z.l.e.v.A.n.k.a.

Spavala sam bezbrižno i spokojno kao što beba spava nakon što se onak glasno, smrdljivo i mekano pokaka u svježu, tek stavljenu pelenu.
Mila djeca.
Jučer sam bila u Varaždinu.. imala sam viška love pa reko da me ne tiska u džepu..

Nakon iscrpnog čitanja vaših diiiivnih i prekokrasnih tekstova (spomenutih u mojem prethodnom postu) odlučila sam, ipak, ubiti oko.
I bi tako.
Sad, moja oka dva, odmorna su i svježa, jedva su čekala, moja oka dva, da uključim komp i da natipkam jednu, dvije.. sebi za dušu..

Ali moram spomenuti jutarnji šok.

Probudim se ja, jelte, onako svježe iskakakakana, vesela, odmorna, puna novih kakača koji moraju izaći iz mene (one way or another..) i automatski palim svoj filips (ili za one koji ne razumiju rvacki - philips) nešto kao radio budilica iz vremena kad su se prvi Hrvati doselili u ova područja.. (nisam ga upalila, uključila sam ga) i imam kaj za čuti!!

"lala kao pašteta na kruh lala na plaži lalala ništa mi neće ovi dan pokvarit lala pašteta na kruh kruh s paštetom lala ja sam puklalala ne znam 'ko mi je dao ovu pjesmu da pjevam jajaja svježi zrak pašteta na kruhu jajalalatatabombom molim vas isključite mimimi mikrofon lala kruh s paštetom.."

Ja slušam pažljivo i pozorno kao što se sluša jezikova juha majke koja vrišti i kuka što je blogu skrivila.. slušam i ne vjerujem..
Moje lijevo uho je već dobilo tik.. trza se na spomen paštete.. osjećam da me steže nešto oko srca, trne mi lijeva strana tijela..
Imam infarkt!
O moj blože, što je meni ovo trebalo, pitam se, pitam se, ja se pitam, sebe ja pitam..
Nije, čujem odgovor..
No, zbog trenutne paralize tijela nisam mogla ugasiti iliti isključiti radio budilicu s četvrtastim brojkama pokazivača trenutnog vremena tj. Ivice, Ivice, koliko je sati.. crvene brojke.. Nisam mogla.. i zato sam bila primorana i prisiljena slušati i odslušati ovu pjesmu do kraja, ovu odu pašteti i moru.

Pjevačica: Danijela Martinović

To morate čuti, ovu pjesmu morate čuti jerbo nije to pjesma koju ne smijete ne čuti, o ne! Ovo je pjesma koju morate čuti! Ohoho, dada!
Mislim da je Danijela krenula stopama naše drage Tajči. Dakle, nakon što je osvojila zrelo stanovništvo ona je krenula u bitku na Sutjes(c)(k)i, ona je krenula u lov na patliđane, ona je, ljudi moji, ona je počela s paštetama na kruhu!
No, jedna je Tajči.
Sva sreća da je pjesma ubrzo stigla do vrhunca, svršila, završila jerbo bih ostala paralizirana.. Ovak sam bila spašena!

O hvala pjesniku koji je napisao ovu pjesmu, hvala glazbeniku koji ju je uglazbio, hvala umjetnici koja ju je otpjevala.
Hvala blogu što sam ostala zdrava nakon slušanja.
Dakle, moja preporuka, mo-ra-te poslušati ovu divnu pjesmu!
Treba se malo lecnuti, malo šoka u životu ne škodi. To je dobro za ujutro, odmah te razbudi.
Milina.
.
.
A sad malo o nama - njemu i meni that is

Promatrala sam ga proteklih nekoliko dana.. bio je divan.. lijep, pomalo okrugao, neću reći žut.. bolje zvuči plav.. Htjela sam mu se približiti, pa sam to i učinila. Mene to ne jebe. Dotaknula sam ga svojim prstićima sa ciljem da umre zbog mene, da mu uništim život, ubijem ga sobom (Baciti soba na njega? Ne, ne.. U sobi ga ubiti sobom, stisnuti ga toliko snažno i s toliko puno emocija da bi jednostavno pukao! Ne bi mi mogao odoljeti, znam. Znam jer sam to već nekoliko puta radila i svakog sam ubila. Nijedan mi nije odolio, zapravo nisu se snašli, o ne. Toliko mu željeh pomutiti glavu da bi jednostavno nestao kraj mene!)
Jedan dan (točnije u srijedu, neradni dan, kao stvoren za privatne akcije) odlučila sam, to je to. Nema više mile-lale, sad i odmah, moram ga imati! Moram ga uzeti! Mora biti moj, izaći iz te svoje čahure, izaći i pozdraviti ogledalo. Mora.
Znate, dok sam tak strastvena ne može me nitko zaustaviti, jednostavno sam ko bizon.
Nakon što sam se okupala i namazala mirisnim kremicama, izdepilirala noge i ostala dlakava područja (koja ja, naravno, nemam jer sam savršeno glatka, ali eto napisah da se žensko čitateljstvo poistovjeti s problemom dlakavosti) čvrsto sam odlučila – sad ili nikad!
Napućila sam usne, izbacila grudove i guzove, nabacila zavodnički smajl na fejs, zatreptala okicama i kriomice mu se prikrala.. Nije se ni snašao. Bio je zatečen! Vidjela sam šok na njemu, kao da viče "Ne, ne, nemoj me ubiti, nemoj me dirati, nemoj me stiskati, pusti me da živim, i ja sam živo bićeee!!" Ali nisam obraćala pozornost na njega, ipak sam JA važna, a ne on. Uostalom, mene to ne jebe.
Dakle, leopardovom brzinom i smionošću, te nečujnim približavanjem približih mu se. Svojim malim, vještim i gipkim prstićima zauzela sam položaj i prvo polako i slabije, a onda sve jače i jače, brže i jače, jače, jače, da, da, oh, da, dadaaaa, mmmmmhhhhhmmmmmm, da, da.. JOŠ, JOŠŠŠ, DAAAA, MMMM, givitumi bejbiiiii!!

