Ako je netko čitao moje prošlogodišnje morske doživljaje, možda se sjeća muka po novaljskoj biciklističkoj stazi od Novalje prema Zrću ili Gajcu, ovisi do kuda se vozite.
Ne znam je li to čitao netko od odgovornih, ali znakovi su pomaknuti i brnistra malo podšišana tako da se ove godine moglo pristojno voziti. Druga je stvar što su ta cesta i nogostupi toliko natrpani što jurećim autima navodno odraslih klinaca, što pješacima koji u hordama hodočaste na tu najfamozniju plažu, danju i noću (što bi reko Čola).
Eto, ipak se nešto mijenja i to na bolje. Pa je tako za pohvalu i križanje sa dodanim nogostupom kojim se olakšano sada može produžiti za Novalju ili skrenuti na obilaznicu.
Neke stvari ostaju pak uvijek iste. Samo su budale nove, a u mom slučaju je i to čak staro. Uz rijetke primjerke dragih ljudi koji vas neće odrati na svakom koraku, ipak ostaje dojam da bi ovi moji, po korijenima barem zemljaci, i rođenu babu prodali. A nije čak niti to neki problem, jer neki potpuno ogoljeni smisao turizma i je u tome da se proda sve što se može, već je meni stravično kada mi se uzimaju novci i još moram slušati neke bezobraštine, a o smješku tipa Arsena Lupige mogu samo sanjati...
Ima tako jedna krasna mala plažica do koje, da bi se došlo, čovjek mora proći kroz zemlju jedne babe i dida. Put do te plaže je malo širi i utabaniji makadam. I taj prolaz i parkiranje auta na njihovoj zemlji (more još nisu posvojili) naplaćuju deset kuna. Bez obzira stignete li u ranu zoru ili u šest poslije podne, pa koristite tu uslugu maksimalno dva sata. Jer poduzetnici otočkog kova će vas odmah upozoriti da ne ostajete baš dugo poslije osam, jer su oni tu čitav dan i moraju zatvoriti butigu, oliti njihovu zemlju sa ogradom na vrhu puta.
Nakon upita može li se platiti barem pola cijene nakon 18 sati... ma odgovor možda bolje da ne prenosim, jer to je takva kombinacija bahatosti i nekulture u komunikaciji da ga je možda bolje izostaviti.
Čak vam ni rodijačke veze ovdje puno ne pomažu. Jer baba i did su znali mog dida, čak smo i neki rod, ali platit se mora. Ajde, barem je dosljednost neupitna. Kad bi barem i neke više instance u domaji tako bile dosljedne u borbi protiv nepotizma.
Pa dobro, kodeksi nekih normi se ipak poštuju. Ljudi su prijavili posal, platili porez državi i korisnici moraju platiti. Kome je puno, može se kupati negdje drugdje... iako se na većini plaža naplaćuje ... ne znam je li to parking, jer vam nitko ne garantira čuvanje auta, već to što ste stali na nečijoj zemlji.
Ali tako je to i drugdje, reći će vjerujem neki... O.K. Ajmo dalje
Ne znam kako je u većini europskih zemalja u situacijama kada nešto slučajno u dućanu razbijete ili vam ispadne iz ruke. Znam da u Austriji postoji neka vrsta osiguranja i određena kvota koja tolerira tako ljudskom greškom u dućanu uništenu robu. Dogodilo mi se dva puta u ovih pet godina da mi je nešto ispalo iz ruke i razbilo se. I nisam morala ništa platiti. Barem kada se radi o poznatijim imenima trgovačkih lanaca.
Ima tako u domaji jedan vrlo uspješan poduzetnik koji svojim trgovinama ne zaobilazi ni najmanje selo, a uskoro namjerava pokupovati još puno toga lipog, a čije slike u žutim tiskovinama prikazuju ponosnog vlasnika najnovijih prijevoznih čuda na kopnu, moru i u zraku (O.K. ovo zadnje nisam ziher, ali ne bi se čudila da je tako).
E pa taj isti, po mnogočemu tipični hrvatski poduzetnik, svoje radnike plaća vrlo tanko, a roba u dućanu mu nije osigurana. Što znači da prodavačica u dućanu kojem je klima otkazala, radeći čitav dan u turističkom mjestu prepunom gostiju, mora jako dobro paziti da joj nešto u žurbi ne ispadne iz ruku, jer štetu pokriva sama. Pa joj je bolje da pazi... jer ona je samo jedna prodavačica koja može biti sretna da crnči za kikiriki kod velikog gazde. A što je sa potrošačima. Gostima? Koji su navodno uvijek u pravu?
Iz vlastitog iskustva vam mogu potvrditi da je i kupcu bolje paziti i ne dozvoliti da ga dijete trkne u momentu dok se nalazite kraj police s robom, jer ćete tu sekundu nesmotrenosti skupo platiti (točnije 50 kuna za doživljaj slučajnog razbijana nogometne lopte ispunjene nutellom). Dobro, možda je to i neka Božja kazna za sve što sam napisala o nogometu ove godine, ali to sad nije tema.
Dakle, roba u takvim slučajevima nije osigurana, jer to, pretpostavljam, previše košta... I otkuda bi onda naš poznati poduzetnik skupio novaca za sve svoje igračke (osim na plaćama svojih zaposlenika). Treba misliti na svaku kunu, a ne rasipati se tamo nekim kapitalističkim forama.
Mislim da bi ovaj primjer gospon profesor Kregar vjerojatno naveo u svojem izlaganju o predatorskom kapitalizmu u Hrvataskoj....
Ali ljudi moji, nije u šoldima sve.
Jer dok je Savršeni odveslao s našom sandolinom razgledati ogromnan jedrenjak ponosnog čileanskog vlasnika hrvatskih korijena i pročavrljao s čovjekom na pučini o vrijednosti plutajućeg ljubimca, poslovnim planovima i svemu vezanom uz ono što okreće svijet - dakle novcu... striček srednjih godina koji ima sve što može poželjeti je na konstataciju da Mr. Perfect ima ženu (čitaj mene) čiji korijeni su upravo sa otoka gdje se zaustavio, samo sa sjetom konstatirao: "You, lucky man!"
Pa sam ja zaključila da se svi otočki i kopneni grebatori i poslovnjaci hrvatskoga kova trude zapravo održati balans između sreće opljačkane raje u domaji i svjetskog globalističko-kapitalističkog beznađa, gdje novac više ne znači puno... Jer nema dobre hrane, čistog mora, vrijednih i lijepih žena...
Zato WELCOME TO CROATIA... ako vas i malo opljačkamo bez stila, sve će to popraviti naše prirodne ljepote uz prigodnu pjesmu Nije u šoldima sve, neka te tu kraj mene ...
|
