25.08.2006., petak
Dobro i loše
U jednoj sam knjizi nedavno pročitala nešto u stilu (moram prafrazirati jer ne mogu sada naći taj citat) da na svijetu ima zapravo vrlo malo jako loših ili jako dobrih stvari, već puno više onoga što vama čini dobro ili loše.
Pomalo relativizirajuće, ali ipak za zamisliti se. Što bi to trebalo značiti? Možda nešto na tragu one moje omiljenje tješiteljske Krležine da su ljudi više glupi nego zli. Ili one Danteove da je i put u pakao popločen dobrim namjerama?
Pretpostavimo (naravno utopijski) da svi ljudi jedni drugima na svijetu žele samo dobro. Možda to čak i većina misli za sebe. Jer ona majka-samoubojica koja se ponosno fotografira sa dvogodisčnjim djetetom prije nego li se raznese bombom na prepunoj tržnici vjerojatno isto misli kako radi neko nevjerojatno dobro za budućnost baš tog istog djeteta koje će uskoro ostati siroče.
Ili neki radoholičar u globaliziranoj kompaniji koji se oženio za firmu, vjerojatno isto misli kako radi neko veliko dobro za budućnost te firme, pa onda to oduševljenje i elan pokušava prenijeti i na svoje podređene, naravno za njihovo dobro i njihov napredak u firmi. Dakle, opet vam netko radi uslugu koje zapravo niste svjesni.
Ili prijatelj koji će uvijek sve napraviti za vas, ali se ipak pokraj njega osjećate kao da ste vječno krivi za nešto.
Ili roditelj koji će vam usaditi odgojem nešto što vam možda uopće nije dobro za vaš daljnji život...
Vjerujem da primjera ima bezbroj, tko hoće može nastaviti listu...
A ono što ja želim poručiti sebi i vama... birajte ljude pokraj kojih se osjećate dobro, situacije koje vas čine sretnima, pa makar to nekome izgledalo sa strane kao kardinalna pogreška... jer udovoljiti svima i raditi sve po nečijim tuđim pravilima najmanje je dobro, osim ako niste mazohist koji u tome uživa.
Za to naravno čovjek treba biti tolerantan i širokogrudan (suprotno od cjepidlaka koje traže što je i tko krivo napravio) i prema drugima i imati snage reći da je možda nešto za nekoga dobro i da to prihvaćate, iako vi tako ne biste...
Nismo svi kompatibilni i to je normalno, ali bismo onda mogli to nadomjestiti većom snošljivošću... Ili?
Jedva čekam da čujem vaša mišljenja, a do tada odoh spakirati torbu i ponovno na put, na put...
|
- 16:52 -
Komentiraj (18) -
Isprintaj -
#
23.08.2006., srijeda
Kulturološko - bračne razlike
Prosječni muž Hrvat (dalje u tekstu PMH): «Ženo što ima za večeru?»
Prosječni muž Austrijanac (dalje u tekstu PMA): TI si skuhala nešto sama? Pa baš sam mislio da idemo opet u restoran da se ne mučiš s kuhanjem.»
PMH: «Što će nam pomoć u kući? Čemu plaćati nekoga za nešto što ti tako dobro obavljaš sama.»
PMA: «U redu, sve da se što manje opterećujemo sa nepotrebnom gnjavažom, već su djeca sama po sebi dovoljan napor...»
PMH: «Zašto kukaš da ti je teško doma? Što bih ja dao da mogu sjedit doma s djecom, a da ti malo ideš raditi»
PMA: «U redu, uzeti ću porodiljski u firmi na koji imam pravo...ali malo kasnije kada dijete poraste»
PMH: «Nećemo još dati dijete u vrtić, bolje da je s tobom doma dok malo ne poraste (do škole po mogućnosti)»
PMA: «Dati ćemo dijete u vrtić onda kada nam dadilja otkaže, a ti poželiš ponovno na posao»
PMH: «Za godišnjicu te izvodim na večeru?»
PMA: «Što bi željela za godišnjicu?»
I tako unedogled... svaka sličnost sa stvarnim likovima je namjerna i skupljena iz raznih izvora.....
