z.l.e.v.A.n.k.a.

.

Moram iskazati svoje nezadovoljstvo u ovom tekstu.
Samo da vas upozorim, neće biti duhovito. Danas jedan ozbiljan tekst.

Na ovu temu me potakla akcija odvoza glomaznog otpada koja je inicirala čišćenje našeg tavana i na kraju koja je rezultirala mojim nezadovoljstvom.
Ovaj događaj me also podsjetio na jednu situaciju koja se dogodila prije nekoliko godina u Osijeku.

Bilo je jutro.. kao i svakog jutra prije faksa, jela sam.
Bio je to pohani kruh i mlijeko. Sjećam se ko da je jučer bilo.
Zamagljenim pogledom (od prošle noći) gledala sam kroz prozor koji je na trećem katu moje bivše zgrade.
Gledajući tako, i žvačući, ugledah jednu stariju gospođu u prljavoj i poderanoj odjeći kako kopa po kontejnerima.
Budući da mi takve stvari izmame "a joooooj" i tužno lice odlučila sam joj (iako još uvijek gladna) odnijeti zadnje komade svojeg kruha i zadnje kapljice mlijeka (ipak sam bila student, znate da vam je uvijek sve pri kraju).
Nije mi se dalo ni presvlačiti ni obuvati patike pa sam sišla s 3. kata u papučama i trenirci za po doma (to je ona sorta treniraka u kojima baš i ne želite da vas vide novinari) noseći pohani kruh, salamu i mlijeko.
Došla sam do nje i rekla bla, bla.. ne sjećam se točno kaj ali nešto u stilu dobar tek.. (poznavajući me preko tekstova znate da je taj dobar tek bio proširen u nekoliko dugih rečenica..)
Ne znam jel mi zahvalila ili nije.. nije ni važno.
Ja sam se dobro osjećala i ponosno sam se vratila u stan. Sjela sam za stol i nastavila s preostalim mlijekom u šalici. Pogledala sam gospođu kojoj sam odnijela hranu, a ona, frajla, je to prvo pošnjofala i sve hitila u kontejner!
Osim salame. To je pojela.
Ali mislim, jebotedatejebokotejebo!
Ja odvojim od svojih usta zadnji komad i zadnji decilitar, a ona zafrkne s finim nosom i baci sve!
Pa marš!
Da ne bi dama slučajno pojela pohani kruh, o pas ti kosti! To je preprosto jelo za nju, možda? Koji kurac? Meni, koja imam završen faks, je dobro, a njoj, koja kopa po kontejnerima, nije dobro!?
Bila sam baš ljuta! Razočarana i šokirana.
Kaj misliš, nisam joj donesla litru najfinijeg viskača ili 5 litara domaće rakijice.
To valjda ne bi hitila.
Koza.

No, to me podsjetilo na jučerašnju scenu.

Nakon temeljitog čišćenja tavana sav glomazan otpad smo iznijeli, no to nije bitno.. nego je bitno da smo sve stare odjevne predmete koje smo nekad nosili, a sad prerasli, lijepo posložili u kutije i namjeravali dati Romima iliti Ciganima.

Bilo je tu lijepih skoro nenošenih hlača, malih pidžamica koje sam nosila kao maja cujica, gotovo novih toplih dječjih jakni (djeca brzo rastu), šalova, torbi, cipela, jedan divan rozni kaputić, brdo igračaka.. ma uglavnom sve naše stare stvari koje više ne nosimo.
Dakle, to smo sve spakirali u kutije i dali Romima iliti Ciganima koji su par dana obilazili ulice gdje se iznosio otpad. Kao strvinari su se vozili ulicama ne bi li pokupili nekaj novo, a bačeno.
Ko da ljudi bacaju nove stvari. No, nema veze.
Nakon tog "ispunjavajućeg" čina osjećale smo se ispunjeno.
Majka i ja (nema teksta bez nje)
Pa da se ispunimo do kraja odlučile smo odnijeti sav papir i stare bilježnice u kontejner za papir.
Pa smo to i učinile.
Sve stare bilježnice, račune, papire, pisma, razglednice, upute za rukovanje kasetofonom, vešmašinom i bojlerom.. smo spakirale u nekoliko veelikih kutija i odvezle do kontejnera.
Nakon tog, još jednog, ispunjavajućeg čina osjećale smo se dupkom pune.
I tu je slijedilo razočaranje, vrisak moje majke, šokirana faca, ljutnja, bijes, skoro pa suze.

>>Majka moja je inače jako emotivno vezana za stare stvari - "U tom kompletiću sam te držala dok si bila beba.. Jooj to ti je teta Slavica dala! Isuse, ovo su prekrasne tatine hlače dok smo išli na plesnjake, kaj misliš mu budu pasale? (da majka, stari ima 20 kila više nego onda, stajat će mu ko salivene) Ovo nebumo hitili, dok tvoja djeca dojdu k meni budu si oblekli tu pidžamicu! Ovu haljinu sam si kupila ko cura u Njemačkoj.. Ovo mi je bila najdraža minica, to buš ti nosila, baš bi mogla! Jaj ove igračke bumo ostavili, s tim se budu tvoja djeca igrala! Ove su mi cipele dobre za kopati gorice, ove su strgane ali su dobre, ova jedna fali ali možda ju najdemo.. sve ostaje, ništ nebumo dali!!" – mislim da sam vam dočarala njenu emotivnu vezanost za stvari.<<

Sou, majka i njen krik:
"Gle tu je naša kutija! (kraj kontejnera, Medica kutija..) Gle, to su naše stvari! Isuse! Pa gle, onaj rozni kaputić! Isuse!! Pa oni Cigani su to sve hitili! Jeboimpasmater! Gamad jedna!! Naše stvari! Onu lepu jaknicu! Ana, jel ti to vidiš!?! Pa ja nemrem vjerovati! Ja k sebi nemrem dojti! Gle, tam je ono za suđe kaj sam joj dala! Hitila je i to! Pa krava jedna bez zubi! Tak sam srdita sad kaj bi se za čelo mogla vgristi! Jebomepas ak ne bi! E nebum im više ništ dala! NIŠT!! Bezobraznici jedni bezobrazni! One lepe stvari su hitili, sve kaj smo čuvali.. "

Da ne nastavljam dalje, jedva sam ju namamila debelim komadom friškog špekeca da se vrati u auto i da odemo doma boksat vreću da izbacimo sav taj bijes iz sebe.

I kak da opet pokloniš nekomu nekaj? Tvoje drage stvari oni bace u smeće ko da je šmrkljiva maramica. Ko da su se posrali i pustili vodu. Pa došlo mi je da ih nađem i otuširam ih zlatnim tušem (za sve ljubitelje world piss-a) Došlo mi je da im velim nek si kupe četkicu za zube, nek odu na rijeku i operu se, a ne kaj takvi zmazani i smrdljivi hodaju.

Baš sam bila razočarana. Once again. Ne znam dal im bum više ikad nekaj poklonila.
Oni bokci kao žicaju za kunu, žale se i kukaju Kuma daj ovo, kuma daj ono, kuma joj joj gle nemam za kruh, joj kuma gle dijete mi nema ništ za obući, jaj kuma nek te sreća prati ak mi daš novce..
Ma ne serite. Dok dobijete sve bacite ili si kupite čike i alkohol. Zafrknete s nosom ko da smo vam dali nenosive prnjke. Nezahvalnici!
Valjda su se naučili na to da ih ljudi sažalijevaju i vječito nekaj poklanjaju pa to koriste do krajnosti.
E pa mene više niko nebu jebal v mojoj kuruzi. Nek vam netko drugi dâ svoje drage stvari, koje bute hitili prvom prilikom.

