Nedavno sam pročitala knjigu Umijeće putovanja Alain de Bottona. Budući da volim Prousta i pisce koji znaju dočarati neke naoko nebitne i na prvi pogled neprimjetne momente u životu, a da je de Botton pisao i o mom omiljenom piscu (iako tu knjigu još nisam pročitala), prepoznala sam neka bliska razmišljanja. Ovoga puta vezana uz putovanja.
Knjiga se bavi psihologijom putovanja kroz zemljopisne krajeve, a ja ću to pokušati proširiti i na neke druge vrste putovanja. Točnije na putovanje blogom. Ne samo zato što nisam pretjerano puno putovala fizički, već i zato što knjiga baš i problematizira sam smisao putovanja i zapravo ga širi i na našu maštu i doživljaj više nego na fizičke odlaske u nove krajeve. Baš kao i blog.
Ne namjeravam vam prepričavati knjigu po poglavljima niti davati osvrt na književni de Bottonov rad. Zadržati ću se samo na jednoj, po meni temeljnoj, filozofskoj misli koju de Botton onda razvija kroz razne aspekte. A ta je vrlo pojednostavljeno rečeno, da putovanje samo po sebi ne garantira i potpuni doživljaj nekog mjesta i da putovati jednako tako treba znati, a ponekad je čak i veće zadovoljstvo činiti to iz vlastitog naslonjača, okruženi tekstom, fotografijama, slikama, izgrađujući svoje osobne zamišljene slike.
Zapravo otuda i nastaje jedan od najvećih nesrazmjera po Bottonu, jer često puta naš osobni zamišljaj nekog mjesta koje smo posredstvom nečijeg zapisa stvorili, uopće ne mora odgovarati onomu što nas dočeka kao neka fizička stvarnost kada stignemo na odredište. Baš kao što putovanjem po blogu možete zamišljati nekog blogera i nesvjesno stvarati neku svoju sliku o njemu, koja sa stvarnom slikom ne mora imati baš ništa zajedničko.
I premda ne provodim na blogu puno vremena, volim pročitati neki putopis ili postove blogera koji žive ili posjete neke meni nepoznate krajeve. Budući da živim u jednoj svjetskoj metropoli ponekad i sama napišem nešto o gradu, što mislim da bi i drugima moglo biti zanimljivo. Pa tako ponekad i pošaljem uredništvu neki post o nekom kulturnom, sportskom ili jednostavno meni zanimljivom mjestu ili događajau kojih ovdje ne nedostaje. Jer Beč nije tako daleko od domaje, pa ako nekoga zanima, može i potegnuti do njega.
Primjetila sam da su uredništvu, a i većini čitalačke publike zanimljivi blogovi koje pišu blogeri iz nekih svjetskih gradova, a koji na neki način koketiraju sa nazovimo ga lifestyle područjem, gdje se zapravo može iščitati više o osobi koja piše i njezinim navikama, mjestima ili poznatim ljudima koje je srela (na semaforu npr). I nije to ništa po sebi loše, uvijek je zanimljivije pročitati nešto malo začinjeno, nego samu informaciju.
Ono što mene nekako pomalo zabrinjava je površan pristup koji prevladava u takvim izvješćima. Gdje se puno manje važnosti pridaje, očito i po de Bottonu, izgubljenim katergorijama kao što su zamjećivanje nekih detalja, doživljaja, osjećaja koje poneka mjesta bude u nama, a važno ostaje jednostavno doći do nekog jako razvikanog mjesta, nabrojati najcool mjesta za kupovinu i posjetu, otkriti koliko košta klopa i cuga, a sve naravno začiniti vlastitim iskusnim putničkim prepoznavanjem pravih, a ne nekih krivih mjesta gdje kroče horde turista. Jer to je navjeći minus, negdje otići kao turist i biti jednostavno taj turist koji obilazi turističke punktove s fotoaparatom. Jer na takvim mjestima kao da se ne mogu doživjeti oni pravi profinjeni osjećaji svjetskih putnika. Pa onda dobivate i uputstva koja mjesta svakako zaobići da ne biste izgledali kao neki jadni turist, već da se pomiješate s domaćima, što god to značilo. A sve ćete to doznati zahvaljujući ogromnom iskustvu i poznavanju vašeg virtualnog vodiča. I tu zapravo dolazi do izražaja jedna naoko skrivena prepotencija koja vam ostavlja dojam kako ste zapravo obični i nemate pojma o putovanjima i pravim mjestima. Ali imate sreću, jer imate vodiča koji će vam ukazati na one prave stvari i mjesta. Zato je on tu, da se vi ne gubite.