Ali kažu da se na naše Austrijanke pale kao lude, jer nema im premca u sexu...
Tu moja komparitivna kompetencija zakazuje, ali za nadati se da je tako... jer mudriji kažu da sve ima svoje razloge
Servus
UPDATE:
Vidim da su neki blogeri upoznati sa tematikom, pa ću i ja proširiti i potvrditi, jer to sam napisala u prvoj varijanti pa izbrisala, pa evo:
PMH: «Snaći ćemo se»
PMA: «Platit ćemo nekoga»
Iako to ovdje nije tema... jer ti sam svoj majstori isto imaju neku cijenu...
|
- 18:20 -
Komentiraj (19) -
Isprintaj -
#
18.08.2006., petak
Madžarski turizam
Dakle kao što vidite bila sam sam u susjednoj nam zemlji, točnije u Tapolci.
U brošuri izvrsnog hotela Pelion u lancu Hunguest Hotels ovo mjesto je opisano kao šarmantni mali madžarski gradić u blizini jezera Balaton, okruženo vinogradskim brežuljcima, špiljama, potocima i ono najvažnije na čemu se turizam ovdje bazira, ljekovitoj termalnoj vodi i tzv. medicinskim špiljama.
Zbog njihovog postojanja u okolici zrak je izuzetno čist i vrlo pogodan za asmatičare, alergičare i sve ostale koji pate od respiratornih smetnji i bolesti, pa je mjesto poznato i kao pulmološki rehabilitacijski centar.
Okolna šetališta i park (sprave u parku pokraj hotela su potpuno od drveta) prekrasno su uređeni.
Ovo mi nije prvi susret sa madžarskim turizmom, a posebice bazenima, pa mogu samo potvrditi da su izuzetno uredno održavani sa ne-pretjerano klora koji vam primjerice u hrvatskim bazenima unište kupaće kostime u rekordnom vremenu.
Kad već spominjem domaju, svakako upada u oči jedini nedostatak u turizmu bivših nam tlačitelja u sklopu Austro-Ugarske monarhije... a to su ceste. I premda se radi o ravničarskom području gdje je puno lakše graditi prometnice nego u Hrvatskoj, one su u vrlo lošem stanju, pune rupa, sa premalo autoputa, pa je u tom pogledu Lijepa naša sigurno na višem stupnju.
Budući da sam se nedavno vratila iz okružja hrvatskog turizma, još ću malo spomenuti neke razlike koje su mi upale u oči.
Premda ćete od stranaca u Hrvatskoj čuti kako su ljudi gostoljubivi i srdačni ne mogu se oteti dojmu da su Hrvati (posebno oni koji se turizmom bave poluprofesionalno) puno bahatiji, što je uostalom moja primjedba i u nekim drugim granama gospodarstva.
Madžari su zaista srdačni i topli, doživjeli smo par prekrasnih situacija gdje nam se to potvrdilo, premda smo bili strani turisti.
Budući da se radi o lancu hotela koji ima cijene slične onima u Austriji, klijentela je (pretpostavljam) financijski bolje potkovana, sto se moglo zaključiti i po voznom parku ispred hotela. Jer nakon kraćeg informiranja o tome kada će se uvesti Euro u platni promet, recepcionerka nam je odgovorila da je financijska situacija prilično nepovoljna i da je uvođenje odgođeno čak za 2012. godinu što znači da si ovakve wellness centre ne može priuštiti Madžar s prosječnim primanjima. I to je zapravo ono što mi se ne sviđa i što je prilično slično situaciji u domaji.
Ipak, veliki broj Hrvata će se snaći s nekim starim vikendicama na moru ili nekim nasljedstvom, a poznato je i da se živi iznad svojih mogućnosti. I zapravo mi pada na pamet da smo nekako u sličnoj situaciji, a opet kada nam Madžari dođu kao turisti, ponašamo se prema njima kao ljudima nižeg ranga. Premda se (barem iz mog iskustva) radi o možda čak i kulturnijoj klijenteli nego je to ona naša domaća.