Idem boksat vreću.

.
(informejšn za one koji ne znaju što znači KURTIZANA - žena lakog morala, bludnica; ili za laike - kurva, op.a.)
.
.
(Budući da je cijenjeni mg zatražio duugi post, potrudila sam se i.. voila!)
.
.
Oprostite, najdraži moji čitatelji, ali danas neću pisati o majci svojoj jedinoj. Samo će biti spomenuta negdje u tekstu.
Još ne znam točno gdje, no, vi ćete prvi saznati.
Pisat će majka - po tome ćete znati da se radi o majci mojoj.

Danas ću se posvetiti jednoj obiteljskoj kurtizani (mislim.. tekst će biti posvećen njoj)

Dobro nam je poznato da je prostitucija najstariji zanat, profitabilan, zarazan, znamo da "sex liječi gljivice, sex liječi nedostatak sexa, celibat, apstinenciju, ovisnost o sexu, čireve, akne, depresiju, kompresiju, digresiju, agresiju, zagoren ručak, minus na računu.. sex liječi sve rane!" Pa se ONA vjerojatno zbog toga odlučila za taj životni poziv.
A i pomlađuje. Sex.
Tako kažu.

Dakle, naša draga obiteljska kurtizana nekad je bila sasvim pristojno, nevino biće sklono raznim nepodopštinama, razigrano i neopterećeno problemima u svijetu.

Jednoga dana okusila je sex.

Isprobala je sve čari tog bludnog čina. Zloupotrijebila ga je na sve moguće načine i predozirala se.
Nije mogla stati. Seksala se cijele dane. Ševila se cijele noći. Nikad kod kuće nije spavala, uvijek se smucala po mračnim uličicama..

Postala je nimfomanka!

Nedugo nakon toga je i zatrudnjela, prakticirajući tu novu aktivnost u svojem mladom, dotad neiskvarenom životu.
Svi smo bili uz nju prvi put, drugi put, treći put.. Dok nam nije dopizdilo.
Onda ju je moja majka odvela na jedno lijepo mjesto gdje ju je striček u bijelome "sredio".

Ne, pobogu, nije ju ubio!! O blože moj!! Kaj vi mislite da smo mi neki sajkouz?!
Đizs.

Da vam pobliže objasnim pojam "sredio" - više ne može imati dječicu.

Te večeri je bila luda! Totalno luda!!
Omamljena od anestezije, s nemogućim bolovima (valjda, ne znam.. ja nikad nisam bila "sređena") bauljala je po kući, zalijetala se u stol, zid, prozor.. nije bila sva svoja, nismo ju mogli zaustaviti!!

Ali, oprostili smo joj to neuračunljivo ponašanje. I razbijen prozor.

To je bilo još na početku njezine karijere obiteljske kurtizane.

Od toga dana postala je najpoznatija i najpoželjnija radodajka u našem kvartu.
Jer, ipak.. bila je SIGURNA ševa.

Nitko nije brinuo za kontracepciju, nisu se bojali neželjene trudnoće, alimentacije..
Živjeli su kao djeca cvijeća! Samo sex, sunce, hrana, sex, sex..
Kako li joj je samo bilo lijepo..

Tko je god došao kod nas u posjetu ili bio u prolazu divio se njenoj ljepoti, divnoj figuri, načinu hoda..
Bila je jednom riječju, krasotica!

Ne, nisam bila zavidna. Nisam ni sada. Voljela sam je. Još uvijek je volim.

Još uvijek je lijepa, izgleda malo ofucano, ali.. jebiga, to dolazi s poslom.
Sad je punoljetna, ima nevjerojatnih 18 godina, više joj ništa ne branimo. Radi što hoće, jede kad hoće, spava kad hoće - a mi ju financiramo.
Moja majka, točnije.

Tvoja majka je saker!!!!, pomislili ste?

E nije. U krivu ste! Majka je dobra žena. Plemenita i darežljiva. Čak i previše.
No, dosta o njoj. Zeko je rekao da samo o njoj pišem, spomenuo je i kurac u istoj rečenici..

Naša obiteljska kurtizana je svašta proživjela. Imala je i slomljen kuk. Ali, ne da se ona. Još uvijek je vitalna kao što je nekad bila, gipka poput grane mladog jorgovana - da ima jaja mogla bi si ih polizati.
Ali nema.

(Što je šteta, jer bi tu scenu bilo baš simpatično za vidjeti. Možda bi bila čak toliko dobra da bi ju poslali na Salto! Da se proslavi još više no što je sad slavna i popularna, jer Salto je jedna divna, duhovita emisija koju gleda cijela HrvaCka, okolne države i državice, pokrajine, Ukrajine, ako ne i Svemir.)

No, uz svu tu svoju vitalnost i gipkost ona se sada ševi okolo iz inata nama.
Prkosi nam!

Dobro, obiteljska kurtizano, to je tvoj život. Imaš 18 godina, ako to tebe veseli - samo ti daj. Ja se neću miješati.

Ona je do te mjere ljuta i bezobrazna da sad više ne želi jesti ono što joj damo! Zamislite taj bezobrazluk! Tako se ponaša prema nama, a dobri smo si!
Stid je može biti. Stidnica jedna!

Moramo joj narezati hranu, jer inače ne želi jesti. Samo okrene glavu. Kao kraljica se ponaša!
Najviše voli jušne stvari u zadnje vrijeme jer ju malo jebe žvakanje. Zubi popuštaju, a prostitucija ne plaća zdravstveno.
Dakle, samo juhice, čušpajzeke, grah, kelj, mahune, zelje..
Sva sreća da ne jede na slamčicu! To bi prevršilo svaku mjeru.
Ali znate kaj je u cijeloj priči najvažnije? Uopće nema proljev od toga! Niti malo!
I to nam ful odgovara.

Da se osvrnem na ono "zvana Bore Lee"

Od kad znam za nju ne trpi pse.
Ne znam zašto. Jednostavno ih ne može smisliti, No, psi ne dijele isto mišljenje o njoj.
Čim je vide ful gas, karamba! Vau, vau! Hopa, cupa! Beng, tras! Boeing 747!

Ona onda, onako uplašena i ljuta, izvede jedan njoj i nama (ali psima ne) dobro poznat i uvježban move (iliti muuv) nakon kojeg pas dobije određene ozljede glave.

Nije ona kriva, ne zamjerite joj, boji se pasa.

Čim izvede taj muuv, jadno pseto ni ne shvati da je ono poražena strana u tom dvoboju.
Ona ga sredi na jen dva tri - dva dva tri.

Krv kapne, kapne dva puta, tri čak. A nekad i više. Nekad oko iscuri, nekad pas samo zacvili.
Ništa strašno.
Uvijek im ostane drugo oko, skroz cijelo! Ko novo! Malo rabljeno.
A naša kurtizana zadovoljno gleda u pseto s parolom koja joj prolazi brzopletom glavicom "Ne bu mene niko jebal v mojoj kuruzi."

I zbog toga ju zovemo Bore Lee.
.
.
Najdraži moji čitatelji upozorenje slijedi..

Beware, ne puštajte pse u blizinu moje mačke zvane Mica, vama poznatije pod pseudonimom "obiteljska kurtizana".

Za njihovo dobro.

Hvala.

U nedostatku inspiracije obratih se majci svojoj jedinoj za pomoć, jer ona uvijek zna što se treba učiniti u kriznim situacijama - kako se ponašati, kako biti najglasniji kada svi histeriziraju, kako nadglasati najneurotičniju babu u bližoj i daljoj okolici, kako uspaničariti i druge koji su mirni oko nje.
I divno joj ide, ako smijem primijetiti.