Trenutak istine..

Bljuc.. aaaaaaaaaaaaaaaa..

Uzdah olakšanja i gnušanja na mojim usnama..
Ogledalo je primilo udarac one male žute unutrašnjosti potkožnog.
Ne volim taj trenutak, ali, oh, tako je sladak.. Nakon što je gotov..
Uzela sam alkohol i vatu da dezinficiram mjesto napada, jerbo nikad ne znaš kaj sve ima unutra.. Sve neki mali žuti, cijeli gradovi i županije! Civilizacija, kultura, kažem vam!
Sa smiješkom na usnama, utonula sam u san.. bio je to san pravednika i krvnika.. San u kojemu je sve ružičasto, san u kojem nema prišteva, san u kojem riječ "prišt" ne postoji u rječniku.
To je bio the San.
Ali bitno je da je java od tog trenutka postala San.

Nema ga više. Mrtav je. Gotov. Iscrpljen. Isisan. Ne znam kad će se sljedeći roditi, ne znam kad će dozoriti.
Inače baš i nemam posla s takvim žutim nametnicima (svake godine možda dva) ali ovaj je bio kapitalac, divan i blistav, napet i savršeno zaobljen, pun i ispunjen..
Jednostavno, divan kao i Danijelina pjesma.
Još uvijek mi se u glavi vrti trenutak istine, još uvijek sanjam puknuće, sanjam sekundu bljuca, onaj djelić vremena kad se priljubio za ogledalo..
Ne znam hoću li tu scenu ikada zaboraviti.
Sad mi je malo zlo, ali dobro, sve je to za ljude.
(p.s.-nisam ja na slici)

Obavijest za sve čitatelje, pažnja pažnja pozor prozor, staklo arf, khm khm, čujte i počujte..

Ja, Ana, Zleva, ZlevAnka, Anka i ostali nazivi koje imate za mene.. danas ujutro idem na sea.. idem u Barbarigu s Lelom (ona kaj bu imala vjenčanicu kakvu i Dora u Villi Mariji), a moguće da bu i moja majka išla s nama.
To bu tjedan za pamćenje, već vidim.
Rekla je majka da nam bu kuhala.
Ja sam rekla dobro.
Majka je rekla dobro.
Meni super, ne volim kuhati na moru, volim imati skuhano. To mi je genetski uvjetovano, po otcu svojem biološkom.
U biti, kad bolje razmislim, ne volim ni na kopnu kuhati, volim već gotovo. No, to ne znači da to ne radim. Jednostavno, ne volim to raditi. Zašto? Jer smrdim po svim tim ispušnim i napušise parama kuhinjskim, luk, ajvar, meso, palačinke, riba.. to sve ima onu maglu, paru, sranja koja se puše iz njih i onda te zasmrde. Ja to ne volim. Ni najmanje. Bolje da je kuhinja na otvorenom pa nek se dimi kolko hoće. Napa je zakurac. Stara je ko i kuhinja i niš ne vleče.

No, nema sad kuhinja veze s tim. Ni s čim.

Htjedoh napisati da me neće biti do next vikenda tak da si ne mislite da sam si našla neki drugi blog ili neke druge čitatelje. Ne, ne, vi ste mi najbolji i najdraži i ne bih vas mijenjala ni za kilu i još pola kile tartufa. Jer ne volim gljive. Ma ni za silikonske umetke vas ne bih mijenjala, ni za novo oko, svježe i odmorno!

Uživajte..
Imate tjedan dana da pročitate ovaj dugi tekst (možete i razvući na pet dana to čitanje, zato i jest dugačak tekst.. da me ne zaboravite.. da mislite na mene tjedan dana..) i da mi napišete nešto originalno (molim bez komentara tipa pusa, uživaj, smajlić ili kakamisedajmipapira) Jer.. ja ću to sve pročitati.. o da! I ako vidim smajlić bez slova dodatnih slova bez, jao si ga vama.. ganjat ću vas kao psa, ganjat ću vas ko što se ganja tjerajuća svinja ili neka druga životinja in hit, što se ganja dok se tjera.

