28.01.2006., subota
Umijeće (blogerskog) putovanja
Nedavno sam pročitala knjigu Umijeće putovanja Alain de Bottona. Budući da volim Prousta i pisce koji znaju dočarati neke naoko nebitne i na prvi pogled neprimjetne momente u životu, a da je de Botton pisao i o mom omiljenom piscu (iako tu knjigu još nisam pročitala), prepoznala sam neka bliska razmišljanja. Ovoga puta vezana uz putovanja.
Knjiga se bavi psihologijom putovanja kroz zemljopisne krajeve, a ja ću to pokušati proširiti i na neke druge vrste putovanja. Točnije na putovanje blogom. Ne samo zato što nisam pretjerano puno putovala fizički, već i zato što knjiga baš i problematizira sam smisao putovanja i zapravo ga širi i na našu maštu i doživljaj više nego na fizičke odlaske u nove krajeve. Baš kao i blog.
Ne namjeravam vam prepričavati knjigu po poglavljima niti davati osvrt na književni de Bottonov rad. Zadržati ću se samo na jednoj, po meni temeljnoj, filozofskoj misli koju de Botton onda razvija kroz razne aspekte. A ta je vrlo pojednostavljeno rečeno, da putovanje samo po sebi ne garantira i potpuni doživljaj nekog mjesta i da putovati jednako tako treba znati, a ponekad je čak i veće zadovoljstvo činiti to iz vlastitog naslonjača, okruženi tekstom, fotografijama, slikama, izgrađujući svoje osobne zamišljene slike.
Zapravo otuda i nastaje jedan od najvećih nesrazmjera po Bottonu, jer često puta naš osobni zamišljaj nekog mjesta koje smo posredstvom nečijeg zapisa stvorili, uopće ne mora odgovarati onomu što nas dočeka kao neka fizička stvarnost kada stignemo na odredište. Baš kao što putovanjem po blogu možete zamišljati nekog blogera i nesvjesno stvarati neku svoju sliku o njemu, koja sa stvarnom slikom ne mora imati baš ništa zajedničko.
I premda ne provodim na blogu puno vremena, volim pročitati neki putopis ili postove blogera koji žive ili posjete neke meni nepoznate krajeve. Budući da živim u jednoj svjetskoj metropoli ponekad i sama napišem nešto o gradu, što mislim da bi i drugima moglo biti zanimljivo. Pa tako ponekad i pošaljem uredništvu neki post o nekom kulturnom, sportskom ili jednostavno meni zanimljivom mjestu ili događajau kojih ovdje ne nedostaje. Jer Beč nije tako daleko od domaje, pa ako nekoga zanima, može i potegnuti do njega.
Primjetila sam da su uredništvu, a i većini čitalačke publike zanimljivi blogovi koje pišu blogeri iz nekih svjetskih gradova, a koji na neki način koketiraju sa nazovimo ga lifestyle područjem, gdje se zapravo može iščitati više o osobi koja piše i njezinim navikama, mjestima ili poznatim ljudima koje je srela (na semaforu npr). I nije to ništa po sebi loše, uvijek je zanimljivije pročitati nešto malo začinjeno, nego samu informaciju.
Ono što mene nekako pomalo zabrinjava je površan pristup koji prevladava u takvim izvješćima. Gdje se puno manje važnosti pridaje, očito i po de Bottonu, izgubljenim katergorijama kao što su zamjećivanje nekih detalja, doživljaja, osjećaja koje poneka mjesta bude u nama, a važno ostaje jednostavno doći do nekog jako razvikanog mjesta, nabrojati najcool mjesta za kupovinu i posjetu, otkriti koliko košta klopa i cuga, a sve naravno začiniti vlastitim iskusnim putničkim prepoznavanjem pravih, a ne nekih krivih mjesta gdje kroče horde turista. Jer to je navjeći minus, negdje otići kao turist i biti jednostavno taj turist koji obilazi turističke punktove s fotoaparatom. Jer na takvim mjestima kao da se ne mogu doživjeti oni pravi profinjeni osjećaji svjetskih putnika. Pa onda dobivate i uputstva koja mjesta svakako zaobići da ne biste izgledali kao neki jadni turist, već da se pomiješate s domaćima, što god to značilo. A sve ćete to doznati zahvaljujući ogromnom iskustvu i poznavanju vašeg virtualnog vodiča. I tu zapravo dolazi do izražaja jedna naoko skrivena prepotencija koja vam ostavlja dojam kako ste zapravo obični i nemate pojma o putovanjima i pravim mjestima. Ali imate sreću, jer imate vodiča koji će vam ukazati na one prave stvari i mjesta. Zato je on tu, da se vi ne gubite.