Nekad je to ispuštanje neartikuliranih tonova sličnih vrisku, nekad je to napad histerije, ponekad samo držanje za glavu očiju raširenih poput proljetnih magnolijinih cvjetova ili pak čvrsto omotana glava pelenom da se spriječi dotok krvi u gornji dio nervoznog tijela.
I, to pomaže.

Blago meni što imam tako divnu majku, sposobnu i punu ideja.

"Majko, o čemu da pišem na blogu? Ljudi me mole, preklinju, kliču svi u jedan glas "ZlevAnko, o ZlevAnko, deder napiši nešto, umrijet ćemo ako nam ne udijeliš malo svojih dubokih tekstova!" Pa se ja, eto, odlučih pitati tebe, o majko moja jedina i mudra."

Majka moja jedina, mudra i iskusna, vična raznim vrstama pisanja (ponajviše u malu crnu bilježnicu, kratkih i duljih recepata kolača raznih, u koje ide šečer, mljeko, žučanjci, snjeg od bjelanjaka i masa drugih hrvackih rjeći koje ja onda moram ispravljati, a majka moja se onda ljuti zašto sam joj poispravljala sve recepte, jelte, jer se ona više ne zna snaći – a TO je, dakle, razlog zašto JA moram peći kolače!! blink blink žaruljica iznad glave) mi je, dakle, odgovorila mudro i vješto kao što to majka moja uvijek i čini:

"Napiši da mama ima inkontinenciju i da se skoro popišala u gaće."

Usklik iznenađenja radosno se prolomio s mojih usana:

"O majko, da znaš da ću to i napisati!"

Iznenađena i radosna sam bila što majka moja nema tabua, tako je openminded na sve moje upite, nema kod nje Nemoj to napisati, o ne (možda ju je ulovila ona rakijica domaća pa zato) ali to mi je skroz u redu.

I napisah.

Jel vam drago?
Vjerujem da ste i vi sretni što sam to napisala i što je sve opet došlo na svoje!
Jer, znam, jednostavno nema života bez mojih dubokih i dugih tekstova. Nema rascvjetanih trešanja, nema proljetne kiše, nema laveža pasa u slijepoj uličici ni zvuka pucanja kokica obližnjeg kokičara u centru grada.
. . .
. . .
. . .
. . .
Preko ovog bloga bih also pozdravila novog Papu, Josefa Ratzingera aka Benedikta XVI.

Pozdrav, o Benedikče XVI.!!

Nek nam vlada još bar toliko koliko je do sada vladao ako ne i duplo duže i nek se zalaže za World Piss kao i sve druge manekenke.

Bijeli dim nadvio se nad Vatikanom.

I neka se!

(iz dimnjaka na vrhu Sikstinske kapele.. a možda je to magla.. ili netko peče rakijicu, domaću..)

(spontani aplauz mase.. točnije nekoliko desetina tisuća vjernika popraćen uzvicima Živio Papa!)

Dakle.. ne znam dal da se smijem ili da plačem.. Kako da vam to objavim..
Neću okolišati. Reći ću. S neba - pa u rebra.
Sou, hir it gouz..
.
.
Šećem ja nevino, kao novorođeno mlado od oposuma, po Internetskim bespućima.. i naletjeh na jednu vijest koja me oborila s nogu.
Sva sreća kaj sam sjedila.

Prvo što me šokiralo je bilo ovo:

"Producentska kuća AVA neće snimati nove nastavke sapunice Villa Maria."

Srce mi je zatreperilo, skoro da nije stalo od šoka!!
Molim?!?!?!?!
Villa Maria, najbolja sapunica in di junivrs više neće biti snimana?? Pa pobogu što ću gledati!?? Za kime ću strepiti hoće li biti oslobođen, hoće li obnoviti ljubavnu vezu, hoće li pobjeći iz ludnice!!
O moj blože. Nesreća najveća. Tragedija čak štoviše!!

Dobro, nakon nekoliko desetaka tableta za smirenje i decilitar domaće rakijice pokušavam čitati dalje..
No, nailazim na drugi šok:

"Umjesto toga najavljuju sapunicu o nogometašima, a pripremaju i hrvatsku verziju Survivora."

O moj blože! Moje molitve su uslišene! Hvala ti blože svemogući!

Dakle, umjesto Ville Marije snimat će se sapunica o nogometašima, oh oh, moje srce je stalo!
Ne da je zastalo, ljudi moji, ono je stalo!

Ja gledam u monitor, ne vjerujem svojim ušima što vidim!
Oh, kako nevjerojatno! Kako nepredvidivo! Kako maštovito i britko! Koji je to divan potez! Kako li su to samo osmislili savršeno!

Zovem majku, zovem otca, zovem susjede..

"Gledajte, ukućani moji i susjedi, gledajte! Čitajte, slušajte, zovite gradonačelnika! Haj nek se čuje čuje, haj nek se zna!"

Nakon tog vala (da vala, tsunamija!) uzbuđenja i još decilitar odlične domaće rakijice, čitam treći red.

"Nogometaška sapunica imat će elemente svake prave sapunice, dakle ljubav i spletke, ali će priča biti složenija od one u Villi Mariji. Osim nogometaša i njihovih obitelji, serijom će prodefilirati neizostavne manekenke i sponzoruše. U priču će biti umiješani i mediji, pa će tako jedan od glavnih likova biti urednica tračerskog časopisa."

Treći red, razvučen u više redaka, me oduŠEVIO!!
Zamislite vi to! Ljubav, spletke.. ali to nije sve, o ne! Priča će biti SLOŽENIJA, ljudi moji dva puta pročitajte ovo napisano verzalom.
Dakle, priča će biti SLO-ŽE-NI-JA od Ville Marije!

"Kako li je to samo moguće" odmah mi mozak postavi pitanje!?
A ja izustim najpametniji odgovor znan.. meni.
Rekoh: "Bormeš mozak, ne znam. "

Mozak se složio sa mnom.

Dakle, osim te SLOŽENIJE priče viđat ćemo nogometaše i njihove obitelji (oh, ne mogavši nastaviti dalje od silnog uzbuđenja i vlaženja jestivih tangi, uzimam i sedmi decilitar bakine domaće rakijice), neizostavne manekenke ali i, ljudi moji je li to mo-guće, i sponzoruše!

Dakle!! Neće više biti mit, neće više biti legenda, priča s koljena na koljeno "Da, vidio sam ju.." Nego, dragi moji, one će GLUMITI u toj sapunici koja će imati SLOŽENIJU priču od Ville Marije!!!!

Nakon tih nevjerojatnih i nepredvidivih iznenađenja i šokova i devetog decilitra već spomenute rakijice, domaće naravno.. čitam četvrti red:

"Scenarij će raditi dvije žene iz novinarskih krugova kojima će to biti prvi scenaristički pothvat. Autoricama je u početku uzor bila engleska serija Žene nogometaša, ali je ovo riječ o sasvim drugačijem formatu te vrlo životnoj hrvatskoj priči."

Sad već naslonjena, vidno spojena s flašom ispunjenom nevidljivom tekućinom, tj. bezbojnom ali jedva vidljivom.. razgoračenih očiju otvaram donju čeljust..

"Jezoš Kristoš!"

Ovaj SLOŽENIJI scenarij će raditi iliti pisati dvije žene (novinarke) kojima će to biti PRVI takav pothvat zahvat rukohvat!

"To će (mislim si ja naglas) zasigurno biti sapunica kakvu svijet vidio nije! Tu će biti toliko spleTAKA, toliko zavjera, toliko sponzoruša da to nije istina. TO je priča, dragi moji. TO!"

