Snow White Queen
The Ghost Of You
Pjesma posvećena Valijantu. I svim ostalim ljudima koji odlaze. Nije bitno kako - svojom voljom ili višom silom, privremeno ili zauvijek, fizički ili samo duhovno. Ali odlaze. Neprestano... I koliko god se svaki puta pripremite, uvijek vas nekako dočeka nespremne. I koliko god puta preživjeli rastanak, uvijek je bolan i poražavajuć. I ostaje praznina. Znači li to da s vremenom u svima ostaje golema praznina, praznina koja zauzima prostor i ničim se ne može ispuniti. Jer ljudi se ne mogu nadomjestiti. Ne mogu se zamijeniti.
I možeš sve to okrenuti u vlastitu korist, vježbati vlastitu snagu, izdržljivost i psihičku moć, ali kad ostaneš sam u sobi, a vani te ne čeka ništa osim mjeseca, sve se to vraća da te progoni. Snaga je samo privid. Snaga je samo nešto što mogu vidjeti drugi - poput optičke varke, fatamorgane. Snaga ne postoji. Samo samozavaravanje ili suočavanje sa istinom. A koje je teže... 
O tome bi se dalo raspravljati.
At the end of the world
Or the last thing I see
You are
Never coming home
Never coming home
Could I?
Should I?
And all the things that you never ever told me
And all the smiles that are ever gonna haunt me
Never coming home
Never coming home
Could I?
Should I?
And all the wounds that are ever gonna scar me
For all the ghosts that are never gonna catch me...
I opet, ovo je pjesma za Valijanta. Nikada nije odrastao, nikada nije ozbiljno shvatio svoju dužnost. Kao da je sve bio samo hobi... I nikada nije razumio vrijeme. Vrijeme je za njega bilo dimenzija koja se može vraćati, zaustavljati, premotavati - nešto kao vhs. I to mu se obilo o glavu...
"Svaki tren koji ne provedeš s njima, to je tren koji ne možeš vratiti, svaki taj propušteni sat, oni su sat vremena stariji i ti ih manje poznaješ!" - rekla mu je tisuću puta.
I on se svaki puta oglušio.
A sada je mrtav.
