjedaonicu iznad koje gori mali semafor sa crvenim slovima zauzeto i zelenim slobodno. I baš taj tren izađe svećenik van, pogleda uokolo, vidi mene kako gledam u taj semafor, vrati se unutra i crvena oznaka se promjeni u zelenu. Hm, je li to neki znak, poziv, slučajnost?
Znam da danas ljudi često traže od Boga neke znakove. Drugi opet misle kako su nekima ti znakovi samo u glavi i da si čovjek onda tumači neke pojave tako da mu se uklope u sliku o znakovima koje im Bog svaki dan daje.
Moja racionalistička narav pomiješana sa ženskom intuicijom, premišljala se nekoliko trenutaka. A onda je (kao i obično) prevladala intuicija. Ne čisti instinkt, jer sam ipak učinila neki uvid u situaciju. Ali sam se prepustila ipak onoj strani kada se misli trebaju malo odmoriti, a duša naći okrijepu i pomirenje.
I uđem ja u prilično veliku i ugodno namještenu prostoriju zatvorivši za sobom dvoja tapecirana vrata, tako da buka izvana više uopće nije dopirala u ispovjedaonicu. Pozdravi me stariji, malo punašniji svećenik s naočalama na licu. Postoji neka pregrada kraj njegovog stolca, ali bez mjesta za klečanje i on mi ponudi stolicu nasuprot njega, a na pregradnom zidu primjetim nešto kao neki mali ugradbeni monitor sa nekom tastaturom (bilo mi je nezgodno viriti i proučavati).
I kažem mu kako se još nikada nisam ispovjedila na njemačkom jeziku i ne znam napamet tekst predviđen za ispovijed. Na moj odgovor kako govorim hrvatski, on počne pričati ruski, ukrajinski, pa malo poljski... to valjda tako da me ohrabri sa nekim poznatim riječima i kaže kako nema problema i da kažem sve onako kako znam na njemačkom.
I bio je to zapravo jedan kraći monolog, bez neke propisane forme. Naravno da neću pisati o tome što sam mu sve rekla, jer to je ipak ispovjedna tajna koja se govori samo svećeniku. On me saslušao, ne mogu reći da nije obraćao pažnju, ali ne neku osobitu. A i učinilo mi se da je u dva navrata pogledao na sat. Nakon mog izlaganja postavio mi je nekoliko pitanja, dao nekoliko savjeta. Ne mogu reći da nisu dobri, posebno jedan (koji i sama znam, ali sa strane izrečene stvari dobe nekako na težini). Ali sve je to nekako bilo izgovoreno kao pjesmica, na brzinu. Na kraju je još postiskao neke gumbiće na onom monitoru (valjda za evidenciju). I to je bilo to...
Ne znam, valjda i svećenici danas brže žive. U svakom slučaju, dobila sam pokoru (na ruskom-valjda zato da mi bude bliže)...Jedan Oče naš i jedna Zdravo Marijo...Neke stvari se ne mijenjaju. Unatoč modernoj ispovjedaonici bez škripavog klečišta gdje se svećenik gleda direktno u lice, a ne sa strane preko izrezbarenog prozorčića, gdje se ne mora šaputati da te drugi ne čuju... Sve je prilagođeno da se vjernik ugodno smjesti... Osim što se nema vremena, a pokora ona dobra stara u obliku molitve, bez nekog osobnog prilagođavanja...
Ne bih da se ovo pretvori u kritiku, jer znam da ima raznih ljudi i raznih svećenika. Ovaj možda nije bio skroz po mojoj mjeri. Što ne znači da neću više ići ovdje na ispovijed. Ali nekada stvarno razumijem nevjernike koji ne žele niti probati ući u taj svijet vjere. Jer na vratima ne stoji nasmješeno dobronamjerno lice. Već neko koje viđaju posvuda i nije im ni po čemu posebno. Ne zrači.
A i zašto bi? Kao da i moje uvijek zrači u ulozi supruge, majke, kćerke, sestre, tete, prijateljice? Pa ipak ih sve volim više od ičega na svijetu.
I vjerujem da sam se ipak pomirila s Bogom, makar i preko takvog svećenika. Bog nas uči da praštamo drugima. Pa onda mogu i ja oprostiti tom svećeniku (to je valjda odmah test na djelu). I vjerujem da ima smisla da se čovjek osim svojih osobnih razgovora i promišljanja uputi i u Crkvu da preko treće osobe učini to pomirenje. Ima nešto u tome.
Sjetila sam se sada da sam najljepše iskustvo pokajanja i pomirenja imala jednom prilikom u jednoj trošnoj, hladnoj zagrebačkoj ispovjedaonici, kada sam mislila kako ću dobiti strašnu pokoru i kritiku, a dobila sam prekrasne riječi utjehe i savjet da ne razdirem toliko vlastitu savjest i da sam se već pokajala u sebi i neka krenem dalje... Nije bilo govora o očenašima i zdravomarijama... Bio je to jedan drukčiji svećenik.
I sada razmišljam da li da i pokoru izmolim na njemačkom. Otkada sam u Beču molila sam i na engleskom i na njemačkom. I naravno da je molitva na materinjem jeziku nešto temeljno i nezamjenjivo. Ali moliti na stranom jeziku ima svoje posebnosti. Čovjek obrati pažnju na poznatu stvarnost, ali drukčije rečenu, pa ona ponekada dobije i još neku dimenziju o kojoj ne razmišlja dok izgovara već poznatim jezikom.
I što reći na kraju? Nadam se da ću pronaći svoj duhovni mir. Koji svako malo negdje zametnem. Jer umjesto molitve tipkam svoje misli bez kraja...Idem, čeka me još pokora.
Vama želim isto tako mir... i naravno vrijeme za njegovo ostvarenje. U stanju smo ga potrošiti na razne stvari koje se jednotavno moraju. Za neke druge, jednako tako (a možda i više potrebne) imamo sve manje vremena.
Da me svećenik kojim slučajem bolje poznaje, mislim da bi mi za pokoru trebao dati jedan dan bez paljenja kompjutora.
|