Nadalje mi zapne za lijevo oko da im je uzor bila serija o ženama nogometaša; no, ovo je SASVIM DRUKČIJI format serije, te VRLO ŽIVOTNA realistična hrvatska priča.

Oh, jedva čekam da započne! Znam da se neću micati od teve ekrana dok ne prođu sva slova nakon završne scene u seriji.
Jebate mjesec!!

Čitam dalje, čvrsto stišćući i prislanjajući bocu među noge..
Tražim KADA, pobogu, KA-DA počinje ta ge-ni-jalna serija s emitiranjem!!!!
Našla sam!

"Zasad još neimenovana sapunica, kako je predviđeno, trebala bi se početi snimati u rujnu, a eter bi mogla ugledati već u listopadu."

Tako dakle!! U listopadu.. hm, računam u sebi koji je to mjesec..
Siječanj.. Veljača.. Jelena Ožujak.. Travanjrica, domaća naravno.. ne, ne, to je šljivovica.. Rujan.. Studeni.. Prosinac..
Nekaj ne štima..
Neko mene jebe v mojoj kuruzi.
Nema listopada, šupci!

Majka me nježno ali odlučno udara po zatiljku..
"Svibanj, rujan, lipanj, listopad, studeni..!! joj sveci, koga sam to rodila.."

"A-haaaa.. da, ima listopad.. u pravu si majka, odmah iza lipnja!! joj, baš sam tupava! Hihihi"

Dalje me zanima TKO će, zaboga, glumiti!?! Hoće li biti moja omiljena glumica Jelena Ožujak!!??

"Glumci još nisu poznati, ali bi se i u ovoj seriji mogli pojaviti neki glumci iz Ville Marije. Bit će angažiran i barem jedan beogradski glumac jer su u scenariju predviđene osobe i iz tog grada."

"Jes! Ima nade!! Nije još ništa izgubljeno!!" – gotovo da orgazmički vrištim!!
A možda bude i (moja omiljena akcijska junakinja) Severina u seriji budući da bude i jedan beogradski glumac..
Pa sve bolje od boljeg!!

Odmah instantno trenutno potežem iz gotovo prazne boce..
"Uh, kaj seče!! "

Sad ne znam na kojem programu bum to gledala.. Tražim dalje.. tekst ima odgovore na sva moja pitanja, pa tako i na ovo.. Ma ko da vodim dijalog! Kažem vam, ko da razgovaram oko u oko s glavnim ljudima za.. te stvari!!

"Još nije sigurno na kojoj će se televiziji emitirati nova sapunica, ali kako HTV ima pravo prvootkupa svakog AVA-inog proizvoda pretpostavlja se da će se nakon velikog uspjeha prve serije i nova pojaviti u programu nacionalne televizije. "

Oh, gospode! Znači na hateveu?? Odlično! Ne sniježi mi slika. Pretjerano.
O, ovo je najsretniji dan u ovom tjednu!! U mojem životu! U mojem malom, nebitnom, nevažnom, malom, mojem životu! Mojem. U kojem nema ništa zanimljivo, ništa zanimljivije od sapunica!!

Srce me boli od šokova.. boca je prazna.. tužno gledam dno.. gledam majku, gledam otca.. sve mi je u magli.. gledam i ne vjerujem..

Oni su se tak napili da mi se vrte po cijeloj sobi!

"Pijandure jedne! Sramite se! Stid vas može biti. Pred djetetom svojim se tako vrtite u magli!"

Rekla sam im kaj ih ide. Nek si razmisle drugi put jel budu toliko popili.
Sramote me pred susjedima..

No, nema veze, glavno da bu u listopadu počela nova serija/sapunica/psihološki triler/limunada na hateveu!!
Jipijejo!!

Možda ta AVA bude dijelila i prašak za rublje za najvjernijeg gledatelja..
Joj, to bi bilo divno! Ja bi sigurno dobila nagradu!
Praška za veš koliko sam teška!!
No, ne bih baš nekaj puno dobila, ali bila bi na teveu! Možda bi i Jelena Ožujak došla i uručila mi nagradu!

Sad bum opet imala mokre snove..
Idem odmah spavatiii!!


I, samo da napomenem.. pazite kaj vam se SLUČAJNO omakne pa VI dobijete nagradu. Joj joj, doći ću vam usred noći i okupati vas zlatnim tušem! Jeste čuli!?

Tak.

Sad idem u dolinu snova..
Ak bum od uzbuđenja silnog uopće mogla zaspati..
.
.
.
.
.
Preuzeto s IskonInterneta 15.4.2005.

Ovu uzbudljivu vijest možete u originalu pročitati ovdje: uzbudljiva vijest

Bila sam malo njuškala po blogovima.. čitala kakve pametne komentare sam pisala pa vidjeh kod Žarca jedan koji me podsjetio na moju majku i jedan tipičan vikend u mojoj obitelji.
Što ću.. ne mogu više napisati blog, a da ju ne spomenem.. to ja iz ljubavi..
.
.
.
Dakle, što se dogodilo?

Nedavno se probudih u ranu zoru, oko 11h.. svijet još spava (osim onih nenormalnih koji subotom zovu u 8h na telefon) pijetlovi spavaju.. ja se dižem..
Spustih se do kuhinje, možda ima kaj za staviti pod zub.
Onaj jedan koji imam.

Majka moja.. pravi kolače..

Znači bila je subota ili nedjelja.. po mojem šerlok-holms zaključivanju.

Pitam majku: "Majka, ti trebam pomoći kaj?"
"Ne."
"Dobro majka."

Sjedam bezbrižno pred teve, znajući da je živčana.
Skuži se to kod nje.
Crvene oči poput najzrelije trešnje, pogled bijesnog psa koji se tjera, para na uši ko iz nove pegle na paru, kratki odrješiti odgovori - kraći od najkraćeg odgovora..

No, zanemarila sam ono očito..
Reko, možda nije. Ipak me voli, ne bi ona vikala bez razloga na mene.

Bat nou, kriva slobodna procjena.

Za koju sekundu čujem zvuk (oh tako poznat) iz kuhinje:
Dum! Dum! Paf! Tres! Bam!

(mislila sam da gledam Betmena i Robina na ORFu, sinkronizirano, s onim šarenim balončićima u kojima piše Dum! Dum! Paf! Tres! Bam!)

Majka u kuhinji živčani, viče, lupa vratima elemenata, posudama, tanjurima.. sve što proizvodi glasne zvukove..

Šutim, pritajena u boravku.. možda je zaboravila da sam tu.. više ne mogu pobjeći.. moram se stopiti s kaučom, moram biti kauč, ja jesam kauč..

Gledam teve i čekam napad..
Počinje..

"Gdi je moja šprica za torte?!?!?"
"Ne znam."
"Ma nemoj! Ne znaš?! Sve mi hitite! Sve mi skrijete! Sve mi uzmete bez pitanja!!"
Reko "Majka, nisam ti uzela ŠPRICU ZA TORTE, kaj će to meni??"
"Ne znam ja. Jedino znam da si mi ju ti skrila negdi!!"

Da, normalna pretpostavka.
Ja, praktički ŽENA od 24 godine, statistički spadam u zrelo stanovništvo (i to već nekoliko godina).. svoje slobodno vrijeme provodim skrivajući jebenu špricu za torte po kući jer.. zašto? Jer ne volim torte?
Haha, duhovito..
Ali potpuno normalan i logičan zaključak moje majke.
Nije me uspjela iznenaditi ni ovaj put.

"Majka, nisam ti ju skrila nikam. Sigurno ti je tam gdi ti uvijek stoji. U kuhinji, iznad frižidera, u pretincu, u kutiji." – odgovaram savršeno mirnim glasom, kao kauč.

