Evo me opet malo, makar mama kaže da previše kuham po kompu. Doček Nove Godine mi je bio jako lijep, bile su moje prijateljice i još jedni susjedi, plesali smo, pjevali, pili dječji šampanjac i ostala sam budna do dva sata poslije ponoći.
Znala sam da uskoro krećem u vrtić jer mi je mama svaki dan pričala...Ipak je došlo naglo nakon slavlja, odmah drugi dan. I tamo sam već bila i jako je lijepo, imamo i kornjaču i dvoranu za vježbanje sa spravama i puno lijepih igračaka....Ali mi mama nije rekla da ću tamo ostati sama s nekom tetom i djecom...Možda mi je i rekla, ali nisam baš čula.
I tako smo došli drugi dan nakon dočeka nas troje i odmah sam se išla igrati, vukla sam mamu za ruku da joj sve pokažem, i malu slatku kuhinju sa pravim malim suđem i veliki jastuk za valjanje...Ali mama se samo malo igrala i onda me gledala sa strane. A inače se mama sa mnom igra. Ali kada dođemo u vrtić kaže mi da se igram s drugom djecom i tetom, a da će ona malo sjediti sa strane, pa će onda malo otići i opet brzo doći.
Ali ja se bojim kada mama odlazi, pa se uvijek rasplačem, tako da mama onda kaže kako će otići, ali ne ode odmah, već čeka da se zaigram pa ne vidim baš taj tren kada je otišla. I onda ne plačem tako jako jer znam da će doći brzo. Ali još ju na puštam da me odmah ostavi i ode, pa tek mi je treći dan. Iako je prvi dan brzo otišla, ali tada mi je to sve još bilo novo i nisam ništa skužila, pa sam se tek nakon sat i pol sjetila mame i počela ju zvati i cviliti.
A i tu tetu ne razumijem baš sve jer priča njemački i nije kao moja mama. Ne smije se puno i ne glupira se kao mama... Ali mama kaže da se moram naviknuti na razne ljude i načine komuniciranja i da je bolje da to obavim što prije, a ne da se naviknem biti samo sa mamom i onda već budem velika i ne želim uopće ići u vrtić, mislim da se to zove nešto kao socijalizacija i dobra je za kasniji život. Danas nam je u grupu došla jedna baka u penziji i čitala nam priče iz slikovnica. To ne radi za novce, već iz ljubavi, jako je draga, zanimljivo priča i vesela je.
Čula sam kako mama i teta revnateljica pričaju o njoj i kako je teta rekla da je super da djeca ne budu okružena čitave dana samo sa mladim-fit tetama, već i sa starijim ljudima koji nose posebnu mudrost i toplinu za djecu.
Mami je isto teško vidjeti me kako plačem, ali me stalno ohrabruje i kaže da se ne bojim i da ona uvijek dođe po mene. Ona smatra da je normalno da se bojim jer mi je to sve novo. I još kaže da će ta faza brzo proći jer i ona ima pozitivan stav o vrtiću i nije me poslala tamo preko volje, pa te male faze privikavanja nisu tako strašne u odnosu na ono što ću dobiti i što već sada dobivam kroz igru s djecom, učenje novih igara i jezika i navikavanje da budem malo sama bez mame, tate, baka, deda i svih drugih koji nekada previše «skaču» oko mene.
A i mama će dobiti malo vremena samo za sebe, pa će i ona biti zadovoljnija i zdravija i još ćemo se ljepše družiti kada opet dođe po mene. I neću ju stići «izluditi» kao nekada kada sam čitav dan s njom i kada si već idemo na živce na kraju dana.
Tako vam je tok kod mene ovih dana. Malo sam zbunjena. Istovremeno se veselim vrtiću, ali me strah kada mama ode...
Ipak imam povjerenja u mamu i tatu koji me vole i uvijek čuvaju, čak i onda kada mi ne popuštaju u svemu, jer misle da je tako bolje za mene. Slušaju me uvijek što govorim, ali ne rade uvijek ono što bih ja htjela. Jer ja sam još dijete i htjela bih da je sve po mom, bez obzira na posljedice (kaže mama da ima takvih i odraslih). Pa me nježno i dosljedno vode kroz taj moj život...koji, iskreno nije posut ružama...Ali svaka pređena prepreka je moja mala pobjeda. A mama i tata misle da ću tako postati samostalnija, odgovornija i sretnija osoba.
Eto, ovo je moja prva prava stepenica u životu...i znam da ću uspjeti, jer sada imam mamu i tatu iza sebe, a jednoga ću dana imati sigurnu i veselu veliku curu koja je spremna učiti hodati po svakoj novoj stepenici---To ću biti ja
Pozdravlja vas
Mala djevojčica vrtićka
Post je objavljen 04.01.2006. u 15:58 sati.