Najparadoksalnije je da i takvim naoko alternativnim pristupom i otkrivanjem onih pravih mjesta, netko opet čini za vas neke odabire, jednako kao što se poneki (a i sam de Botton) groze onih opisa u turističkim vodičima koji vam već unaprijed opisuju ne samo kako nešto izgleda, već i kako biste to mjesto trebali doživjeti na nekoj ljestvici turističkih vrijednosti.
Što opet naravno ne znači da vam i takve informacije ne mogu biti od koristi... U pitanju je, kao i uvijek, način na koji stvari prezentirate.
Meni su nekada puno topliji, draži i slojevitiji postovi nekih ljudi koji ne odlaze iz svog malog mjesta, a koje znaju tako duhovito i s malim sitnim epizodama opisati, od razvikanih urbanih lifestyle postova (ima ih i dobrih) koji ostaju na površini i ostavljaju dojam da su napisani kako bi zadovoljiti autorovu taštinu.
Hoću reći da jednako kao što de Botton navodi primjer kako se pravo putovanje duha može dogoditi u vlastitoj sobi, jednako tako ni odlasci u razvikana ili in mjesta, ne znače ništa samo po sebi. Osim što su mnoga mjesta postala žrtvom nekog pomodnog obožavanja, radi se i o nekoj globalnoj pojavi da se sve stvari ukalupe, koliko god se navodno bježi od toga. Najbolji dokaz za to su svjetski putnici-povratnici koji znaju za prava mjesta i sa sobom su doveli hrpu fotki i suvenira, a da su vrlo malo toga u sebi duhovno izgradili nekim putovanjem. Možda je i problem u tome što su naj-cool mjesta uglavnom ogromni gradovi koji zapravo u svoj sili sadržaja čovjeku ne ostavljaju prostor za komunikaciju sa prirodom i samim sobom u njoj. I to je nešto o čemu piše de Botton.
Ja osobno ne vidim ništa loše u tome da smo i obični turisti ili stanovnici većih ili manjih mjesta, jer naš doživljaj i unutarnja zapažanja i osjećaji, oko za neke posebne momente koji vas čine boljim osobama, možete i kao takvi imati u puno većoj mjeri od onih koji su proputovali pola svijeta ili žive u nekim svjetskim metropolama.
Naravno da nisam ovime otkrila toplu vodu i vjerujem da zvuči logično...
Ali u praksi očito stvari drukčije funkcioniraju. Jer da nije tako onda bi se recenzije ili izdvajanja blogova radile po kvalitativnoj, a ne in, cool, senzacionalističkoj ili ne znam kakvoj kategorizaciji.
Onda bi i loših komunikacija, tužbi, pa i brisanja blogova, vjerujem bilo manje.
Preporučam toplo knjigu svim svjetskim i manje svjetskim putnicima, jer svi putujemo bolje ili lošije... pozdravlja vas
MonoperajAnka-Bečanka
Update:
Evo i jednog, po meni, kvalitenog putujućeg blogera koji zna opisati i neke unutrašnej doživljaje krajolika... Pa da ne ostanem samo na kritikama i pređem s teorije na konkretan primjer... Bacite pogled na blog.
|
- 10:06 -
Komentiraj (11) -
Isprintaj -
#
16.01.2006., ponedjeljak
Kondore...javi se
Alo, čujemo se? Pardon, čitamo se? Daaa? Jabadabaduuuu!
