Pregled posta

Sedam dana nježnog zavođenja.. and then.. mmmm..

Spavala sam bezbrižno i spokojno kao što beba spava nakon što se onak glasno, smrdljivo i mekano pokaka u svježu, tek stavljenu pelenu.
Mila djeca.
Jučer sam bila u Varaždinu.. imala sam viška love pa reko da me ne tiska u džepu..

Nakon iscrpnog čitanja vaših diiiivnih i prekokrasnih tekstova (spomenutih u mojem prethodnom postu) odlučila sam, ipak, ubiti oko.
I bi tako.
Sad, moja oka dva, odmorna su i svježa, jedva su čekala, moja oka dva, da uključim komp i da natipkam jednu, dvije.. sebi za dušu..

Ali moram spomenuti jutarnji šok.

Probudim se ja, jelte, onako svježe iskakakakana, vesela, odmorna, puna novih kakača koji moraju izaći iz mene (one way or another..) i automatski palim svoj filips (ili za one koji ne razumiju rvacki - philips) nešto kao radio budilica iz vremena kad su se prvi Hrvati doselili u ova područja.. (nisam ga upalila, uključila sam ga) i imam kaj za čuti!!

"lala kao pašteta na kruh lala na plaži lalala ništa mi neće ovi dan pokvarit lala pašteta na kruh kruh s paštetom lala ja sam puklalala ne znam 'ko mi je dao ovu pjesmu da pjevam jajaja svježi zrak pašteta na kruhu jajalalatatabombom molim vas isključite mimimi mikrofon lala kruh s paštetom.."

Ja slušam pažljivo i pozorno kao što se sluša jezikova juha majke koja vrišti i kuka što je blogu skrivila.. slušam i ne vjerujem..
Moje lijevo uho je već dobilo tik.. trza se na spomen paštete.. osjećam da me steže nešto oko srca, trne mi lijeva strana tijela..
Imam infarkt!
O moj blože, što je meni ovo trebalo, pitam se, pitam se, ja se pitam, sebe ja pitam..
Nije, čujem odgovor..
No, zbog trenutne paralize tijela nisam mogla ugasiti iliti isključiti radio budilicu s četvrtastim brojkama pokazivača trenutnog vremena tj. Ivice, Ivice, koliko je sati.. crvene brojke.. Nisam mogla.. i zato sam bila primorana i prisiljena slušati i odslušati ovu pjesmu do kraja, ovu odu pašteti i moru.

Pjevačica: Danijela Martinović

To morate čuti, ovu pjesmu morate čuti jerbo nije to pjesma koju ne smijete ne čuti, o ne! Ovo je pjesma koju morate čuti! Ohoho, dada!
Mislim da je Danijela krenula stopama naše drage Tajči. Dakle, nakon što je osvojila zrelo stanovništvo ona je krenula u bitku na Sutjes(c)(k)i, ona je krenula u lov na patliđane, ona je, ljudi moji, ona je počela s paštetama na kruhu!
No, jedna je Tajči.
Sva sreća da je pjesma ubrzo stigla do vrhunca, svršila, završila jerbo bih ostala paralizirana.. Ovak sam bila spašena!

O hvala pjesniku koji je napisao ovu pjesmu, hvala glazbeniku koji ju je uglazbio, hvala umjetnici koja ju je otpjevala.
Hvala blogu što sam ostala zdrava nakon slušanja.
Dakle, moja preporuka, mo-ra-te poslušati ovu divnu pjesmu!
Treba se malo lecnuti, malo šoka u životu ne škodi. To je dobro za ujutro, odmah te razbudi.
Milina.
.
.
A sad malo o nama - njemu i meni that is

Promatrala sam ga proteklih nekoliko dana.. bio je divan.. lijep, pomalo okrugao, neću reći žut.. bolje zvuči plav.. Htjela sam mu se približiti, pa sam to i učinila. Mene to ne jebe. Dotaknula sam ga svojim prstićima sa ciljem da umre zbog mene, da mu uništim život, ubijem ga sobom (Baciti soba na njega? Ne, ne.. U sobi ga ubiti sobom, stisnuti ga toliko snažno i s toliko puno emocija da bi jednostavno pukao! Ne bi mi mogao odoljeti, znam. Znam jer sam to već nekoliko puta radila i svakog sam ubila. Nijedan mi nije odolio, zapravo nisu se snašli, o ne. Toliko mu željeh pomutiti glavu da bi jednostavno nestao kraj mene!)
Jedan dan (točnije u srijedu, neradni dan, kao stvoren za privatne akcije) odlučila sam, to je to. Nema više mile-lale, sad i odmah, moram ga imati! Moram ga uzeti! Mora biti moj, izaći iz te svoje čahure, izaći i pozdraviti ogledalo. Mora.
Znate, dok sam tak strastvena ne može me nitko zaustaviti, jednostavno sam ko bizon.
Nakon što sam se okupala i namazala mirisnim kremicama, izdepilirala noge i ostala dlakava područja (koja ja, naravno, nemam jer sam savršeno glatka, ali eto napisah da se žensko čitateljstvo poistovjeti s problemom dlakavosti) čvrsto sam odlučila – sad ili nikad!
Napućila sam usne, izbacila grudove i guzove, nabacila zavodnički smajl na fejs, zatreptala okicama i kriomice mu se prikrala.. Nije se ni snašao. Bio je zatečen! Vidjela sam šok na njemu, kao da viče "Ne, ne, nemoj me ubiti, nemoj me dirati, nemoj me stiskati, pusti me da živim, i ja sam živo bićeee!!" Ali nisam obraćala pozornost na njega, ipak sam JA važna, a ne on. Uostalom, mene to ne jebe.
Dakle, leopardovom brzinom i smionošću, te nečujnim približavanjem približih mu se. Svojim malim, vještim i gipkim prstićima zauzela sam položaj i prvo polako i slabije, a onda sve jače i jače, brže i jače, jače, jače, da, da, oh, da, dadaaaa, mmmmmhhhhhmmmmmm, da, da.. JOŠ, JOŠŠŠ, DAAAA, MMMM, givitumi bejbiiiii!!