I imam zadatak za vas!

Obavezno poslušajte Danijelinu pjesmu Pašteta na kruhu (ili tak nekak) i napišite mi dojmove.
Molit ću vas, ovo mi je jako važno. Jako bitno za moj zdravi razvoj, moju egzistenciju i potenciju (ček, ja nemrem biti potentna.. hm.. al mene to ne jebe) za moju potencijalnu potenciju!
Od krušl važnosti je to, nemojte zaboraviti!

A sad..

Koprivnički pozdrav desnom rukom (lijeva je paralizirana)

Danas htjedoh napisati lijep, dug post.. ovo ono.. znate..
ALI jedno debelo troslovno bat.. Nisam (napisala) jerbo sam si uzela truda i poklikala sve linkove da vas sve pročitam jer već dugo nisam.. i.. sve sam pročitala..
Oči.. oči.. nemam više oči.. zdrave..

Svašta sam doznala, saznala, znala.. o vama, o vašim genitalnim problemima, obitelji, vama, Amsterdamu, Sin sitiju, Đorđu Bušu, opasnoj TV, zanzibaru, ukradenim kantama za smeće, drugom altu u ženskoj klapi, rajčicama, nudistima, retardiranim stanodavcima, moru, sexu i nedostatku istog, pjevačici na momačkoj večeri, kako pustiti iz ljubavi, kako se ševilo pomoću priručnika, zašto ne osvojiti glavnu nagradu, masama, turbo folk domaće proizvodnje, čudnim jezicima..
Bilo je zanimljivo.
Vrlo.
NO, ali, dakle, ako, neću, jesam, zvučnik. Dakle, jesam.

Htjedoh reći da nemam snage da natipkam dugi tekst a la ja.
ZlevAnka, that is.
Sad idem sklopit ova oka dva umorna.. Sutra ću nešto iskemijat..

Idem na more u nedjelju, na tjedan dana.. neće me biti.. falit ću vam, znam.. Kupite maramice SAD (ejesejpi), da ne bi kasnije bilo nismo znali.
Jer, fejs it, znali ste. Znat ćete kad pročitate.

Voli vas moje oko, iako ste ga malo izmorili.. oporavit će se ono, dončju vori..

Zemlja snova..

Sretan vam ljetni prvi dan ljeta jer je ljeto ljeto ljeto đared ljeto!!

Ja sam upravo došla iz prvoljetnog šopinga.. nisam puuuuno potrošila..

Ljeto ljeto ljeto lje lje lje ljepiloto!!!!

Idem gušterisat malo.. ko gušter.. guštat.. na suncu.. ko gušter.. malo..

Brm brm..

Vjetrić puše.. palačinke se puše.. Irumacija na sve strane.. majka moja je propušila opet.. cigarete..

Idem pozdraviti ovo osušeno stablo mareličino možda se odosuši i dadne mi plod koji, da ga moja usta zagrizu, o sočni plode!

Ljeto ljeto ljetoooo toto africa toto kojekoje toto.. toto? dada toto! kojekoje? ljetootototo!! aha!! a toto!! dadadada, toto!

Dosta kakanja..

dž

Mislim da sam vidjela micu macu.
Jesam, jesam, jebote koji mačori.
Znate o mojoj mačCi divnoj, pričala sam vam, obiteljska kurtizana, jelte.. E pa.. pod stare dane si ne zna reda!
Ne znam kaj se događa, ali ljudi moji.. pa mi smo postali okupljalište!
Svake noći oko ponoći mačori zavijaju na mjesec ko da ih boli lijevo jaje od preuranjene ejakulacije. Mislim, pobogu, to je već previše. Veljača (Jelena, jelte) je prošla prije ohoho, a oni još uvijek zapišavaju naš teren!
Besramnici.
Možda je to zbog toga jer nakon 24 godine s psima, ova godina je bez pasa. Psa.
Nema.

Moram vas pitati nekaj.. Jeste li vi ikad vidjeli konkretnu seksualnu aktivnost penetriranja između mačaka?

Ja, kad bolje razmislim, nisam.
Pse jesam, na nogostupu, ali mačke.. nikad.
Sve si više mislim da se oni uopće ne ševe. Oni samo jedu ševe.
To će me sad proganjati, ta enigma.. ta tajanstvenost.. neznanje.. će me proganjati sad. će me. Joohoohooj.. što ću li sad.. opet buđenje usred noći, sjene na zidovima, suza u oku, feder u bubregu..
Već se vidim.

Uzet ću Gastal.

I još nešto..
Koliko dlaka čovjek ima u nosu? A koliko u lijevom uhu?

Koji sam ja faking baksuz.. ljudi moji, pa ja nemrem vjerovati.
Though sam o tome već pisala, ja opet nemrem bilivet. Da ga jebeš u svim pozama, nemrem.
Da krenem od početka?
Ajmo. Svi zajedno. Udobno se smjestite, fesn jor sitbeltc, prestanite komunicirati s Desankom i prisluhnite što vam moji prsti govore..

