Marketing
Ventilator story
Jednom.. prilikom mojeg svečanog dolaska/vraćanja vlakom u rodni grad iz faks-grada, odlučih povesti ventilator na vožnju divnim krajolikom.
Čujte, mora i on malo vidjeti svijeta..
I to ne bilo kakav ventilator, o ne. Velik je gotovo ko ja! Ima metar i pol garant! Zato jer jede Nesquick žitne pahuljice! I ima ooogromnu glavu.. Jako je dobar.. zadovoljava me u potpunosti.
Dakle, vozili smo se vlakom.. u kupeu.. oboje.. zajedno.. tugedr..
Pričala sam mu cijelim putem, pjevala pjesmice, animirala da se uključi u moj monolog, da ga ne bude strah jer sam mu vidjela u očima (koje je čvrsto zatvorio) da se usro u gaće.
A i osjetilo se malo.
Nakon laganini vožnjice od 3 sata - dođosmo.
Pristasmo u luku željezničkog kolodvora.
Već prije sam majci svojoj jedinoj javila nek me pričeka (pardon, nas) na peronu jer imam malo više stvari. Pripremila sam ju.
I pričekala me, majka moja jedina.
I tak ja istovarim brdo stvari i odem po auto da natovarimo to unutra.. a njen je zadatak bio čuvati stvari od lopova.
Bravo! Učinila je odličan posao!
Došla sam za minutu i devet sekundi s autom, ruku pod ruku.. i otvorila prtljažnik..
Naizmjenično smo trpale stvari.
Ona stavi plišanog slona dimenzija oveće kosilice za travu unutra, ja stavim kutiju punu knjiga.
Ona stavi prazne plastične boce od 5 l - za vino, ja stavim vreću tangi, bičeva, brnjica, latexa, kožnih kapica, lisica.. nebitno.
I tako to.
Nisam se osvrtala da provjerim je li uzela sve stvari jer sam joj vjerovala, majci svojoj, da je savjesna i oka sokolovog kao i britkog uma.
No.. priča ide svojim tokom. Razumljivo.
Dođosmo kući, istovarismo sve.. ja sve pospremila na neka skrivena i otkrivena mjesta po kući i okolnim mjestima..
No, to je tek uvod.
Nastavak slijedi.
A glasi ovako:
Nakon nekoliko dana.. (točnije 8) bilo mi je poprilično vruće, bezvjetreno (nismo jeli grah taj dan, valjda zato) sparno.. bla.. znate kak je ljeti..
I sjetih se da je moj veliki i bliski prijatelj, Ventilator, doputovao sa mnom u moju rodnu grudu, ne bi li me služio ovdje..
Zato sam ga dozvala.
"Ventilatorčiću mileni, dođi sunce moje, dođi svojoj Ani.."
Nije bilo odgovora.
Viknuh ponovo: "O Ventilatore moj, gdje si, pobogu?!"
Ništa.
Muk.
Pomislih ja - nebu mene niko jebal v mojoj kuruzi - i dreknem:
"Ventilatorino jedna bijela psino ogromna s tri ovalna zuba i mrežicom na okrugloj glavi, gdje si, nemoj da ti se dignem i dođem ti tamo gdje si kad te lociram!! Javi se! Poziv je besplatan!"
...
Što se čulo?
Ništa.
Muk.
Dobro, pomislim, to je to. Prevršio si svaku mjeru.
"Ma-maaa! Gdi je ventilator?"
Mama nevino poput novorođenog djeteta, pogledom tek okoćenog štenca zastane.. i prozbori:
"Pa u Osijeku."
Bilo mi je pol devet dok je to izjavila, a ne pol dvanaest.
Reko "Kak je u Osijeku ak sam ga prošli vikend dofurala doma?"
"Nisi ga dopeljala."
Meni već petnaest do devet! Otkucava mi biološki sat brzinom već ranije spomenutog-al-ne-u-ovoj-priči-Vojađera!
"Mama, zlato moje (najjebenoljubazniji osmijeh na svijetu) prošli put dok sam došla doma vlakom, i ventilator je bil kraj mene. Gdi je sad?"
"Nemam pojma."
Dobro. Mirna sam. Smirena. Moj ventilator je nestao. Pobjegao od kuće.
Što ću sada?!?!?!??!?!??!?!??
Da stavim njegovu sliku na tetrapak od mlijeka i pustim u prodaju?
Da stavim njegovu sliku na papir i ispod napišem WANTED FOR MURDER! AWARD! Pa sve to skupa zajedno tugedr nakelim po svakoj banderi od Jabuke do Čačinaca??
Da prerežem žile??
Što?! ŠTOOOO?!?!?
Dobro je. Mirna sam. Smirena.
Nakon nekog vremena tog istog tragičnog dana odlučismo otići na željezničku stanicu i priupitati simpatične konduktere (možda sretnemo i konduktera koji to nije) o ranije spomenutom ventilatoru.
Odlazak je bio plodan.
Rekoše kondukteri u jedan glas, a capella:
"Mi smo vidjeli ventilator na peronu pa smo si ga uzeli u kancelariju, znate, vruće je."
Majčicu vam vašu brkatu, vi ste si ga uzeli, jelte??
No, hvala na bejbisitingu. Donijet ćemo vam vino, za trud.
Donijeli smo. U onim plastičnim bocama od 5 l.
Bili su zadovoljni.
"Bute još kojega ventilatora ostavili? Slobodno!" s nezasitnim osmijehom na suhim usnama..
Upitah majku svoju:
"Majko moja, pa kaj nisi stavila ventilator u auto? Bil je na peronu, pobogu!"
"Pa otkud sam ja znala da je to tvoj ventilator?"
Mislim, da, žena ima pravo. Pa kolko ljudi ostavlja ventilatore po peronima, jesam i ja deva baš. Otkud je mogla znati da je to BAŠ MOJ ventilator..
"Mama, sve stvari su bile OKO ventilatora, kak nisi skužila da je naš?!" ja u nevjerovanju očitoga nevjerujem.
I onda je izjavila rečenicu koju ću pamtiti do kraja života Kate Strofe:
"Pa ja sam mislila da su to oni s kolodvora deli da hladi nekakve žice na peronu. Vrtel se."
VANI??
DA HLADI ŽICE??
NA PERONU??
VENTILATOR??
NA PERONU DA HLADI ŽICE??
DA SU STAVILI VENTILATOR NA OTVORENOM PERONU DA SE VRTI I DA HLADI NEKE ŽICE?!?!?
Dobro. Mirna sam. Smirena.
Mislim, žena ima pravo. Pa to je čest slučaj s ventilatorima. Ak se nekakve žice pregriju na peronu gdje puše vjetar - oni uključe ventilator da ih rashlade.
Bože, kak sam i ja glupa, pa kaj mi je došlo?
. . .
No, uglavnom..
Ventilator je dobro. Nije preživio nikakve traume, osim kaj se malo pokakao u kancelariji. Imao je cijelo vrijeme zatvorene oči i nije skužio da je otet.. da je jadan ostavljen. Zaboravljen.
Ko jesenski list nošen vjetrom, blatnjavom ulicom na čijem uglu lije petrolejska lampa svjetlost crvenkasto žutu.
Sad sam već počela izmišljati, bolje da stanem.
Eto, to je ventilator story..
Post je objavljen 05.04.2005. u 17:23 sati.