amakuru

nedjelja, 05.04.2015.

Veliki tjedan

Euharistijsko slavlje je na Veliki četvrtak bilo je posebno svečano.
Fra Alois je dvanaestorici oprao noge.

Prije obreda velikog petka išli smo na križni put do susjednog brda.

Nas pedesetak okupilo se ispred crkve od kuda smo kretali. Ovdje vrlo malo ljudi dolazi na vrijeme. Do kraja križnog puta nas se skupilo puno više. Vrijeme je bilo promijenjivo. Od sunca koje je pržilo na početku do crnih oblaka na kraju.

Nakon križnog puta slijedili su obredi velikog petka. Sve je bilo isto kao i kod nas s jednom iznimkom. Pri poklonu križu imali su tri križa, sa svake strane crkve tako da je trajalo puno kraće. Kad kažem kraće, mislim dva sata, što se ovdje normalnim.
U subotu, na početku vazmenog bdjenja fra Alois je blagoslovio uskrsnu svijeću.

Nedostajala mi je simbolika svijeće i tame. Naime, obred je započeo u 16.00. Malo je čudno vrijeme za početak bdjenja ali je logično. Naime, ovdje bdjenje traje dugo, ovaj puta je trajalo četiri sata. Poslije su mi rekli da je prije par godina tajalo od 15.00 do 21.00. Uz to, nema javne rasvjete pa se ljudi po mrklom mraku vraćaju kući. Neki od njih žive prilično daleko. A i kad dođu kući opet su u mraku. većina ljudi nema struje.

S upaljenim svijećama slušali smo hvalospjev uskrsnoj svijeći. Bilo mi je jako žao što nisam razumjela (dio o pčelicama mi je posebno drag)
Večeras su se krstili se odrasli (i manje odrasli). Iznenadila sam se kada sam vidjela da ministranti postavljaju ceradu na pod. Kada su počela krštenja, bilo mi je jasno.

Nekoliko puta su je iznosili van da isprazne vodu....
Nakon krštenja uslijedila je krizma...a nakon krizme i vjenčanja (taj dio nisam očekivala). Mladenke su bile jako lijepe.

A onda se desilo ovo....

....zašto bi današnji dan bio iznimka (barem sam dobila svoju simboliku uskrsne svijeće)
Moram napomenuti da fra Alois nije štedio vodu ni kada je nas poškropio. Doduše, nisam sigurna može li se izraz poškropiti ovdje iskoristi, s obzirom na količinu vode koju je na nas izlio. Mislila sam da će mi trebati kabanica na povratku ali budući da sam već bila mokra...

nedjelja, 29.03.2015.

Cvjetnica

Današnji dan je bio prepun aktivnosti. Dan smo započeli misnim slavljem.
Na početku procesija i blagoslov palminih grana...

...i bilo kakvih koje su ljudi ubrali po putu

Čitači su su pripremali za čitanje današnjeg podugog evanđelja.

Poslije mise, kratka pauza za doručak i u školu. Naime, danas smo imali roditeljski sastanak.
Prije sastanka roditelji su obišli obje škole da vide kako izgledaju.Učenici su demonstrirali što su naučili.

Nije da se hvalim, ali naša škola je (jedna od ili) najopremljenija u Ruandi.

Zanimljivo mi je kako su neke stvari iste kao i kod nas. Učitelji su posebnu pažnju posvetili svom izgledu...a i roditelji također (kao i kad mi imamo roditeljski)

Učenici su pjesmom pozdravili roditelje. To je bio zanimljiviji dio.

Sastanak je trajao i trajao...i onda još malo trajao (a ja razumijem svaku 10.-20. riječ).

U Africi smo...trebala sam se već naučiti na to. Uglavnom, počeli smo prije 11 a završili poslije 2. Pred kraj...da nas opet razbude...pjesma i ples.

nedjelja, 08.03.2015.

Kongo

Ova zemlja ima posebno mjesto u mom srcu već dulje vrijeme. Naravno da sam iskoristila činjenicu da sam stanovnica Ruande i da ne trebam plaćati vizu za Kongo i posjetila tu zemlju. (Viza košta 300$)

U Kongu ima puno naših misionara i misionarki koji već godinama pomažu ljudima. Mislim da je najpoznatili fra Ilija Barišić. Svi oni su se puno puta našli u životnoj opasnosti. Priče koje sam slušala zvučale su mi poput nekih akcijskih filmova. Bez obzira na to, oni su i dalje ovdje, pomažu koliko mogu.