Evo vam lijepo moja divna slika. Od svih tih sranja kaj mi se događaju malo sam ostarila, "posedela" kak se to kod nas veli.. i zaredila se jer mi skriva sijedu kosu, ne moram trošiti lovu na boje kojekakve..

No, da počnem.. jelte..

Znate da sam u četvrtak išla u Osijek, na dogovoreni ispit.. na što mi je profa rekla nek dođem u utorak, ali nek joj pošaljem sms u ponedjeljak.
Poslala sam joj poruku u ponedjeljak i profesoru u utorak da podsjeti profesoricu za ispit (da njoj, jelte, opet ne dosađujem, a profesor je prva liga - ali ne ispituje on..) i tako.. nakon trosatne vožnje i psihičke pripreme za ispit došla ja, uvjerena u pobjedu, jelte, sva sretna i ozarena ko beba dok vidi nešto što se lako razbije..
I tako ja naivna sjedim pred kabinetom i eto profesora..

O profesore, dobar daaaan, pa kak ste, ima kaj posla u zadnje vrijeme, bla, jel tu profesorica?
Ona ti je baš sad otišla kući, bolesna je.
Zajebavate se?
(pokriva usta rukom)
(pokrivam usta rukom)
Zezate se, profesore, jelda, priznajte, zezate se?
Ne, stvarno, otišla je jer je dobila neku virozu.

Ja u šoku.. nisam ljuta, nisam bijesna, nisam vlažna.. ništa mi nije.. Još nisam registrirala kaj se događa.. Sve mi nešto u magli.. Ko da imam mrenu na očima.. Lijevo oko - kritično stanje.
BAŠ je dobila virozu u 4 minute prije mojeg dolaska i MORALA je hitno kući.
Dobila ja tik. Trzam, trzam, sve me nešto trzavica hvata, no uspijevam otipkati broj telefona gospođe profesorice.

Dobar dan profesorice, predstavim se.. bla.. ja sam došla na ispit za koji smo se dogovorile..
Joooj, kašlj kašlj, ja sam bolesna, kašlj kašlj šmrklj, dođite u četvrtak, šmrklj.
Ali, profesorice, ja sam došla iz Koprivnice.. bla.. cijela povijest bolesti, tikova, jmbg roditelja, gdje rade i od čega boluju.
Nazovite me u srijedu da se dogovorikašljmo u četvrtak za ispit, šmrklj.

Ja ne vjerujem.
Nema se smisla svađati, uistinu.

Nakon par trenutaka usiljenog smješkanja pred ogledalom i smirivanja sebe gledajući kako neka polumrtva buba miga po pločicama, nazvala sam frenda da odemo na cugu.
Bla.
Našli se i s drugim frendom. Prvi frend (vozioc motornog vozila) je morao negdje nešto pa smo ja i frend numero 2 ostali na cuZi.
Vlak ide u 16:20 (tak je išao 4 godine)
16:00 zovem frenda 1 nek dođe..

Jooohoooj ja sam ti u Josipovcu.. bla.. idite vi pješice.

Ja luda, pomirena baksuznom sudbinom..
Trčimo frend 2 i ja, klavir on, nosi moju torbu.. trčimo mi.. trče moje dvije grudi.. trčimo pored kafića (mnogobrojnih) gledaju muška oka (mnogobrojna) u moje rodne grude koje trče s nama (moj ego uživa).. trčimo svi.. vježba.. aerobna ciklička prirodna kretanja uvijek su dobrodošla..
Ulijećemo u stanicu u 16:15
Vidim zadnji vagon vlaka..
Kondukter mi maše.. ja trčim još koja 2,74 kilometra za vlakom po tračnicama, stajem na svaku dasku, masa se skupila u zadnjem vagonu, gleda kako trčim ali nitko ne povlači crvenu ručicu za slučaj opasnosti.
No, serem.
Uglavnom, vidim vlak.. kako odlazi.. još mi govno trubi na odlasku.
Vozni red se promijenio.
Više vlak ne vozi u 16:20 nego u 16:15
Divno!
Baš sam bila.. vesela, oh, majko moja, vidiš li me sretnu i ispunjenu?
Ne? Pa kak?

Nakon toga i žmikanja majice, jerbo je vani vladalo 729 stupnjeva Celzića, carstvo gljiva, odlučila sam "kazniti" frenda 1 i ostati spavati kod njega (to je bio posljednji vlak za KC)
Ali, bar sam si kupila četkicu za zube za putovanja. Ona koja ima poklopac i kurčiće. Nebitno.

Nakon cjelodnevne kave i šetnje i tak.. frenda 2 odvozimo kući, a frend 1 i ja odlazimo k njemu. Njegova mama presretna, i tata.. oni me obožavaju.. već je ona iznijela svoju želju da im budem "snaja" :) heh, da.. a on meni ko mlađi brat, drago moje biće ;)

Budući da nisam imala ništ za obući on mi je dao sve svoje, a donji dio donjeg veša sam posudila (tj. dobila) od njegove sestre.. Roza boxe, hau kul iz det :)
Uglavnom, prespavala sam 2 noći.
Naravno, ugasio mi se mobitel pa smo ga punili kod sestre. Još jedan od baksuz things.