Evo ljudi mene prvi puta na kavici s mojim novim ljubimcem. Pišem post na laptopu i nemrem vjerovati. Jest da mi je trebalo pola sata da se spojim na Internet, a i sada dok ovo pišem je izgleda riknula veza, ali nema veze...Barem mogu pisati tekst, pa ga stavim kada stignem i veza bude bolja.
Nego, hvala na brizi za djevojčicu. Ide to sve bolje s vrtićem, iako je danas plakala jer smo Savršeni i ja odmah otišli, ali smo ju špijunirali i vidjeli da se smirila kod tete i s djecom.
Ipak to nisu oni vrtići našeg djetinjstva, ovaj pogotovo, privatni je pa se stvarno trude, dogovaraju s roditeljima i o najmanjim sitnicama, nema one grozne hrane o kojoj Vizontela piše (ja probala-mljac), pokakane guze se odmah premataju, igraonice su super, a i ona ostaje samo par sati...tako da vjerujem da joj te sve okolnosti olakšavaju privikavanje.
Svašta sedogađa ovdje i u domaji. Mene je stvarno oduševila Janičina pobjeda, zapravo pobjede...vidim sada da nije bilo prijenosa na prvom ili drugom programu HTV-a već na HTV plus. Mi to ne možemo fulati jer je ORF1 rezerviran uglavnom za takve događaje a zamjena takvog programa sa bilo kojim drugim sadržajem, a pogotovo prijenosom mise je čisti SF za esterajhere.
Razmišljala sam i o ovim planinarima što su u domaji poginuli. Uvijek me potresu takve vijesti, a onda kada vidim ucviljene supruge i članove obitelji...koma.
Naime, možda je to fakat ne kužim jer nisam udana za tako nekog tko stavlja torbu u glavu svojim zanimanjem ili hobijem. Sigurno da nije isto ako čovjek odlazi u rat za obranu domovine, ili posao, kao neki odlasci u nesigurno «iz gušta». Ponekad mi se čini da se radi o nekom muškom egoizmu, ispravite me ako griješim, premda znam da bez takvih ljudi ne bi bilo niti novih otkrića niti slobodnih država. Ali ako se netko obavezao da će život provesti sa svojom suprugom i djecom, onda to više nije netko tko živi kao prije dok je bio sam. Jer kao što su njemu potrebne njegove planine, doline, letenje padobranom, skakanje...ne znam gdje, tako je i on potreban svojoj djeci dok ne odrastu. Ne znam baš da se majke upuštaju u takve pothvate. Ne zagovaram nikakvo njegovanje žena-kućanica, baš mi se čini da taj muški avanturistički duh oženjenih muškaraca to čini od žena jer netko treba razmišljati racionalno, o djeci, o budućnosti dok se muški dječarci zaigraju u opasnim vodama (i onim manje opasnim koje ih opet udaljavaju od obitelji).
Kaže moja najbolja bečka frendica da je to sve neka vrsta bijega, da se mnogi muškarci kada dobiju djecu čak prijave za vojsku ili počnu još više raditi. Naravno, zato da obitelji priskrbne još više, što je razumljivo. Ipak mislim da su uvijek više potrebni doma nego u firmi....ali to je jedna druga tema.
Nisam htjela udariti po hrabrim i vjerujem dobrim očevima i muževima, jednostavno pokušavam shvatiti i sadgledati situaciju iz drugog ugla.
Kako bilo, život ide dalje....
Možda bi se sada trebala prebaciti malo na laganiej teme...Jer ipak sada izgledam kao neka fifica s laptopom na kavici, a kako u domaji prolaze dobro knjige rozih korica o mozgarijama i savjetima tipa Žuži Jelinek 21. stoljeća, možda se i ja ufuram...ha-ha, bez straha, šala mala za kraj.