(Inače, ta je šprica za torte stajala u tom pretincu od kad je ta kuhinja u ovoj kući, a to je od kad sam se ja rodila, što će reći 24 godine. Ista šprica za torte, u istoj kući, u istom pretincu, na istom mjestu, u istoj kutiji od kinder lade – onih slatkih malih kinder ladica koje su imale crno odvojeno od bijeloga)

"Nijeeee! Gledala sam! Sve sam pretražila!! Nema u ladici, nema u elementima, nema u podrumu, nema u garaži, nema nigdiiii!! (da, bravo, sigurno je u garaži, na autu) Ne-ma špricee!! Sve mi hitiš! E samo čekaj dok ja tebi dojdem u sobu pa dok ti pobacam sve kaj bum smatrala nepotrebnim!!"
"Gle, nisam ti uzela špricu, a kuhinja i moja soba nisu iste. Kuhinja je i moje mjesto prebivališta. A moja soba je SAMO moje mjesto prebivališta."

I.. da ne duljim priču.. tak se mi prepucavamo nekoliko beskrajnih minuta.. ona kaže nije tam, ja kažem je, ona nije, ja je, ona ma nije, ja je sto posto majka.. sve dok mi nije pregorio tolerantni čip i dok joj se nisam digla i došla u kuhinju.
Uzela stolčić..
stala na njega..
otvorila jebeni pretinac iznad frižidera (jer mi je inače previsoko)
uzela kutiju..
izvadila jebenu špricu za torte sa svim jebenim pomagalima i nastavcima koja idu uz jebenu špricu za tortu i dala joj u ruke.

"Majka, vidiš da samo moraš pogledati."

Muk.

Tišina.

Skužila je da si je sjebala svađu. A tak joj je dobro krenulo.
A fak.

Budući da mi je bio, jelte, rođendan.. i dobih nekoliko poklona.. sjetih se vremena kad sam dobivala i više od nekoliko poklona..

Sve sami biseri, pomno odabrani pokloni, darovi da ti oko iscuri!

Moja 2u1 teta (koja je i teta i krsna kuma) je bez konkurencije najjebenije poklone poklanjala. Meni jelte. A i drugima. No, budući da ja pišem ovaj blog fokusirat ćemo se na mene.
Znam da to želite.

Dakle moja 2u1 teta je oduvijek imala oko za pogoditi poklon. Ima ona dva oka, ali recimo da ima jedno. Pretpostavimo.
Plavo oko.
Dobro. Dakle, ona je (moja 2u1 teta) tim pronicljivim okom uvijek znala darovati krivi poklon za krivi uzrast.

Recimo.. kad sam bila mala (dobro, MANJA) djevojčica od kojih 10 godina uvijek bi dobivala poklone tipa Barbika, čokolade, bombonijere, igračke, bojice, za školu pribor, majice, cipelice, pizdarijice uglavnom. Ono kaj djecu veseli.
Ali od moje 2u1 tete ne.
O ne.
Ona je uvijek darovala posebne darove!

Osim što sam opskrbljena žutim zlatom (koje ne volim) do 79. godine, opskrbila me i drugim, vrlo praktičnim kurčićima.

Ne, ne mislim da mi je kupila vibrator, blože sačuvaj.

Ne, ona mi je recimo za 11. rođendan poklonila toster.

Da, dobro ste pročitali.
Toster.

Jer, blože moj, pa toster treba svakoj emancipiranoj suvremenoj odrasloj jedanaestogodišnjakinji koja će uskoro osnovati obitelj i preseliti se u svoj stan - pa nek se nađe.

Bila sam jako vesela kad sam, umjesto čokoladnih pralina, ugledala bijeli toster nepoznate marke sa zelenim rubovima.
Mojem oduševljenju nije bilo kraja!
Pomislih odmah tamo na licu mjesta: "Oh, to sigurno nitko nije nikad dobio! Sutra ga nosim u školu da pokažem prijateljima i da postanem najveća faca u školi."

Nisam ga odnijela, naravno.

Jedne godine.. mislim da je bilo za 12. rođendan.. dobila sam, umjesto divnih roznih naušnica ili neke šljokičave pizdarije za djevojčice, ja sam dobila.. o blože kako uzbudljivo!!

Dobila sam pravu praFcatu originalnu Tupperware posudu!
O, da, dobro ste pročitali!

Tupperware posuda uvijek dobro dođe! Kad recimo slažem ručak za svoju obitelj mogu pohano meso položiti u tu, jelte, Tupperware posudu i ono će ostati izdašno meko i rahlo ako ne i do tjedan dana.
To je vrlo potrebno jednoj dvanaestogodišnjakinji koja za svoju obitelj radi ručak i ima mjesta u frižideru za takve posude.

Zato sam ja oduvijek vrlo sretna što imam svoju neponovljivu 2u1 tetu koja mene lijepo opskrbi s važnim stvarima, a ne glupostima tipa knjiga, nešto za školu, lopta, vijača, bombonijera, roza štramplice ili kakve se već pizdarijice kupuju malim djevojčicama.

2u1 rulz i zbog još jednog razloga.

Umjesto da dobijem 2 poklona od 2 osobe (jedan od kume, jedan od tete) ne!
Ja dobijem jedan poklon od 2u1 tete!
Vrlo radosno za jednu malu djevojčicu!

No, sad sam starija, mudrija, iskusnija.. koristim toster i posude.. a teta ovaj put nije došla na moj rođendan jer ima gripu.
Oh!
Pitam se što bih dobila ovaj put..

Mogu samo maštati..
Možda mikser, ili šeflu.. ili možda kilu malih praškova za pecivo.
Nek se nađe. Trebat će mi..

Sašio bih gumb na čelu.
Vrlo rado, uđite samo.
O da, o da, o da..

Dragi moji i drage moje,


stigao je TAJ dan.

Znam da ste s nestrpljenjem maštali o njemu, iščekivali ga, noćima se budili u znoju, a mnogi od vas nisu mogli ni spavati.

Znam.

Oprostite za sve nelagode, ali to je tako i drukčije nije moglo biti.

Ne, ne mislim na dan NDH, iako je i on danas.. nego mislim na SVOJ ROĐENDAN!!

Jest da je ovo objavljeno u 00:01 po srednjoeuropskom vremenu, no rođena sam u 13:20h

Da, znam da ste znali.

Nemojte se zamarati s kupovinom skupih poklona, neprocjenjivih umjetničkih djela, dijamanata popriličnih karata..
Bit će dovoljno da uplatite određenu svotu novca na moj žiro račun (i molit ću, manje od troznamenkastog broja ne primam)

Za detaljnije informacije javite mi se na kućnu adresu.

Onaj party iznenađenja koji ste mi organizirali.. za njega i o njemu ništa ne znam tak da ću biti poprilično iznenađena kad me iznenadite partyjem iznenađenja.


Još želim čestitati rođendan jednoj divnoj dami, Vesni Parun.
Sretan rođendan, Vesna Parun.

- Gubiš u svađama s neživim predmetima.
- Moraš se držati za travu da ne padneš sa Zemlje.
- Tvoj posao smeta tvojem opijanju.
- Doktor pronazi tragove krvi u tvom krvotoku.
- Stalno ti pada zahodska daska na vrat.
- Lakše izoštravaš pogled s jednim otvorenim okom.
- Netko je pomaknuo parkiralište dok si bio u baru.
- Padaš s poda.
- Cijela birtija te pozdravlja kad ulaziš.
- Misliš da su četiri osnovne namirnice kofein, nikotin, alkohol i žene.
- Roseanne ti se čini prejebozovna da bi bila istinita.
- Svake večeri ti se sve više sviđa susjedova mačka.
- Dvije ruke, samo jedna usta - to znači imati problem s pićem.
- Više ne prepoznaješ svojeg konobara ako ga ne gledaš kroz dno čaše.
- Hej, 5 piva ima isti broj kalorija kao i jedan hamburger! Kvragu i s jelom.
- 24 sata u jednom danu.. 24 pive u jednom sanduku.. Slučajnost? Ne bih rekla!!
- I večeras te taj prokleti ružičasti slon opet prati doma..