U četvrtak dođem na faks.. nakon sat vremena čekanja.. pitala me.
Konačno.
Tj. nije me pitala, pitala je za koliko želim odgovarati.. za 4, kažem ja skromno.
Dobro, onda pričajte - kaže ona.
Ja - o čemu? - mislim, nek mi postavi pitanje.. bla..
O čemu znate.
Dobro, mislim si ja.. počnem ja o tematskom planiranju..
Ne, ne, to je teorija..
A jebogati, o čemu da ti pričam!?
Povežite bla bla bla..

Uglavnom, nakon sat vremena pričanja, rekla je nek dođem u utorak jer moram znati briljantno sve, budući da imam kod nje diplomski, ali nek ju nazovem u ponedjeljak.
grr..

Dobro, nazvat ću, doći ću. Ali nek ne misli da 24. ne idem na more zbog nje. Jer, idem!

Na faksu sam divno krasno napisala post za blog, baš je bil super.. i "objavi post"-am ja.. ali se izbriše.
Dobro, ne paničarim.
Idem ja drugi napisati, napišem, bio je ok.. ne ko prvi, ali prolazi.
"objavi post"-am i izbriše mi se.
Jeb.... da te jeb....... u ku...... i pi...... ma...... na kojoj su dva grama soli i četir šnite stare salame. Podriguše.

I ništa od postova. Sad sam doma pa napisah jedan praaaavi prafcati!!

Sad idem na spoj. Idem po pusu. Ili.. nešto.. Treba mi odmora..

BTW, uzela sam Rupurut. Konzumirala sam ga. Jedan.
Znate, Rupurut liječi sve. Dobro, i Gastal, ali R. je prava stvar. Ako imate kakav proble, ON će ga riješiti.
Črast mi.

Jučer (subota) sam bila u papučama u centru grada..
Papuče su stare (doduše 19 godina mlađe od mene, no klasificiraju se pod "stare") ali najdraže i imaju rupu aka ventilacijski otvor na desnoj papuči, na malom prstu..
Ali mene to ne jebe.
Ja sam u njima otišla u grad.
Dobro, nisam otišla u grad, dopratila sam Nekoga do grada.. da mi ne ide sam.. da ga šišmišela ne odnese..
Uglavnom, na biciklu, u pink majici "za po doma", papučama, ružom u kosi koju vjetar nosi as I ride on my bike.. dođoh do centra..
Bilo je oko 23h.. ljudi su išli van.. ušminkani, našminkani, namirišani, friško izribani Arfom i drotkefom..
Nisam se uklapala u društvo.
Ali mene to ne jebe.
Dobila sam ružu, o da!
While hodajući, ja vozeći, ubrao mi je bijelu ružu.. i stavio u kosu..
Ko u oriđđiđđi meksikano soap opera!
Osjećala sam se ko Tahićanka..
Samo kaj sam ja bila u papučama..
Mislim da prave Tahićanke ne nose papuče.. bar ne s ventilacijskim otvorom na desnoj papuči, na malom prstu..
Ne znaju kaj propuštaju.
Uglavnom, ja tako neizribana Arfom i nenašminkana.. kasnije sam dobila poruku (od ružodavaoca) "prekrasna slatkice malena" i još tak puno slova, ali ovo je krušl za priču..
Smajl mi se hitil na fejs ko što se noFčići hiČu u fontanu..
Ah, kaj da vam velim..
Moj život nije bajka, moj život nije film..
Sexy magazin..
Kamon bejbi lajt maj fajr..
I've noticed you around.. I find you very attractive.. Would you.. aaaaaaa..
.
.
Inače učim.. to se dogodilo u pauzi za ružu..
Reko, moram ovo podijeliti s vama, o moji najdraži, da vidite romantiku in ekšn..
.
.
"A daaaj, kuma.. daj kunu.. daj ti Bog sreće i zdravlja.."
.
.
Idem sad dalje na kuru učenja..
Pospješuje moje sposobnosti mišljenja i zaključivanja, prepričavanja i suhoću usta..
Ali mene to ne jebe.
Ja bum položila ispit u utorak i onda bum dobila još jednu ružu.. ili kiss.. ili tratinčicu.. ili hug.. ili trešnju.. ili jagodu.. ili :P
Ili sve skupa zajedno ol tugedr nau!
Zato.. odoh..

Sigurno pojma nemate o čemu se bu radilo u tekstu. Naravno da nemate jer je ovaj naslov, oh, tako neizravan.
Neizravan k'o što je neizravan ulet momka "Oš se jebat" miloj djevojci pored/ispod šanka koja liže hladni uski grlić zelene boce želeći ispasti fina drolja.

Ovo gore nema nikakve veze ni s čim. To meni gluposti padaju na glavu ko žabe na Srbiju.