Ostajem i dalje ona stara, samo sada i na kavici on-line.
Pa-pa
|
- 14:05 -
Komentiraj (8) -
Isprintaj -
#
13.01.2006., petak
Griessknödel mit Zwetschkenröster
Već sam jednom spomeula ovu austrisjku (izvorno možda i ne, ali obljubljenu svakako ovdje) poslasticu koja bi u nekom slobodnom prijevodu bila nešto kao grizknedle (neš prijevoda, ali drugi ne znam) sa nekom kombinacijom slatkog od šljiva tj. komadićima šljiva, naravno kao po Ominom (bakinom) receptu.
Budući da su Autrijanci stvarno maheri u području slastica i raznih knedlica i da ima puno konditoraja (sve same hrvatske riječi vrve danas ovim postom), i ja si svako malo doma napravim te knedlice po jednom receptu od najbolje bečke frendice. Točnije po modiciranom receptu, jer mi po njezinom nisu uspjevale baš najbolje. Naravno, da ih ima u puno varijanti, ovo je samo jedna od...
Daklem, pola kilograma kravljeg sira (meni je prekjučer stigao svježi sa sela iz domaje-mljac), jedno jaje (po receptu moje frendice su tri jaja, ali meni se to čini previše), 10 dag griza (ja stavim i malo više), tri žlice ulja (po frendici dođe šest), malo soli (ja stavim i smeđi šećer). Smjesu promiješati i ostaviti da odstoji sat vremena. Zakuhati vodu s malo soli i ulja, oblikovati knedlice i staviti ih da kuhaju petnaestak minuta na srednjoj vatri. Na tavi pripremiti prezle (očito da smo preuzeli svašta od tih esterajhera) ili krušne mrvice na malo maslaca, dodati cimet i malo šećera, uvaljati skuhane knedlice na tavu u tu smjesu i servirati sa onim gore opisanim slatkim pripravkom od šljiva. Ako se hoćete do kraja ubiti stucite svježi šlag i ubijačina može početi.
Kod nas se obično ja sama častim time, iako Savršeni uredno uzme koji komad sa sobom na posao, ali se jednako tako uredno vrati s knedlicama, jer obično ne "dođu na red" pred puno bitnijim sendvičima i inim kulinarskim dosezima radničko-inžinjersko-dilbertske menze.
A djevojčica ih ispljune jednakom tvrdoglavošću svoje majke da savlda neke tehnološke dosege, i to prije negoli joj okus i uspije doći do malih sivih stanica.
I tako sam ja zaprijetila da im više to neću raditi. I radim ih danas samo za sebe...I potpuno mi se raskuhaju, tako da sada jedem neku kašu, koja je super ukusna...Pa se pitam je li to neka providnost htjela da ne uspiju jer ih nisam planirala podijeliti ni sa kim...
Svejedno, meni je super i ova moja kaša, a za druge me baš briga...
Mljac...
|
- 15:43 -
Komentiraj (7) -
Isprintaj -
#
04.01.2006., srijeda
Novi život vrtićki
Evo me opet malo, makar mama kaže da previše kuham po kompu. Doček Nove Godine mi je bio jako lijep, bile su moje prijateljice i još jedni susjedi, plesali smo, pjevali, pili dječji šampanjac i ostala sam budna do dva sata poslije ponoći.
Znala sam da uskoro krećem u vrtić jer mi je mama svaki dan pričala...Ipak je došlo naglo nakon slavlja, odmah drugi dan. I tamo sam već bila i jako je lijepo, imamo i kornjaču i dvoranu za vježbanje sa spravama i puno lijepih igračaka....Ali mi mama nije rekla da ću tamo ostati sama s nekom tetom i djecom...Možda mi je i rekla, ali nisam baš čula.
