Alo, čujemo se? Pardon, čitamo se? Daaa? Jabadabaduuuu!
Evo ljudi mene prvi puta na kavici s mojim novim ljubimcem. Pišem post na laptopu i nemrem vjerovati. Jest da mi je trebalo pola sata da se spojim na Internet, a i sada dok ovo pišem je izgleda riknula veza, ali nema veze...Barem mogu pisati tekst, pa ga stavim kada stignem i veza bude bolja.
Nego, hvala na brizi za djevojčicu. Ide to sve bolje s vrtićem, iako je danas plakala jer smo Savršeni i ja odmah otišli, ali smo ju špijunirali i vidjeli da se smirila kod tete i s djecom.
Ipak to nisu oni vrtići našeg djetinjstva, ovaj pogotovo, privatni je pa se stvarno trude, dogovaraju s roditeljima i o najmanjim sitnicama, nema one grozne hrane o kojoj Vizontela piše (ja probala-mljac), pokakane guze se odmah premataju, igraonice su super, a i ona ostaje samo par sati...tako da vjerujem da joj te sve okolnosti olakšavaju privikavanje.
Svašta sedogađa ovdje i u domaji. Mene je stvarno oduševila Janičina pobjeda, zapravo pobjede...vidim sada da nije bilo prijenosa na prvom ili drugom programu HTV-a već na HTV plus. Mi to ne možemo fulati jer je ORF1 rezerviran uglavnom za takve događaje a zamjena takvog programa sa bilo kojim drugim sadržajem, a pogotovo prijenosom mise je čisti SF za esterajhere.
Razmišljala sam i o ovim planinarima što su u domaji poginuli. Uvijek me potresu takve vijesti, a onda kada vidim ucviljene supruge i članove obitelji...koma.
Naime, možda je to fakat ne kužim jer nisam udana za tako nekog tko stavlja torbu u glavu svojim zanimanjem ili hobijem. Sigurno da nije isto ako čovjek odlazi u rat za obranu domovine, ili posao, kao neki odlasci u nesigurno «iz gušta». Ponekad mi se čini da se radi o nekom muškom egoizmu, ispravite me ako griješim, premda znam da bez takvih ljudi ne bi bilo niti novih otkrića niti slobodnih država. Ali ako se netko obavezao da će život provesti sa svojom suprugom i djecom, onda to više nije netko tko živi kao prije dok je bio sam. Jer kao što su njemu potrebne njegove planine, doline, letenje padobranom, skakanje...ne znam gdje, tako je i on potreban svojoj djeci dok ne odrastu. Ne znam baš da se majke upuštaju u takve pothvate. Ne zagovaram nikakvo njegovanje žena-kućanica, baš mi se čini da taj muški avanturistički duh oženjenih muškaraca to čini od žena jer netko treba razmišljati racionalno, o djeci, o budućnosti dok se muški dječarci zaigraju u opasnim vodama (i onim manje opasnim koje ih opet udaljavaju od obitelji).
Kaže moja najbolja bečka frendica da je to sve neka vrsta bijega, da se mnogi muškarci kada dobiju djecu čak prijave za vojsku ili počnu još više raditi. Naravno, zato da obitelji priskrbne još više, što je razumljivo. Ipak mislim da su uvijek više potrebni doma nego u firmi....ali to je jedna druga tema.
Nisam htjela udariti po hrabrim i vjerujem dobrim očevima i muževima, jednostavno pokušavam shvatiti i sadgledati situaciju iz drugog ugla.
Kako bilo, život ide dalje....
Možda bi se sada trebala prebaciti malo na laganiej teme...Jer ipak sada izgledam kao neka fifica s laptopom na kavici, a kako u domaji prolaze dobro knjige rozih korica o mozgarijama i savjetima tipa Žuži Jelinek 21. stoljeća, možda se i ja ufuram...ha-ha, bez straha, šala mala za kraj.
Ostajem i dalje ona stara, samo sada i na kavici on-line.
Pa-pa
Post je objavljen 16.01.2006. u 14:05 sati.