Uglavnom, danas sam bila u Osijeku. Išla sam položiti ispit.
Zadnji ispit.
Ali nisam ga položila.
Zašto?
Zato što je gospođa profesorica rekla "Ipak dođi u utorak, danas nemam vremena."
Došla joj bum u utorak, u 11 oklok i položila bum taj zadnji ispit i pregledala mi bude diplomski i rekla da moram nekaj prepraviti i ja bum prepravila i onda bu drugi put rekla da moram opet nekaj prepraviti (u biti vratiti na staro) pa bum ja opet prepravila, i opet mi bu rekla da nekaj ne štima i ja bum opet prepravila i onda bum konačno obranila tu radnju aka diplomski rad, ali mi nebudu mogli naći jednu prijavnicu u referadi pa nebum mogla diplomirati na vrijeme pa budu našli prijavnicu ali već bude kasno..
Dec maj lajf.

Već se vidim.
Naslovi mi se hiću ko fleševi foto-aparata širem puku znan pod nazivom idiot

"Sijeda u dvajščetvrtoj"
"Diplomirala nakon jedanaestogodišnje borbe/potrage za prijavnicom"
"Prijavnica nađena prilikom renoviranja fakulteta, ispod ormara u spremištu"
"Bijeg iz umobolnice"
"Nova sapunica od četvrtka na malim ekranima"

Ah.. baksuz, baksuz.. Kaj da vam velim..

I tak ja dakle, učila.. i spakirala se za Osijek.. bez kišobrana u antilop patikama koje izazivaju kišu.
Naravno, kiša u Osijeku padala bez prestanka od kad sam došla do kad sam otišla. Vjerujem da je zbog patika, nema kaj drugo biti.

Danas hoću prepraviti neke sitnice u seminaru za taj ispit (jer, naravno, uvijek se nekaj nađe da ili nije dobro ili još treba) ali, pogađate, printer šteka.
Odem, kupim toner..
Neće i neće. Svijetli zeleno i svijetli narančasto..
Daje mi upute "prvo kensl printing pa trn of printer pa trn on printer" pa nešto glumi gljivu, pravi se pametan..
Naravno, ne mogu isprintati ništa.
Trn on. Trn of. Trn in d oko mi je taj printer, kažem ja vama.
Imam ja trnja ko malo dijete ušiju. Trnja kolko 'oćeš.
Ali ne, ne da se printer.
"prvo kensl printing pa trn of printer pa trn on printer"
"ček d kalr"
Čekujem jedno, kaže "ne može, čekuj drugo", čekujem drugo kaže "ne može, eror, čekuj prvo i ček d menjual za printer" gdi da nađem faking menjual?? Ko zna di je to!
Marš i menjual i printer i onaj ko te najebo u moju sobu (to bi bila ja, osobno, glavom i sisom) i svi skupa zajedno oboje ol tugedr nau.

Neće.

Ljuta sam ko šiba. Ko šipka. Ko šipak. (jebote šipak i šipka, muško i žensko, a veze s vezom nemaju) Ko š sam ljuta. Ko kokolo i ko vreća kobasica pljesnivih i prezrelih. I ko trešnje koje mjesec i četir dana stoje i kupaju se u vodi u kojoj su se kiselili krastavci.
Ljuta sam ko šnenokla i ko jato riba i krdo ptica.
Ko jarebica u nejebici. (nikakve povezanosti nema sa mnom nejebica nit s ovim tekstom nit s mojom ljutnjom. printer je kriv)
Kaj da vam velim? Baksuz.

Znate one dane dok vam baš sve pada, dok sve ide krivo, dok ništ nemre biti kak treba.. Stavite sol umjesto šećera, obujete krivu cipelu na dobru nogu, čistite luk, zasvrbi vas lijevo oko, posvrbite se pa vas peče oko, jedete pa kihnete s punim ustima i se sve razleti po ruci i okolnim mjestima koja nisu predviđena za razlet hrane, nosite bunt nespojenih papira i slučajno vam se razlete po podu, svi, kriška kruha s linoladom padne na stol (znate na koju stranu), zapetlja vam se kosa u fen, glupi CarNet vas neće spojiti samo sat vremena, slučajno vam se izbriše cijeli seminar, nestane struje/slike u sredini omiljenog filma, odete frizeru pa vas ovaj ofarba i ošiša ko iz reklame za Fantu, uđete u tuš-kabinu, namočite se pa skužite da nema ručnika u blizini (najbliži je na katu u drugoj kupaonici), nabrijete se na sendvič u pola noći i imate sve sastojke osim kruha, hoćete spavati 3 sata u kupeu za vrijeme dosadne vožnje ali ne možete jer su sjedala fakt ap, dobijete prišt na licu baš na neki važan dan, otvarate jogurt u novoj majici..

To opet nema nikakve veze sa mnom, to ovak pišem.. jer sam ljuta. Zbog printera.
"Tak sam srdita kaj bi se mogla vgristi za čelo!"