Trenutak istine..

Bljuc.. aaaaaaaaaaaaaaaa..

Uzdah olakšanja i gnušanja na mojim usnama..
Ogledalo je primilo udarac one male žute unutrašnjosti potkožnog.
Ne volim taj trenutak, ali, oh, tako je sladak.. Nakon što je gotov..
Uzela sam alkohol i vatu da dezinficiram mjesto napada, jerbo nikad ne znaš kaj sve ima unutra.. Sve neki mali žuti, cijeli gradovi i županije! Civilizacija, kultura, kažem vam!
Sa smiješkom na usnama, utonula sam u san.. bio je to san pravednika i krvnika.. San u kojemu je sve ružičasto, san u kojem nema prišteva, san u kojem riječ "prišt" ne postoji u rječniku.
To je bio the San.
Ali bitno je da je java od tog trenutka postala San.

Nema ga više. Mrtav je. Gotov. Iscrpljen. Isisan. Ne znam kad će se sljedeći roditi, ne znam kad će dozoriti.
Inače baš i nemam posla s takvim žutim nametnicima (svake godine možda dva) ali ovaj je bio kapitalac, divan i blistav, napet i savršeno zaobljen, pun i ispunjen..
Jednostavno, divan kao i Danijelina pjesma.
Još uvijek mi se u glavi vrti trenutak istine, još uvijek sanjam puknuće, sanjam sekundu bljuca, onaj djelić vremena kad se priljubio za ogledalo..
Ne znam hoću li tu scenu ikada zaboraviti.
Sad mi je malo zlo, ali dobro, sve je to za ljude.
(p.s.-nisam ja na slici)

Obavijest za sve čitatelje, pažnja pažnja pozor prozor, staklo arf, khm khm, čujte i počujte..

Ja, Ana, Zleva, ZlevAnka, Anka i ostali nazivi koje imate za mene.. danas ujutro idem na sea.. idem u Barbarigu s Lelom (ona kaj bu imala vjenčanicu kakvu i Dora u Villi Mariji), a moguće da bu i moja majka išla s nama.
To bu tjedan za pamćenje, već vidim.
Rekla je majka da nam bu kuhala.
Ja sam rekla dobro.
Majka je rekla dobro.
Meni super, ne volim kuhati na moru, volim imati skuhano. To mi je genetski uvjetovano, po otcu svojem biološkom.
U biti, kad bolje razmislim, ne volim ni na kopnu kuhati, volim već gotovo. No, to ne znači da to ne radim. Jednostavno, ne volim to raditi. Zašto? Jer smrdim po svim tim ispušnim i napušise parama kuhinjskim, luk, ajvar, meso, palačinke, riba.. to sve ima onu maglu, paru, sranja koja se puše iz njih i onda te zasmrde. Ja to ne volim. Ni najmanje. Bolje da je kuhinja na otvorenom pa nek se dimi kolko hoće. Napa je zakurac. Stara je ko i kuhinja i niš ne vleče.

No, nema sad kuhinja veze s tim. Ni s čim.

Htjedoh napisati da me neće biti do next vikenda tak da si ne mislite da sam si našla neki drugi blog ili neke druge čitatelje. Ne, ne, vi ste mi najbolji i najdraži i ne bih vas mijenjala ni za kilu i još pola kile tartufa. Jer ne volim gljive. Ma ni za silikonske umetke vas ne bih mijenjala, ni za novo oko, svježe i odmorno!

Uživajte..
Imate tjedan dana da pročitate ovaj dugi tekst (možete i razvući na pet dana to čitanje, zato i jest dugačak tekst.. da me ne zaboravite.. da mislite na mene tjedan dana..) i da mi napišete nešto originalno (molim bez komentara tipa pusa, uživaj, smajlić ili kakamisedajmipapira) Jer.. ja ću to sve pročitati.. o da! I ako vidim smajlić bez slova dodatnih slova bez, jao si ga vama.. ganjat ću vas kao psa, ganjat ću vas ko što se ganja tjerajuća svinja ili neka druga životinja in hit, što se ganja dok se tjera.

I imam zadatak za vas!

Obavezno poslušajte Danijelinu pjesmu Pašteta na kruhu (ili tak nekak) i napišite mi dojmove.
Molit ću vas, ovo mi je jako važno. Jako bitno za moj zdravi razvoj, moju egzistenciju i potenciju (ček, ja nemrem biti potentna.. hm.. al mene to ne jebe) za moju potencijalnu potenciju!
Od krušl važnosti je to, nemojte zaboraviti!

A sad..

Koprivnički pozdrav desnom rukom (lijeva je paralizirana)



Post je objavljen 26.06.2005. u 01:01 sati.