I to je ta bahatost koja mi se ne sviđa i to silno isfuravanje na elitni turizam nas Hrvata je stvarno nešto iritantno. Ja bih turiste podijelila na kulturne i nekulturne. Jer hrpa novopečenih bogataša (čitaj elite) ne mora nužno zadovoljiti i neke druge kriterije turističke uljudbe, osim ostavljanja novca.
Ali da ne skrenem previše s ovog našeg kratkog putovanja. Naravno da smo obišli i Balaton, najveće jezero u Srednjoj Europi i omiljenu destinaciju mnogih madžarskih obitelji s malom djecom, posebno zbog niske vode i pješčanih predjela na njegovom južnom dijelu.
Osobno, meni je ta voda nešto strašno i umočila sam malo noge s djevojčicom, ali više od toga stvarno ne bih. A nekako mi ni brčkanje zajedno sa labudovima nije neki doživljaj. Premda je okolica prekrasno uređena, travica podšišana, parkovi i ostali vodeni sadržaji i sanitarni čvorovi uredni i lijepi... nema meni do moje novaljske plaže bez tuša i WC-a gdje mi baba i did naplate parkiranje... Što sve čovjek pretrpi za taj raj na zemlji.
Nego, da se maknemo od Madžarske koju smo ostavili iza sebe s lošim cestama i opasnim vozačima, prekrasnim zamkovima na brežuljcima, starinskim grobljima, slamnatim krovovima na starim salaškim kućama i poljima suncokreta bez kraja... i krenemo prema Beču.
Ako imate dijete, možete obići odmah blizu madžarsko-austrijske granice Sonnentherme u Gradišću. Jer to je pravi kapitalistički turistički centar za boravak sa djecom gdje je sve prilagođeno djeci i roditeljima ... uz obavezno pražnjenje džepova.
Radi se opet o termama, ali ovaj puta sa čitavim selom, hotelom i kompleksima bazena prvenstveno za najmanje. Od niskih bazena u kojima djeca mogu stajati i plivati, malih tobogana u te bazene, vodopada, jacuzzija, aquagana, dječje saune, prostorija sa ležaljkama za dojenje, kuhinje za one malo veće, posebne prostorije gdje djeca mogu u miru spavati, igraonica, radionica... ma tko zna kojih sve zapadnjačkih gotovih recepata za animiranje, čuvanje, prilagodbu u ovakvim prostorima... i sve ono što vam inače može kronično nedostajati, ovdje je otišlo u svoju krajnost.
Premda je djevojčica uživala i provela nezaboravno vrijeme, ja se nisam mogla oteti dojmu da mi je to sve malo preveliko, s previše ljudi i prehladno (projektirano je tako da su nutarnji i vanjski bazeni spojeni vratima koja su stalno otvorena), pa sam se nekako sa sjetom sjetila manjeg bazenskog kompleksa u Madžarskoj...ali to je moj osobni doživljaj.
Mjesto je stvarno jedinstveno i za preporučiti je posjetiti ga ... jednom. Pogotovo zimi,i to možda u tjednu, a ne vikendom i blagdanima...
I što reći na kraju? Stvarno sam se odmorila, premda knjigu nisam do kraja pročitala...Nadobudno sam jedno poslije podne zavaljena na balkonu hotelske sobe okružena brdima i zelenilom pomislila kako bih možda mogla i uspjeti... Ali djevojčica je htjela da dođem vidjeti njezine bazenske vratolomije, tako da sam to ostavila za koji drugi put...
Vjerujem da me većina roditelja s malom djecom razumije, pa svima njima šaljem jedan rudarski pozdrav... A svima ostalima želim također lijep odmor, kakav god i skim god on bio...
|
- 00:15 -
Komentiraj (16) -
Isprintaj -
#
11.08.2006., petak
Nije u šoldima sve...
Ako je netko čitao moje prošlogodišnje morske doživljaje, možda se sjeća muka po novaljskoj biciklističkoj stazi od Novalje prema Zrću ili Gajcu, ovisi do kuda se vozite.