Nisam nabrala jagode danas jer je glupo vrijeme. Baš mi se jedu. Sad si razmišljam da obujem neke najveće i najgumenije tatine čizme, uzmem bateriju i odem na vrt, ko Nenad iz Kušanove knjige, pa da se bar najedem jagoda kad mi već ništ drugo u životu ne ide.

Koja sam ja biserka, to nije istina.

Ustvari, jebesemeni za sve.

Idem po jagode end dec det. I nebum printala nego bum predala ovak kak je i bilo. Sve bum naučila i kaj me bu pitala ja bum znala, bez obzira na seminar. Pa nek si misli.

Idem.

Odoh.

Piss tu ju ol.

Znam neke primjerke ljuCkog roda koji svaku faking trešnju raspore ko vuka iz priče o maloj Crvenkapici, uzmu povećalo i traže, traže, kopaju, mrcvare i ako ima unutra neki mali, bijeli (u biti kažu da boja nije bitna), migoljavi crvić, trešnja se baca pokretom ruke znanim kao "Baci trešnju crvljivu jer je u njoj crv" kao da je u njoj debeli, bijeli, mesnati, pretili, malopomičan kolutićavac koji zapravo uopće ne zna što vi želite ni koji kurac sad kopate po toj trešnji. Njegovoj, jelte.

Njima to nije važno (primjercima).
Dakle, njima veličina nije važna.

No, neki primjerci se ne bi složili s time.

Neki primjerci kažu, zaklinju se čak, da je veličina jako važna.

Npr. ako jedu trešnju crvenu, tek okupanu proljetnom kišom ili mlazom iz slavine (ne slabina), i u njoj primijete majog majog cjatkog medenog cuvića (iliti crvića) kako ih gleda onim jednim dlakavim okecom neće se obazirati na nj nego će ju (trešnju) staviti u usta brzinskim potezom ruke znanim kao "Strpaj crvljivu trešnju u usta gladna jer je u njoj crvić malen okeca dlakavog" jerbo znaju da će u ustima osjetiti onaj divan okus mesnate trešnje. Onaj, oh tako poznat, okuskus migoljavog crvića na jeziku pohlepnom.
A isti ti primjerci će trešnju baciti pokretom ruke znanim kao "Baci precrvljivu trešnju iz ruke odmah, jerbo je u njoj debeli crv ili više njih možda i s oka dva čak" jer su u crvenoj, primamljivoj trešnjici vidjeli nešto što se migolji, a to nije mali cjatki cuvić nego debela, mesnata, kolutićava, gmizava neman, širim masama primjeraka poznata pod nadimkom Crv Od Vratni.

Dakle, po tome zaključujemo da im je veličina važna.

No, ono što ne shvaćam je zašto im mali crv ne smeta, a veliki smeta?
To mi je skroz bedasto! Pa kaj ne bi bilo logično da bace trešnju s malim crvom jerbo je skroz mali, mlitav, nikakav, a pojedu trešnju ispunjenu mekanim kolutićavcem?
Meni je to normalnije.
Bolje se najedeš.
Jedino ako se radi o Vegetar i Jancima, onda razumijem zašto bace trešnju.

Ali, ljudi moji, pa ko će ići otvarati svaku malu trešnjicu?! Znate li vi koliko ima trešanja na stablu? U krošnji? Na granama? Između listova?
Jako puno.
Pa to ubije cijeli doživljaj branja trešanja i jebnju!
Jednju kažem.
Treba uživati u mesu (ovakvom ili onakvom) cijelim svojim bićem.. Treba prigrliti sve primjese i kolutićavce na/u trešnjama.. Prigrliti ih raširenih ruku i čiste duše, velikog srca i s osmijehom. Nek osjete dobrodošlicu! Nek se osjećaju prihvaćenima od društva i zajednice!
Dajte da uđu u vas!

Kaj je gore od crva u trešnji?

Pola crva u trešnji (dok drugu polovicu sočno žvačete)



Dakle, je li Vama veličina bitna? I znate li vi koliko je 20 cm, zapravo u realnom svijetu??
Ili bacate trešnju bez obzira na veličinu crva?
Ili ne bacate trešnje?
Ili su u šumi?
'ko?
Trešnje.
Ili je svejedno imate li dlakave noge ili treću bradavicu?
Pitam ja vas.

Gnjido gnjusna.
Zec, gadiš mi se.
Napucaj ga sad, napucaj ga sad!
Eeee, kaj te muči, njofra?
Malo soli.
Šeki, ulovi te bipsiće!
Čanstvo, čanstvo!!
Kornijevim korakoooom!
Tako mi mlijeka u prahu, kidam nalijevo!
I onda je svizac.. Ma, naravno.

Čitam ja tako blogove razne, jelte, i svi nešto počeli tipkati kak su u kurcu (zamjećujete da nisu u qrcu) kak su sim, kak su tam, joj mene boli kurac, joj mene dečko ostavio, johoj meni šmrklj pao na mali prst i sad od jada ne mogu kakati, joj ohoj joj ja jučer slučajno pao na bocu i sad moram u bolnicu da mi ju izvade iz otvora stražnjeg, ali nisam ja namjerno, ne, ne, ja slučajno, da, da..