Dakle, društvo.. pažljivo s ružičastim slonom, da ne popizdi..

SAMO ZA ODRASLE


Neki dan me majka moja pitala kak se kasete stavljaju u video.. kaj se sve treba stisnuti, koji program uključiti..
Ne sluteći ništa, objasnila sam joj s toliko ljubavi, toliko polako, potpuno, u detalje detalja, ponavljajući istu stvar nekoliko tisuća puta dok nije skužila.. ma ko da mami objašnjavam!
Ni slutila nisam kakve ona nečasne namjere ima..


Nisam mislila da živim u normalnoj obitelji, to nikako, ali sad shvaćam da moja napaljenost i, oh, takvo zanimanje za sex nije proizašlo samo iz moje glave.
O ne.
To je, dragi moji, genetski uvjetovana sposobnost/nagon/mod/switch.
Isto kako imate određeni koeficijent urođenosti za koordinaciju, ravnotežu, gojaznost.. eto, tako ja imam genetsku sklonost sexu, koeficijent urođenosti 598,4%

Nije to od jučer, kažem ja vama, nije.

To vuče svoje debele i sočne korjene još od moje mlade mladosti. Sjećam se ko da jučer bilo..

Bijah mala djevojčica (niža nego sad, iako je to nekima malo teško predočiti..) nevino zaljubljena u Nicka-or-woc-hiz-nejm iz NKOTBa.. Kao i sve normalne curice.
No, ja bijah posebna po tome što sam tu i tamo znala nabasati (sasvim slučajno prilikom mojeg Sherlock Holmes preturanja kuće) na divne, edukativne raznovrsne časopise od kojih sam 2 već opisala u priči o Sexu iz '78.
Dakle, imala sam razna štiva za čitanje.. Od lektire Eko-Eko, Lažeš Melita, preko časopisa Vrući kaj, Erotika, pa do Svijeta, Mile i časopisa za božićne kolače.
Posebnost ovih časopisa (smještenih u sredinu) je u tome što nisu bili na vidnom mjestu kao ovi ostali..

O ne.

Oni su mi bili posebno slatki i primamljivi jer su pružali tri stvari:
igru (u smislu skrivača, vi perverznjaci jedni koji ste mislili da sam se igrala jelte sama sa sobom),
iznenađenje (u smislu golih, razvijenih, odraslih, dlakavih ljudova i zaprepaštenje otkrivanjem kako tijelo izgleda u kasnijoj dobi)
i edukaciju (u smislu gdje što ide i kako se što radi).
Ko kinder jaje. I zato sam ih najviše voljela.

Naravno, oni nisu bili moji, već časopisi mojih čednih roditelja.

Kao što ste mogli zaključiti u postu o Sexu iz '78. prije su ljudi izgledali drukčije nego danas. To je razumljivo jer smo mi malo više evoluirali od onih prvobitnih majmuna - zato smo manje dlakavi.
(Dopsy, depilacija nema veze s time, samo da znaš. To je do evolucije.)

No, ne htjedoh pričati o evoluciji.. Nego htjedoh reći što mi se dogodilo neki dan.
Točnije prekjučer.

Uđoh ja, jelte, onako nevino i bezbrižno u svoj dnevni boravak.. Bilo je popodne, prije 15h (onda lunjam po kući jer mi je majka još na poslu, i igram se Sherlocka Holmesa, kao u stara dobra vremena)
Bilo mi je lijepo.
Svašta sam našla..
Zaboravljena ljubavna pisma, nestalu čarapu, spajalice, ispale zube koje je vila zaboravila uzeti, zlatne zube, zubala, razglednicu iz 1934.

No, ni to nije bitno za ovu priču.

Bitno je da sam, na ful vidljivom, otkrivenom, reachable mjestu - na knjigama u regalu - našla 2 videokasete.

Pitate se "Ali pobogu djevojko, što je tu čudno?"
Reći ću vam. Samo polako. Korak po korak.

Nisu to bile kasete Čudnovate šume. Ne, ne.
Nisu bile ni kasete s vježbama Jane Fonda. Haha, ne, to nikako jer nitko u našoj obitelji već generacijama ne vježba. To nije u opisu posla.
Nisu to bile niti kasete Kako postati dobar menager.

To su, dragi moji, bile 2 (slovima: dvije) videokasete seksualno eksplicitnog sadržaja.
Vruće kasete.
Dvije kasete pornića.

O moj blože virtualni.

Navrla su sjećanja..
Navrla su sjećanja kao što nabujala bujna bujica navire na suhi kamen.
Kao što slano more zapljuskuje i hladi tek izašlu, vrelu lavu.
Kao što suze naviru na oči nakon što se udarite čekićem po prstu.
Tako su i moja sjećanja navrla.

No, to je prva stvar.

Druga stvar je moj šok!
O blože! Više ne skrivaju te stvari, sad ih ostavljaju na medicinskim knjigama u regalu! Više ne žele da se ja igram igricu Pronađi vruće sadržaje, nego mi ubijaju to zadovoljstvo ostavljajući te prostote na vidljivome mjestu.

O, Nebeske kočije, pređite preko mojih nogu! Svežite mi oči da ne gledam blud!

Ta drama i neizvjesnost su se odvijale kojih.. neću vam lagati.. kojih cca otprilike negdje oko 11ak minuta po srednjeeuropskom vremenu.

Nakon tih spomenutih minuta čujem majku svoju kako ulazi u kuću. Nevino kao ptičica u svoje toplo gnijezdo.

Ja u dilemi.. dal da joj kažem.. dal da joj ne kažem.. dal da ju pitam.. dal da ju ne pitam.. dal je to slučajno ostavljeno.. dal je to namjerno ostavljeno jer više nisu mogli podnijeti da mi lažu i skrivaju istinu: da vole gledati gole ljude.. dal je to netko podmetnuo.. dal.. dal.. dal.. koja glupa ne-riječ: dal.

O moj blože.

Majka ulazi.

Napetost se može rezati tupim škaricama za nokte.

Majka je ušla.

Ja stojim.

Majka prozbori:
"Bok, mali" s osmijehom koji bi otopio najzaleđeniji ledenjak na najsjevernijem polu.
"Bok majka"
"Si mi dobro?"
"Jesam, majka"
"Kaj je bilo? Se nekaj dogodilo? Nekak si mi čudna.."
"Majka.. je. Dogodilo se nekaj. Nemoj paničariti odma, sve je u redu. Niko nije umro, župan je još uvijek isti, nisam trudna."
"Onda kaj je bilo?"
"Majka, ne znam kak da ti velim.. ali.. našla sam kasete. Jesu tvoje?"

Pokažem dvije poprilično nove kasete naziva Barunica (u glavnim ulogama Tracey Adams, Misty Reagan, Molly O'Brian, Ton Byron i John T. Bone) i Rockin' with Seka - Zabava sa Sekom gdje ne pišu imena glumaca. Sori.

Majka se nasmije osmijehom joj-pa-malo-mi-je-neugodno i vješto se opravda:
"Hahaha to mi je Milka dala (susjeda) da si pogledamo, ali ja ne znam kak se stavlja kaseta u video.. haha.. Nije to moje. Pa kaj misliš da ja to gledam? haha.. Ma ne, to mi je ona dala, tak, iz zafrkancije. Haha."