Ne znam je li to čitao netko od odgovornih, ali znakovi su pomaknuti i brnistra malo podšišana tako da se ove godine moglo pristojno voziti. Druga je stvar što su ta cesta i nogostupi toliko natrpani što jurećim autima navodno odraslih klinaca, što pješacima koji u hordama hodočaste na tu najfamozniju plažu, danju i noću (što bi reko Čola).
Eto, ipak se nešto mijenja i to na bolje. Pa je tako za pohvalu i križanje sa dodanim nogostupom kojim se olakšano sada može produžiti za Novalju ili skrenuti na obilaznicu.
Neke stvari ostaju pak uvijek iste. Samo su budale nove, a u mom slučaju je i to čak staro. Uz rijetke primjerke dragih ljudi koji vas neće odrati na svakom koraku, ipak ostaje dojam da bi ovi moji, po korijenima barem zemljaci, i rođenu babu prodali. A nije čak niti to neki problem, jer neki potpuno ogoljeni smisao turizma i je u tome da se proda sve što se može, već je meni stravično kada mi se uzimaju novci i još moram slušati neke bezobraštine, a o smješku tipa Arsena Lupige mogu samo sanjati...
Ima tako jedna krasna mala plažica do koje, da bi se došlo, čovjek mora proći kroz zemlju jedne babe i dida. Put do te plaže je malo širi i utabaniji makadam. I taj prolaz i parkiranje auta na njihovoj zemlji (more još nisu posvojili) naplaćuju deset kuna. Bez obzira stignete li u ranu zoru ili u šest poslije podne, pa koristite tu uslugu maksimalno dva sata. Jer poduzetnici otočkog kova će vas odmah upozoriti da ne ostajete baš dugo poslije osam, jer su oni tu čitav dan i moraju zatvoriti butigu, oliti njihovu zemlju sa ogradom na vrhu puta.
Nakon upita može li se platiti barem pola cijene nakon 18 sati... ma odgovor možda bolje da ne prenosim, jer to je takva kombinacija bahatosti i nekulture u komunikaciji da ga je možda bolje izostaviti.
Čak vam ni rodijačke veze ovdje puno ne pomažu. Jer baba i did su znali mog dida, čak smo i neki rod, ali platit se mora. Ajde, barem je dosljednost neupitna. Kad bi barem i neke više instance u domaji tako bile dosljedne u borbi protiv nepotizma.
Pa dobro, kodeksi nekih normi se ipak poštuju. Ljudi su prijavili posal, platili porez državi i korisnici moraju platiti. Kome je puno, može se kupati negdje drugdje... iako se na većini plaža naplaćuje ... ne znam je li to parking, jer vam nitko ne garantira čuvanje auta, već to što ste stali na nečijoj zemlji.
Ali tako je to i drugdje, reći će vjerujem neki... O.K. Ajmo dalje
Ne znam kako je u većini europskih zemalja u situacijama kada nešto slučajno u dućanu razbijete ili vam ispadne iz ruke. Znam da u Austriji postoji neka vrsta osiguranja i određena kvota koja tolerira tako ljudskom greškom u dućanu uništenu robu. Dogodilo mi se dva puta u ovih pet godina da mi je nešto ispalo iz ruke i razbilo se. I nisam morala ništa platiti. Barem kada se radi o poznatijim imenima trgovačkih lanaca.
Ima tako u domaji jedan vrlo uspješan poduzetnik koji svojim trgovinama ne zaobilazi ni najmanje selo, a uskoro namjerava pokupovati još puno toga lipog, a čije slike u žutim tiskovinama prikazuju ponosnog vlasnika najnovijih prijevoznih čuda na kopnu, moru i u zraku (O.K. ovo zadnje nisam ziher, ali ne bi se čudila da je tako).
E pa taj isti, po mnogočemu tipični hrvatski poduzetnik, svoje radnike plaća vrlo tanko, a roba u dućanu mu nije osigurana. Što znači da prodavačica u dućanu kojem je klima otkazala, radeći čitav dan u turističkom mjestu prepunom gostiju, mora jako dobro paziti da joj nešto u žurbi ne ispadne iz ruku, jer štetu pokriva sama. Pa joj je bolje da pazi... jer ona je samo jedna prodavačica koja može biti sretna da crnči za kikiriki kod velikog gazde. A što je sa potrošačima. Gostima? Koji su navodno uvijek u pravu?
