Dakle kao što vidite bila sam sam u susjednoj nam zemlji, točnije u Tapolci.
U brošuri izvrsnog hotela Pelion u lancu Hunguest Hotels ovo mjesto je opisano kao šarmantni mali madžarski gradić u blizini jezera Balaton, okruženo vinogradskim brežuljcima, špiljama, potocima i ono najvažnije na čemu se turizam ovdje bazira, ljekovitoj termalnoj vodi i tzv. medicinskim špiljama.
Zbog njihovog postojanja u okolici zrak je izuzetno čist i vrlo pogodan za asmatičare, alergičare i sve ostale koji pate od respiratornih smetnji i bolesti, pa je mjesto poznato i kao pulmološki rehabilitacijski centar.
Okolna šetališta i park (sprave u parku pokraj hotela su potpuno od drveta) prekrasno su uređeni.
Ovo mi nije prvi susret sa madžarskim turizmom, a posebice bazenima, pa mogu samo potvrditi da su izuzetno uredno održavani sa ne-pretjerano klora koji vam primjerice u hrvatskim bazenima unište kupaće kostime u rekordnom vremenu.
Kad već spominjem domaju, svakako upada u oči jedini nedostatak u turizmu bivših nam tlačitelja u sklopu Austro-Ugarske monarhije... a to su ceste. I premda se radi o ravničarskom području gdje je puno lakše graditi prometnice nego u Hrvatskoj, one su u vrlo lošem stanju, pune rupa, sa premalo autoputa, pa je u tom pogledu Lijepa naša sigurno na višem stupnju.
Budući da sam se nedavno vratila iz okružja hrvatskog turizma, još ću malo spomenuti neke razlike koje su mi upale u oči.
Premda ćete od stranaca u Hrvatskoj čuti kako su ljudi gostoljubivi i srdačni ne mogu se oteti dojmu da su Hrvati (posebno oni koji se turizmom bave poluprofesionalno) puno bahatiji, što je uostalom moja primjedba i u nekim drugim granama gospodarstva.
Madžari su zaista srdačni i topli, doživjeli smo par prekrasnih situacija gdje nam se to potvrdilo, premda smo bili strani turisti.
Budući da se radi o lancu hotela koji ima cijene slične onima u Austriji, klijentela je (pretpostavljam) financijski bolje potkovana, sto se moglo zaključiti i po voznom parku ispred hotela. Jer nakon kraćeg informiranja o tome kada će se uvesti Euro u platni promet, recepcionerka nam je odgovorila da je financijska situacija prilično nepovoljna i da je uvođenje odgođeno čak za 2012. godinu što znači da si ovakve wellness centre ne može priuštiti Madžar s prosječnim primanjima. I to je zapravo ono što mi se ne sviđa i što je prilično slično situaciji u domaji.
Ipak, veliki broj Hrvata će se snaći s nekim starim vikendicama na moru ili nekim nasljedstvom, a poznato je i da se živi iznad svojih mogućnosti. I zapravo mi pada na pamet da smo nekako u sličnoj situaciji, a opet kada nam Madžari dođu kao turisti, ponašamo se prema njima kao ljudima nižeg ranga. Premda se (barem iz mog iskustva) radi o možda čak i kulturnijoj klijenteli nego je to ona naša domaća.
I to je ta bahatost koja mi se ne sviđa i to silno isfuravanje na elitni turizam nas Hrvata je stvarno nešto iritantno. Ja bih turiste podijelila na kulturne i nekulturne. Jer hrpa novopečenih bogataša (čitaj elite) ne mora nužno zadovoljiti i neke druge kriterije turističke uljudbe, osim ostavljanja novca.
Ali da ne skrenem previše s ovog našeg kratkog putovanja. Naravno da smo obišli i Balaton, najveće jezero u Srednjoj Europi i omiljenu destinaciju mnogih madžarskih obitelji s malom djecom, posebno zbog niske vode i pješčanih predjela na njegovom južnom dijelu.
Osobno, meni je ta voda nešto strašno i umočila sam malo noge s djevojčicom, ali više od toga stvarno ne bih. A nekako mi ni brčkanje zajedno sa labudovima nije neki doživljaj. Premda je okolica prekrasno uređena, travica podšišana, parkovi i ostali vodeni sadržaji i sanitarni čvorovi uredni i lijepi... nema meni do moje novaljske plaže bez tuša i WC-a gdje mi baba i did naplate parkiranje... Što sve čovjek pretrpi za taj raj na zemlji.
Nego, da se maknemo od Madžarske koju smo ostavili iza sebe s lošim cestama i opasnim vozačima, prekrasnim zamkovima na brežuljcima, starinskim grobljima, slamnatim krovovima na starim salaškim kućama i poljima suncokreta bez kraja... i krenemo prema Beču.
Ako imate dijete, možete obići odmah blizu madžarsko-austrijske granice Sonnentherme u Gradišću. Jer to je pravi kapitalistički turistički centar za boravak sa djecom gdje je sve prilagođeno djeci i roditeljima ... uz obavezno pražnjenje džepova.
Radi se opet o termama, ali ovaj puta sa čitavim selom, hotelom i kompleksima bazena prvenstveno za najmanje. Od niskih bazena u kojima djeca mogu stajati i plivati, malih tobogana u te bazene, vodopada, jacuzzija, aquagana, dječje saune, prostorija sa ležaljkama za dojenje, kuhinje za one malo veće, posebne prostorije gdje djeca mogu u miru spavati, igraonica, radionica... ma tko zna kojih sve zapadnjačkih gotovih recepata za animiranje, čuvanje, prilagodbu u ovakvim prostorima... i sve ono što vam inače može kronično nedostajati, ovdje je otišlo u svoju krajnost.
Premda je djevojčica uživala i provela nezaboravno vrijeme, ja se nisam mogla oteti dojmu da mi je to sve malo preveliko, s previše ljudi i prehladno (projektirano je tako da su nutarnji i vanjski bazeni spojeni vratima koja su stalno otvorena), pa sam se nekako sa sjetom sjetila manjeg bazenskog kompleksa u Madžarskoj...ali to je moj osobni doživljaj.
Mjesto je stvarno jedinstveno i za preporučiti je posjetiti ga ... jednom. Pogotovo zimi,i to možda u tjednu, a ne vikendom i blagdanima...
I što reći na kraju? Stvarno sam se odmorila, premda knjigu nisam do kraja pročitala...Nadobudno sam jedno poslije podne zavaljena na balkonu hotelske sobe okružena brdima i zelenilom pomislila kako bih možda mogla i uspjeti... Ali djevojčica je htjela da dođem vidjeti njezine bazenske vratolomije, tako da sam to ostavila za koji drugi put...
Vjerujem da me većina roditelja s malom djecom razumije, pa svima njima šaljem jedan rudarski pozdrav... A svima ostalima želim također lijep odmor, kakav god i skim god on bio...
|