"Da, majka, znam da nije tvoje jer ih sad prvi put vidim. A ja znam za sve kaj imamo u kući."
Majka se od nelagode raspričala ko da je na tiskovnoj konferenciji..

"Pa ne bi ja to tu ostavila da sam htela da ne vidiš.. skrila bi.. A znaš tvoj pametni tata je prije kojih 25 godina nabavil nekakve porniće i pozval susede (Pavel i Treza) da z nama gledaju, ali iz zafrkancije.."

Ja ne vjerujem kaj čujem!! Ja ne vjerujem da ja to želim čuti, a blogme ni znati!!

No, majka se ne da smesti..

"..ma on ih je pozval tak malo, da se zezamo (DA SE ZEZATE?!?!) jer je Pavel zezal tatu kak budu i oni, haha, došli k nama da skupa gledamo. I onda smo gledali, a Treza se spovraćala."

(Koji su to želudaci bokte, povraća od pornića. Pa kaj oni doma delaju dok se seksaju, ugase svjetla i stave si povez na oči? Đizs. A posle se napiju da zaborave kaj je bilo. Ili se prvo napiju..)

Eh, Treza, Treza osušila ti se bu breza dok ti muž v goricama međašici freza..

"Da, majka, reci mi sve jer me zanima. Ne, nebum imala noćne more od pomisli kak ste orgijali sa susedima.. Ne, to je u redu. Da, priznaj mi sve, priču za laku noć mi ispričaj."

Majka se smije i od nelagode i od smijeha.

"Majka, niš se nemoj smijati, ovo je ozbiljna situacija. Nemoj se igrati s takvim stvarima da si ne bi zaradila zabranu gledanja TVa i druženja s Milkom. I, daj mi molim te otkrij tajnu, kaj ste vi namjeravali s tim kasetama?"
"Pa ništ."
"Da, s pornićima se obično ništ ne dela."

I tak se naš razgovor više manje završio.. Mislili su gledati te kasete.. Priznala je.
Ah..
Moji roditelji i pornići.. To je slika koju svaki bivši tinejdžer žarko želi imati u svojem foto albumu. I pokazivati je prijateljima kad dođu k njemu orgijat uz porniće.

Povijest ripic itself.




(Rockin' with Seka - Zabava sa Sekom:
Stjuardesa Seka doputovala je avionom u Pariz.. Za nju i njezinu tamnoputu prijateljicu zabava počinje već u taksiju koji vozi od aerodroma u grad..
PRIBLIŽNO trajanje 79:33 min)

(Barunica:
Američka ženska rok-grupa, po pozivu zagonetne barunice putuje po Bavarskim alpama. Prije nego što su dejvojke stigle u tajanstveni dvorac, padaju u ruke sumnjivim tipovima)



Svaka pogreška u tekstu nije pogreška nego svjesno napisano slovo..
Ovo u zagradi je prepisano s kaseta.

Jednom.. prilikom mojeg svečanog dolaska/vraćanja vlakom u rodni grad iz faks-grada, odlučih povesti ventilator na vožnju divnim krajolikom.
Čujte, mora i on malo vidjeti svijeta..
I to ne bilo kakav ventilator, o ne. Velik je gotovo ko ja! Ima metar i pol garant! Zato jer jede Nesquick žitne pahuljice! I ima ooogromnu glavu.. Jako je dobar.. zadovoljava me u potpunosti.
Dakle, vozili smo se vlakom.. u kupeu.. oboje.. zajedno.. tugedr..
Pričala sam mu cijelim putem, pjevala pjesmice, animirala da se uključi u moj monolog, da ga ne bude strah jer sam mu vidjela u očima (koje je čvrsto zatvorio) da se usro u gaće.
A i osjetilo se malo.

Nakon laganini vožnjice od 3 sata - dođosmo.
Pristasmo u luku željezničkog kolodvora.

Već prije sam majci svojoj jedinoj javila nek me pričeka (pardon, nas) na peronu jer imam malo više stvari. Pripremila sam ju.
I pričekala me, majka moja jedina.

I tak ja istovarim brdo stvari i odem po auto da natovarimo to unutra.. a njen je zadatak bio čuvati stvari od lopova.
Bravo! Učinila je odličan posao!
Došla sam za minutu i devet sekundi s autom, ruku pod ruku.. i otvorila prtljažnik..

Naizmjenično smo trpale stvari.
Ona stavi plišanog slona dimenzija oveće kosilice za travu unutra, ja stavim kutiju punu knjiga.
Ona stavi prazne plastične boce od 5 l - za vino, ja stavim vreću tangi, bičeva, brnjica, latexa, kožnih kapica, lisica.. nebitno.
I tako to.

Nisam se osvrtala da provjerim je li uzela sve stvari jer sam joj vjerovala, majci svojoj, da je savjesna i oka sokolovog kao i britkog uma.

No.. priča ide svojim tokom. Razumljivo.

Dođosmo kući, istovarismo sve.. ja sve pospremila na neka skrivena i otkrivena mjesta po kući i okolnim mjestima..

No, to je tek uvod.
Nastavak slijedi.
A glasi ovako:

Nakon nekoliko dana.. (točnije 8) bilo mi je poprilično vruće, bezvjetreno (nismo jeli grah taj dan, valjda zato) sparno.. bla.. znate kak je ljeti..
I sjetih se da je moj veliki i bliski prijatelj, Ventilator, doputovao sa mnom u moju rodnu grudu, ne bi li me služio ovdje..
Zato sam ga dozvala.

"Ventilatorčiću mileni, dođi sunce moje, dođi svojoj Ani.."

Nije bilo odgovora.

Viknuh ponovo: "O Ventilatore moj, gdje si, pobogu?!"

Ništa.

Muk.

Pomislih ja - nebu mene niko jebal v mojoj kuruzi - i dreknem:
"Ventilatorino jedna bijela psino ogromna s tri ovalna zuba i mrežicom na okrugloj glavi, gdje si, nemoj da ti se dignem i dođem ti tamo gdje si kad te lociram!! Javi se! Poziv je besplatan!"

...

Što se čulo?
Ništa.

Muk.

Dobro, pomislim, to je to. Prevršio si svaku mjeru.

"Ma-maaa! Gdi je ventilator?"
Mama nevino poput novorođenog djeteta, pogledom tek okoćenog štenca zastane.. i prozbori:
"Pa u Osijeku."

Bilo mi je pol devet dok je to izjavila, a ne pol dvanaest.

Reko "Kak je u Osijeku ak sam ga prošli vikend dofurala doma?"
"Nisi ga dopeljala."

Meni već petnaest do devet! Otkucava mi biološki sat brzinom već ranije spomenutog-al-ne-u-ovoj-priči-Vojađera!

"Mama, zlato moje (najjebenoljubazniji osmijeh na svijetu) prošli put dok sam došla doma vlakom, i ventilator je bil kraj mene. Gdi je sad?"
"Nemam pojma."

Dobro. Mirna sam. Smirena. Moj ventilator je nestao. Pobjegao od kuće.
Što ću sada?!?!?!??!?!??!?!??

Da stavim njegovu sliku na tetrapak od mlijeka i pustim u prodaju?
Da stavim njegovu sliku na papir i ispod napišem WANTED FOR MURDER! AWARD! Pa sve to skupa zajedno tugedr nakelim po svakoj banderi od Jabuke do Čačinaca??
Da prerežem žile??
Što?! ŠTOOOO?!?!?

Dobro je. Mirna sam. Smirena.

Nakon nekog vremena tog istog tragičnog dana odlučismo otići na željezničku stanicu i priupitati simpatične konduktere (možda sretnemo i konduktera koji to nije) o ranije spomenutom ventilatoru.