Iz vlastitog iskustva vam mogu potvrditi da je i kupcu bolje paziti i ne dozvoliti da ga dijete trkne u momentu dok se nalazite kraj police s robom, jer ćete tu sekundu nesmotrenosti skupo platiti (točnije 50 kuna za doživljaj slučajnog razbijana nogometne lopte ispunjene nutellom). Dobro, možda je to i neka Božja kazna za sve što sam napisala o nogometu ove godine, ali to sad nije tema.
Dakle, roba u takvim slučajevima nije osigurana, jer to, pretpostavljam, previše košta... I otkuda bi onda naš poznati poduzetnik skupio novaca za sve svoje igračke (osim na plaćama svojih zaposlenika). Treba misliti na svaku kunu, a ne rasipati se tamo nekim kapitalističkim forama.
Mislim da bi ovaj primjer gospon profesor Kregar vjerojatno naveo u svojem izlaganju o predatorskom kapitalizmu u Hrvataskoj....
Ali ljudi moji, nije u šoldima sve.
Jer dok je Savršeni odveslao s našom sandolinom razgledati ogromnan jedrenjak ponosnog čileanskog vlasnika hrvatskih korijena i pročavrljao s čovjekom na pučini o vrijednosti plutajućeg ljubimca, poslovnim planovima i svemu vezanom uz ono što okreće svijet - dakle novcu... striček srednjih godina koji ima sve što može poželjeti je na konstataciju da Mr. Perfect ima ženu (čitaj mene) čiji korijeni su upravo sa otoka gdje se zaustavio, samo sa sjetom konstatirao: "You, lucky man!"
Pa sam ja zaključila da se svi otočki i kopneni grebatori i poslovnjaci hrvatskoga kova trude zapravo održati balans između sreće opljačkane raje u domaji i svjetskog globalističko-kapitalističkog beznađa, gdje novac više ne znači puno... Jer nema dobre hrane, čistog mora, vrijednih i lijepih žena...
Zato WELCOME TO CROATIA... ako vas i malo opljačkamo bez stila, sve će to popraviti naše prirodne ljepote uz prigodnu pjesmu Nije u šoldima sve, neka te tu kraj mene ...
|
- 01:19 -
Komentiraj (14) -
Isprintaj -
#
08.08.2006., utorak
Pjesma povratnice (umjesto posta)
Ostavih posrnulo ljeto na otoku
I vratih se
U kišnu jesen.
Dojmovi brojni.
Mašine veša ispiru sjećanja
Neka ostaju s mrljama,
neka se pronalaze
u starim kutijama od selidbe...
Miris mora još osjećam
U nosnicama .
Zrikanje zrikavaca
U ušima.
Druženja
Razgovori
Pjesma
Život u Beču
Miran
Tiši
Privikavanje u tijeku
Navika je opasna
navika
Volim otići.
Volim se vratiti.
Putovanje je gnjavaža.
Možda otputujem
Jednom
Bez prtljage
Sama
Otvaram novu-staru stranicu
Čitam propušteno
Skupljam mozaik
prijašnjeg,
sadašnjeg,
budućeg...
Prošlost me najbolje poznaje
Ipak,
ljeto još traje
Iako sam se vratila.
I opet odlazim
Na «pravi» odmor
Kratak
S malo prtljage
Bez kuhanja,
pranja,
u drugu zemlju
Kao pravi turist.
S knjigom
Koju možda i pročitam.
A gdje ste vi?
Pročavrljala bih rado s vama,
prijatelji moji nevidljivi.
Sja li sunce kod vas?
Ili pada kiša?
Razmjerno oblačno
nije moje vrijeme.
Djevojčica spava
Velika
Bez pelena
Ručak je zagorio
Moje misli s vama,
a tijelo
u kuhinji.
I to je
Povratak
|
- 16:02 -
Komentiraj (18) -
Isprintaj -
#
|