Pa koji vam je kurac ljudi!? Dajte, ono, wejk ap end smel d prdež!
(a garant nije bilo slučajno)

Danas bila ja u goricama (vinogradu za one koji ne znaju kaj su gorice, naglasak na RI) od jutra do ne sutra jer sam danas već došla i već eto pišem, dakle ne može biti do sutra od jutra, već može biti od jutra do recimo poslijepodneva ili večeri ili tako nešto, ali nikako do sutra, kako inače ljudi kažu. No, bila ja u goricama cijeli dan.. sunce isto bilo.. peklo pripeklo leđa mi ispeklo. A cijelo vrijeme sam bila pod suncobranom.

A taj suncobran je isto fakt ap.
Koji kurac će mu ime suncobran ako ne radi ono što mu crno na zeleno stoji u opisu posla, pitam ja vas!? On, suncobran, ne brani od sunca! I ja to mogu dokazati. Leđima.
Učila ja od jutra do (već smo prošli tu priču sa sutra) navečer i bila pod sunconebranom, cijelo vrijeme mislila Štiti mene moj suncobran, sunce moje Studenacčko.
Ali NE!
Sunconebran se uzoholio, mali se počeo okretat kak vjetar puhne, vid ti njega, molim te slijepo!! Pih, kak mu puhne ode on! Đenja.
Ah ta današnja mladež. Sve je to nešto uzoholjeno, usoljeno, razjebano prije punoljetnosti.. Nema tu kruha, kažem ja vama. Nema.
Znate čega ima?
Ima Patriše i Gonoreje.
Sestrice, o da.
Ne znam ja, toga nije bilo u mojoj mladosti. Tak sam čula.

Da vas pitam..
Ovak, odokativno, mi živimo na dost velikom prostoru, ima livada, ima šuma, ima potoka, mora, brda, planina. Tak, svačega, jelte..
Koje su šanse da jedan mali komarac, koji leteći može prijeći sve ovo nabrojeno (više manje živ il mrtav) uleti od svih jebenih rupa i rupica, prokopa i pukotina BAŠ u faking moju mračnu sobu kroz malo otvoren prozor?
Koje su faking čensiz za to??
E pa reći ću vam.
Jebeno velike šanse.
To se događa svaki dan. I više puta dnevno. I nekoliko komaraca više puta dnevno.
Jesu li naučili pouku?
Koju pouku?
Pouku ovu: NE ULAZI U MOJU SOBU, UBIT ĆU TE KO KOMARCA.
Ne, nisu.
Jel se priča prenosi s koljena na koljeno?
Ne, ne prenosi.
Komarci ju ne prepričavaju. Zato i ne znaju da će bit ubijeni. Bit će im ovo zadnji let.
Evo, čujem jednog.. zzzzzzzzz.. leti ko da prvi put krila proteže.. bit će uskoro zzzzzpiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii (ko onaj stroj za srce nešto stuff) i nema više zzzzzzzzzzzzzz za njega.
A ja ću se samo nasmijati i reći Ar ju toking tu mi?

No, da se vratim na gorice..
Bilo je baš zeleno. Zelena trava, zelene krošnje svih mogućih stabalala, zelena loza ili nešto.. listovi, zelene bube, zelene muhe, zelen brijeg. Sve zeleno.
Ko u nekoj zelenoj bajci. Nezreloj.
Uglavnom, kak oni glupi mravci (koji se uopće ne uklapaju u priču o zelenilu) od svih mjesta na svijetu.. od svih vlati trave, od svih jebenih stupova i terasa.. dođu, dovuku svoju fet es BAŠ na moju terasu, i naseru se BAŠ na moju ležaljku i popnu se BAŠ na moje tijelo?
KfakingAK????
Zakaj se ne odu lijepo igrati s ostalim mravićima, osnuju neki boy band i odu na neku turneju, počnu se baviti prostitucijom ili igranjem nekih društvenih igara, a mene lijepo krasno predivno ostave da u miru čitam onu glupu metodiku TZK koja je tako jasno napisana da mi je sve milo dok ju čitam. Toplo mi oko srca dođe, neopisiva toplina. Ko dok ti je zima pa se popišaš u gaće pa ti sve nešto toplo dođe.
Ne znam ja, tak vele.

Idem nekam. Idem lutat. Ili čitati Findaka.
Opet i opet i opet iznova.

Pobogu.. nije da sam krenula s vicevima, ali ovo me baš nasmijalo, pa reko da podijelim s vama, dragim pučanima i čitateljima i čitateljicama, obožavateljima, djecom, profesoricama, mladima, fanovima, bakama i djedovima, roditeljima i odgajateljima, kurtizanama, mačkama, tapirima, gnuovima i ostalom živinom.
I oposumima.

Ak ga znate, nemojte reći naglas.



Kak terminator bari žensku?
.
.
.
.
U usta ga vista, baby.