Najparadoksalnije je da i takvim naoko alternativnim pristupom i otkrivanjem onih pravih mjesta, netko opet čini za vas neke odabire, jednako kao što se poneki (a i sam de Botton) groze onih opisa u turističkim vodičima koji vam već unaprijed opisuju ne samo kako nešto izgleda, već i kako biste to mjesto trebali doživjeti na nekoj ljestvici turističkih vrijednosti.
Što opet naravno ne znači da vam i takve informacije ne mogu biti od koristi... U pitanju je, kao i uvijek, način na koji stvari prezentirate.
Meni su nekada puno topliji, draži i slojevitiji postovi nekih ljudi koji ne odlaze iz svog malog mjesta, a koje znaju tako duhovito i s malim sitnim epizodama opisati, od razvikanih urbanih lifestyle postova (ima ih i dobrih) koji ostaju na površini i ostavljaju dojam da su napisani kako bi zadovoljiti autorovu taštinu.
Hoću reći da jednako kao što de Botton navodi primjer kako se pravo putovanje duha može dogoditi u vlastitoj sobi, jednako tako ni odlasci u razvikana ili in mjesta, ne znače ništa samo po sebi. Osim što su mnoga mjesta postala žrtvom nekog pomodnog obožavanja, radi se i o nekoj globalnoj pojavi da se sve stvari ukalupe, koliko god se navodno bježi od toga. Najbolji dokaz za to su svjetski putnici-povratnici koji znaju za prava mjesta i sa sobom su doveli hrpu fotki i suvenira, a da su vrlo malo toga u sebi duhovno izgradili nekim putovanjem. Možda je i problem u tome što su naj-cool mjesta uglavnom ogromni gradovi koji zapravo u svoj sili sadržaja čovjeku ne ostavljaju prostor za komunikaciju sa prirodom i samim sobom u njoj. I to je nešto o čemu piše de Botton.
Ja osobno ne vidim ništa loše u tome da smo i obični turisti ili stanovnici većih ili manjih mjesta, jer naš doživljaj i unutarnja zapažanja i osjećaji, oko za neke posebne momente koji vas čine boljim osobama, možete i kao takvi imati u puno većoj mjeri od onih koji su proputovali pola svijeta ili žive u nekim svjetskim metropolama.
Naravno da nisam ovime otkrila toplu vodu i vjerujem da zvuči logično...
Ali u praksi očito stvari drukčije funkcioniraju. Jer da nije tako onda bi se recenzije ili izdvajanja blogova radile po kvalitativnoj, a ne in, cool, senzacionalističkoj ili ne znam kakvoj kategorizaciji.
Onda bi i loših komunikacija, tužbi, pa i brisanja blogova, vjerujem bilo manje.
Preporučam toplo knjigu svim svjetskim i manje svjetskim putnicima, jer svi putujemo bolje ili lošije... pozdravlja vas
MonoperajAnka-Bečanka
Update:
Evo i jednog, po meni, kvalitenog putujućeg blogera koji zna opisati i neke unutrašnej doživljaje krajolika... Pa da ne ostanem samo na kritikama i pređem s teorije na konkretan primjer... Bacite pogled na blog.
Post je objavljen 28.01.2006. u 10:06 sati.