Mi smo posjetile sestre franjevke u Bukavu koji se nalazi na samoj granici s Ruandom. To nije mjesto u koje su došle prije 40 godina, ovdje su se doselile kada su za vrijeme rata, 1996, protjerane. Za svoje djelovanje i hrabrost zaslužuju istinsko divljenje.

Kongo je zemlje puna suprotnosti. Jedna od najbogatijih zemalja resursima s jako siromašnim stanovništvom.
Kongo je ogroman i prebogat koltanom, dijamantima, zlatom....poslije Amazonije najveća prešuma se nalazi u Kongu. Uz Ugandu i Ruandu, zemlja u kojoj žive gorile...naravno uz ostale životinje.
Od svih tih resursa stanovnici baš i nemaju koristi.
Vidjela sam puno toga...rekla sam de se više nikad neću žaliti
U unutrašnjosti sam vidjela djecu koja poprilično podhranjena.

Vidjela sam ljude koji tegle čuda (Dvadesetak cigli na glavi). Oko samog grada žene su te koje tegle. Dakle žena koja nosi teret 4 sata do odredišta dobije 4$...a onda se treba vratiti kući. Većina tih žena su „bijele udovice“. Žene čiji su muževi otišli u rudnike....ne javljaju se već godinama...nitko ne zna jesu li živi (Vrlo često su započeli novu obitelj). Žene su ostale bez hranitelja (a to su ovdje još uvijek muževi) i ne preostaje im ništa drugo.
Jedan smo dan posjetile „slum“. Srce mi se slomilo nekoliko puta. Teško mi je vjerovati u kakvim uvijetima žive ti ljudi. Na selu je lakše...ipak imaju komadić zemlje ovdje im je ...hm ne mogu to nazvati kućom ali recimo...uz kanalizaciju.
Vidjela sam dječake kako na gradilištima nanašaju kante pune betona kako bi platili školovanje.
Vidjela sam bivše dječake vojnike kako peru aute jer je to jedino što mogu

...
A Kongo je jako bogata zemlja

nedjelja, 22.02.2015.

Jezici

Bez obzira što ovdje žive tri plemena, Ruanda je u drugačijoj situaciji od okolnih zemalja, svi govore isti jezik, kinyarwanda. U Ugandi ih ima pedesetak. Kinyarwanda pripada bantu jezicima i jaaako je teška za naučiti. Za sada sam savladala pozdrave i to je to. Uhvatim pokoju riječ kada govore ali ništa više od toga.
Budući da je Ruanda bila belgijska kolonija, francuski jezik je ostavio veliki pečat. Do 2006 to je bio i službeni jezik tako da ga govori „natuca“ velik broj obrazovanih ljudi.

Kao što sam već spomenula 2006 je došlo do promjene. Preko noći je kao službeni jezk uveden engleski. Odmah se trebao početi učiti u školama, iako ga profesori nisu znali. Danas je obvezan u osnovnoj školi ali a obzirom na stanje u školstvu (o kojem nekom drugom prilikom) to baš ne funkcionira.
Prvih par dana nastave bila sam zadužena za izdavanje uniformi. Učenike sam pitala koliko imaju godina (tek toliko da znam hoće li još puno rasti). Većina je na moje pitanje odgovorila „My name is...“
Kada idem ulicom djeca me često pozdravljaju. „Good morning“ je nešto što čujem u svako doba dana. Kao i "What is my name?"
Bez obzira na to, meni najzabavniji dio jezika u Ruandi izaziva njihovo mijenjanje slova. U kinyarwandi je uobičajeno mijenjati K i Ć. Tako da ja ne živim u Kivumu nego u Ćivumu. Ili R i L pa onda idem do Ćigarija a ne do Kigalija. Smiješno je što oni te zamijene ne rade samo u kinyarwandi. Tako da mi je jedan učenik, opisujući zeca napisao „Rabbit likes to eat glass“...Često se čuje i Blavo!!!!

Bila sam jednom u imigracijskom uredu u Gitarami. Razgovarali smo na francuskom. Pričali smo o jezicima i zemljama. Francoise me pitao znam li Lucy? Ja sam odgovorila ne. On se začudio i ponovio pitanje, moj je odgovor ostao isti. Čovjek nije mogao doći sebi, kako ne znam Lucy. Prešao je na engleski (koji govorim puno bolje nego francuski) i ponovio pitanje...sav se zajapurio. Uto se u razgovor ubacio Nestor (iz Kolumbje) koji me samo pogledao i rekao ma Russie. Francoise je odahnuo kada sam rekla da naravno da znam za Rusiju, i nije mu bilo jasno kako njega nisam razumjela.

nedjelja, 08.02.2015.