I tako smo došli drugi dan nakon dočeka nas troje i odmah sam se išla igrati, vukla sam mamu za ruku da joj sve pokažem, i malu slatku kuhinju sa pravim malim suđem i veliki jastuk za valjanje...Ali mama se samo malo igrala i onda me gledala sa strane. A inače se mama sa mnom igra. Ali kada dođemo u vrtić kaže mi da se igram s drugom djecom i tetom, a da će ona malo sjediti sa strane, pa će onda malo otići i opet brzo doći.
Ali ja se bojim kada mama odlazi, pa se uvijek rasplačem, tako da mama onda kaže kako će otići, ali ne ode odmah, već čeka da se zaigram pa ne vidim baš taj tren kada je otišla. I onda ne plačem tako jako jer znam da će doći brzo. Ali još ju na puštam da me odmah ostavi i ode, pa tek mi je treći dan. Iako je prvi dan brzo otišla, ali tada mi je to sve još bilo novo i nisam ništa skužila, pa sam se tek nakon sat i pol sjetila mame i počela ju zvati i cviliti.
A i tu tetu ne razumijem baš sve jer priča njemački i nije kao moja mama. Ne smije se puno i ne glupira se kao mama... Ali mama kaže da se moram naviknuti na razne ljude i načine komuniciranja i da je bolje da to obavim što prije, a ne da se naviknem biti samo sa mamom i onda već budem velika i ne želim uopće ići u vrtić, mislim da se to zove nešto kao socijalizacija i dobra je za kasniji život. Danas nam je u grupu došla jedna baka u penziji i čitala nam priče iz slikovnica. To ne radi za novce, već iz ljubavi, jako je draga, zanimljivo priča i vesela je.
Čula sam kako mama i teta revnateljica pričaju o njoj i kako je teta rekla da je super da djeca ne budu okružena čitave dana samo sa mladim-fit tetama, već i sa starijim ljudima koji nose posebnu mudrost i toplinu za djecu.
Mami je isto teško vidjeti me kako plačem, ali me stalno ohrabruje i kaže da se ne bojim i da ona uvijek dođe po mene. Ona smatra da je normalno da se bojim jer mi je to sve novo. I još kaže da će ta faza brzo proći jer i ona ima pozitivan stav o vrtiću i nije me poslala tamo preko volje, pa te male faze privikavanja nisu tako strašne u odnosu na ono što ću dobiti i što već sada dobivam kroz igru s djecom, učenje novih igara i jezika i navikavanje da budem malo sama bez mame, tate, baka, deda i svih drugih koji nekada previše «skaču» oko mene.
A i mama će dobiti malo vremena samo za sebe, pa će i ona biti zadovoljnija i zdravija i još ćemo se ljepše družiti kada opet dođe po mene. I neću ju stići «izluditi» kao nekada kada sam čitav dan s njom i kada si već idemo na živce na kraju dana.
Tako vam je tok kod mene ovih dana. Malo sam zbunjena. Istovremeno se veselim vrtiću, ali me strah kada mama ode...
Ipak imam povjerenja u mamu i tatu koji me vole i uvijek čuvaju, čak i onda kada mi ne popuštaju u svemu, jer misle da je tako bolje za mene. Slušaju me uvijek što govorim, ali ne rade uvijek ono što bih ja htjela. Jer ja sam još dijete i htjela bih da je sve po mom, bez obzira na posljedice (kaže mama da ima takvih i odraslih). Pa me nježno i dosljedno vode kroz taj moj život...koji, iskreno nije posut ružama...Ali svaka pređena prepreka je moja mala pobjeda. A mama i tata misle da ću tako postati samostalnija, odgovornija i sretnija osoba.
Eto, ovo je moja prva prava stepenica u životu...i znam da ću uspjeti, jer sada imam mamu i tatu iza sebe, a jednoga ću dana imati sigurnu i veselu veliku curu koja je spremna učiti hodati po svakoj novoj stepenici---To ću biti ja
Pozdravlja vas
Mala djevojčica vrtićka
|
- 15:58 -
Komentiraj (11) -
Isprintaj -
#
|