Odlazak je bio plodan.

Rekoše kondukteri u jedan glas, a capella:
"Mi smo vidjeli ventilator na peronu pa smo si ga uzeli u kancelariju, znate, vruće je."

Majčicu vam vašu brkatu, vi ste si ga uzeli, jelte??

No, hvala na bejbisitingu. Donijet ćemo vam vino, za trud.
Donijeli smo. U onim plastičnim bocama od 5 l.
Bili su zadovoljni.
"Bute još kojega ventilatora ostavili? Slobodno!" s nezasitnim osmijehom na suhim usnama..

Upitah majku svoju:
"Majko moja, pa kaj nisi stavila ventilator u auto? Bil je na peronu, pobogu!"
"Pa otkud sam ja znala da je to tvoj ventilator?"

Mislim, da, žena ima pravo. Pa kolko ljudi ostavlja ventilatore po peronima, jesam i ja deva baš. Otkud je mogla znati da je to BAŠ MOJ ventilator..

"Mama, sve stvari su bile OKO ventilatora, kak nisi skužila da je naš?!" ja u nevjerovanju očitoga nevjerujem.

I onda je izjavila rečenicu koju ću pamtiti do kraja života Kate Strofe:

"Pa ja sam mislila da su to oni s kolodvora deli da hladi nekakve žice na peronu. Vrtel se."

VANI??
DA HLADI ŽICE??
NA PERONU??
VENTILATOR??
NA PERONU DA HLADI ŽICE??
DA SU STAVILI VENTILATOR NA OTVORENOM PERONU DA SE VRTI I DA HLADI NEKE ŽICE?!?!?

Dobro. Mirna sam. Smirena.
Mislim, žena ima pravo. Pa to je čest slučaj s ventilatorima. Ak se nekakve žice pregriju na peronu gdje puše vjetar - oni uključe ventilator da ih rashlade.
Bože, kak sam i ja glupa, pa kaj mi je došlo?


. . .


No, uglavnom..

Ventilator je dobro. Nije preživio nikakve traume, osim kaj se malo pokakao u kancelariji. Imao je cijelo vrijeme zatvorene oči i nije skužio da je otet.. da je jadan ostavljen. Zaboravljen.
Ko jesenski list nošen vjetrom, blatnjavom ulicom na čijem uglu lije petrolejska lampa svjetlost crvenkasto žutu.

Sad sam već počela izmišljati, bolje da stanem.

Eto, to je ventilator story..

Budući da je bio diiivan dan.. započela sam ga pečenim piletom..
Dobar početak dana, moram priznati.
Bilo je mekano i sočno, kao i ja.
I baš dok sam se udobno smjestila pred monitorom dođe pi-pip.

Poruka. SmS.

Poziv za polu-dejt: šetnja Šodericom.
Ajde.. šteta provesti ovakav dan u sobi okrenutoj sjevernoj strani.

I tak mi šećemo.. (ili šetamo??)
pričamo (ja uglavnom, al dobro..)
šećemo.. ili šetamo..
malo bacamo kamenčiće..
malo tjeramo mušice..
šećemo.. ili šetamo..
malo gađamo plastične boce u vodi..
šutamo male osušene pseće kakaće..

Sve što odrasli ljudi rade.
Normalno.
U biti za cijelo vrijeme vršenja ostalih radnji smo šetali.

I tak mi šećemo.. ili šetamo, jelte.. i vidimo labudove.. i šećemo dalje.. i ono, sve po svud labudovi.. živi.. plivaju.. mašu nožicama.. sve ih više i više ima!
Plove..
Skupljaju se.. okupljaju.. guraju glave pod vodu i dogovaraju se..

Ko u Hičkokokokovom muviju!

Šećemo mi dalje, ne dopuštamo da nas labudovi ometu u naumu da prošećemo obalom..

Ali ne!
Labudovi tiho plutaju za nama..

Mi ih ignoriramo, nastavljamo.. s kakaćima igru igramo..
Bijele psine su nam na repu.. prate nas.. kao sjene..
Već pomalo u panici okrećemo se svaku drugu sekundu (naizmjenično) ne bismo li ih uplašili duplim parom očiju.
Ali ne!
Oni nas u stopu prate..
Gutamo velike komade zelenih izlučevina koje nastaju kad je čovjek prehlađen, i koje nemoš pregrist ni da hoćeš.
No, to nije bitno za ovu priču.

Dakle.. više ne šećemo.. sad već mahnito trčimo, okrećemo se, znoj kapa s čela.. pokoji put i padnemo na šljunku.. na postavljenim zamkama.. vrištimo, vičemo, zovemo Hilfe hilfe help help hilfe hilfe help help - i tako stalno.
Vjerujte, nije bilo ugodno.

(Kad izađu iz vode veći su od mene. A imaju i jači kljun.
Vjerojatno bi me momak branio, ali ništ nije sigurno.
Možda bi on bio djeva u nevolji, a ja princ u oklopu.
Nikad se ne zna.)

Odjednom jedan labud iz stražnjeg poketa izvadi poket najf i grubim, hrapavim glasom zagrmi:
"Čuj mala, ne pravi se gljiva. Daj taj kukuruz!"
Ja u šoku.. Labud govori!
"Mala, neću dvaput govoriti. Kukuruz na sunce! A ti momak, bjež'."

. . .

Ne moram dalje nastavljati, zar ne? Znate kako priča ide.
Došao je policajac i legitimirao labuda.

Znate, nema s Policijom šale, o ne.

Mi smo iz tog prepada izašli neozlijeđeni, osim emocionalne boli koja je prevelika da bih ju mogla opisati.
Možda drugi put.

Nastavili smo dalje šetati misleći kako su nas labudovi ipak omeli u šetanju.

1:0 za labudove

Možda su dobili rat, ali nisu bitku!
Još ćemo se mi sresti.. Ali sljedeći put neću biti ovako ljubazna.





(svaka riječ do "Plove.." je istinita priča)

Jesam vas zeznula, haha! Stvarno ste mislili da je policajac legitimirao labuda!? haha! Ma dajte, pa policajac zna da labud nema osobnu! haha!!

Znate kaj?
Ja mislim da je ono nekakva fotomontaža.
Pa kak može krava biti ljubičasta i gore imati šare baš tak posložene da piše Milka?! To nemre biti!
I još da svizac nosi naočale, puni čokoladu lješnjacima i masira Milku?!
Ma dajte, molim vas. Komu vi bacate prezle u oči!?
Ja se ne dam samo tak lako nasamariti, o ne.
Ajde da se oni love po brdu i kradu čokolade.. ali ovo, ma cum on!

Ali ona reklama "O dabre! ko bre? da, bre! od čega su ti zubi tako blistavo čisti i bijeli?!
"Koristim Calgon tablete za perilicu!"
mi je posve razumljiva i realna.
Recimo dabar je dovoljno pametan da održava svoje zube svršeno bijelima četkicom za zube.
Zar ne?
Zar da.

Ili ona reklama u kinu "Oh kako vam je majica crna!"
vadi Pervoll iz vrećice "Oprana je Pervollom!"
Mislim, to je skroz svakodnevna situacija. Nosiš lijepo deterđent, o.b., pastu za zube u vrećici, jer nikad ne znaš kad će te netko pitati za majicu, menstruaciju, zube..
To je normalno, to svi rade.

Stvarno, te neke reklame su pretjerane. Zakaj jednostavno ne snime stvarni život, ko s tim dabrom i Pervollom, nego nam lažu.

Još budu rekli da čokoladno mlijeko nije od smeđe krave i da Djed Mraz ne postoji.
Yeah, right.


Read my lips. Lip balm.