Smeće

Moj pogled na smeće se jako promijenio od kad sam ovdje. Pratim redovito „The story of stuff“ koji su prije mjesec idi dva objavili članak o curi koja već neko vrijeme ne proizvodi smeće...ja nisam baš takva ali...
Ovdje se ne baca ništa što se može još iskoristiti. Viđam učenike koji ponosno nose satove koji ne rade (kao ukras)
Većinu stvari koje bi mi bacili ovdje mogu za nešto upotrijebiti.
Stvari se koriste dok god rade bez obzira na pohabanost. Super mi je i to što se pokvarene stvari popravljaju, ne bacaju.

E sad...što s onim stvarima koje su stvarno za otpad. Ovdje nema komunalca, smetlari ne prolaze ovuda...Ovdje postoje rupe u kojima se smeće pali. E sad...meni je osobno problem što mi je smeće jako intimna stvar. Nije da baš želim da drugi vide što ja tu bacam. Ne bih baš voljela da netko dira moje iskorištene maramice ili štapiće ua uši. Zato odugovlaćim spaljivanje jer znam kada krenem prema rupi...stvorit će se skupina djece koja želi vidjeti mogu li oni iskoristiti nešto što meni više ne treba.

Još jedna zanimljivost. Ovdje su plastične vrečice zabranjene. U trgovinama vam stavri spakiraju u "škrnicle". Ruadna je zbog toga puno čišća nego okolne zemlje.

ponedjeljak, 02.02.2015.

Fra Vjeko

Par dana nismo imali pristp internetu (to ovdje i nije tako rijetka pojava) pa nisam mogla ovaj post objaviti kada sam namjeravala, u subotu.

Oduvijek sam tražila ljude koji će me inspirirati. Fra Vjeko je definitivno jedan od njih.

Fra Vjeko Ćurić rođen je u Lupoglavu, BIH, 1957. U Ruandu je stigao sa 24 godine. Prema franjevačkom planu "Projekt Afrika" nastojao je naučiti lokalne običaje, a pomagao je u duhovnim i materijalnim potrebama lokalnom stanovništvu. Organizirao je i konvoje humanitarne pomoći.
Kada je 1994 godine počeo rat, nije kao većina bjelaca napustio ovu zemlju. Švercao je ljude u susjedni Burundi iz kojeg je dovozio hranu. Više puta bio je u smrtnoj opasnosti.
Ubijen je 31.1.1998 u Kigaliju. Pokopan je u crkvi u Kivumu. Ruanđani velikom žrtvom smatraju činjenicu da nije pokopan u rodnoj zemlji jer tijelo smatraju svetim.

Zvali su ga Afrički Shindler. Jakov Sedlar je o njemu snimio film, može se naći na netu (nije baš za djecu)
Srednjoškolski centar nosi njegovo ime. Mladi su mu bili jako važni. Želio im je osigurati školovanje kako bi imali bolju budućnost. Izlaz iz siromaštva. Jutros smo imali posebnu misu na kojoj su se okupili učenici centra ali i drugi ljudi kojima je Vjeko bio važan. Fra Fabian koji je predvodio slavlje, pozvao je mlade da u Vjeki vide svoj uzor.

ponedjeljak, 26.01.2015.

Moj novi dom

Živim u sklopu franjevačkog kompleksa u Kivumu.
Živim u kući za volontere a sve obroke imamo u samostanu
Kuća je vrlo udobna. Ima šest soba, dvije kupaonice i zajednički prostor.

Mi smo ovdje gosti i moramo se držati rasporeda. Nije teško, navikneš se nakon nekog vremena.
Ustajanje je rano (ovisi koliko kome treba da stigne na doručak do 6.45)
Do sada sam na posao mogla dolaziti u 8.00 ali danas je počela nastava tako da u školi trebam biti u 7.30-7.40
Ručak je u 12.45 i nakon kratke pauze vraćamo se na posao

Radimo do 17.00 ( a i više od toga) Prije početka nastave trebalo je sve pripremiti pa sam s drugim učiteljima radila inventure (alata, krojeva...raščišćavali smo tako da sve bude spremno za početak.
Poslije posla popijemo čaj i slobodni smo do večere koja je u 19.15
Poslije večere smo u pravilu slobodni ali ponekad se zadržimo u samostanu, nekad dođu gosti ...