amakuru
nedjelja, 22.02.2015.
Jezici
Bez obzira što ovdje žive tri plemena, Ruanda je u drugačijoj situaciji od okolnih zemalja, svi govore isti jezik, kinyarwanda. U Ugandi ih ima pedesetak. Kinyarwanda pripada bantu jezicima i jaaako je teška za naučiti. Za sada sam savladala pozdrave i to je to. Uhvatim pokoju riječ kada govore ali ništa više od toga.
Budući da je Ruanda bila belgijska kolonija, francuski jezik je ostavio veliki pečat. Do 2006 to je bio i službeni jezik tako da ga govori „natuca“ velik broj obrazovanih ljudi.
Kao što sam već spomenula 2006 je došlo do promjene. Preko noći je kao službeni jezk uveden engleski. Odmah se trebao početi učiti u školama, iako ga profesori nisu znali. Danas je obvezan u osnovnoj školi ali a obzirom na stanje u školstvu (o kojem nekom drugom prilikom) to baš ne funkcionira.
Prvih par dana nastave bila sam zadužena za izdavanje uniformi. Učenike sam pitala koliko imaju godina (tek toliko da znam hoće li još puno rasti). Većina je na moje pitanje odgovorila „My name is...“
Kada idem ulicom djeca me često pozdravljaju. „Good morning“ je nešto što čujem u svako doba dana. Kao i "What is my name?"
Bez obzira na to, meni najzabavniji dio jezika u Ruandi izaziva njihovo mijenjanje slova. U kinyarwandi je uobičajeno mijenjati K i Ć. Tako da ja ne živim u Kivumu nego u Ćivumu. Ili R i L pa onda idem do Ćigarija a ne do Kigalija. Smiješno je što oni te zamijene ne rade samo u kinyarwandi. Tako da mi je jedan učenik, opisujući zeca napisao „Rabbit likes to eat glass“...Često se čuje i Blavo!!!!
Bila sam jednom u imigracijskom uredu u Gitarami. Razgovarali smo na francuskom. Pričali smo o jezicima i zemljama. Francoise me pitao znam li Lucy? Ja sam odgovorila ne. On se začudio i ponovio pitanje, moj je odgovor ostao isti. Čovjek nije mogao doći sebi, kako ne znam Lucy. Prešao je na engleski (koji govorim puno bolje nego francuski) i ponovio pitanje...sav se zajapurio. Uto se u razgovor ubacio Nestor (iz Kolumbje) koji me samo pogledao i rekao ma Russie. Francoise je odahnuo kada sam rekla da naravno da znam za Rusiju, i nije mu bilo jasno kako njega nisam razumjela.
nedjelja, 08.02.2015.
Smeće
Moj pogled na smeće se jako promijenio od kad sam ovdje. Pratim redovito „The story of stuff“ koji su prije mjesec idi dva objavili članak o curi koja već neko vrijeme ne proizvodi smeće...ja nisam baš takva ali...
Ovdje se ne baca ništa što se može još iskoristiti. Viđam učenike koji ponosno nose satove koji ne rade (kao ukras)
Većinu stvari koje bi mi bacili ovdje mogu za nešto upotrijebiti.
Stvari se koriste dok god rade bez obzira na pohabanost. Super mi je i to što se pokvarene stvari popravljaju, ne bacaju.
E sad...što s onim stvarima koje su stvarno za otpad. Ovdje nema komunalca, smetlari ne prolaze ovuda...Ovdje postoje rupe u kojima se smeće pali. E sad...meni je osobno problem što mi je smeće jako intimna stvar. Nije da baš želim da drugi vide što ja tu bacam. Ne bih baš voljela da netko dira moje iskorištene maramice ili štapiće ua uši. Zato odugovlaćim spaljivanje jer znam kada krenem prema rupi...stvorit će se skupina djece koja želi vidjeti mogu li oni iskoristiti nešto što meni više ne treba.
Još jedna zanimljivost. Ovdje su plastične vrečice zabranjene. U trgovinama vam stavri spakiraju u "škrnicle". Ruadna je zbog toga puno čišća nego okolne zemlje.
ponedjeljak, 02.02.2015.
Fra Vjeko
Par dana nismo imali pristp internetu (to ovdje i nije tako rijetka pojava) pa nisam mogla ovaj post objaviti kada sam namjeravala, u subotu.
Oduvijek sam tražila ljude koji će me inspirirati. Fra Vjeko je definitivno jedan od njih.
Fra Vjeko Ćurić rođen je u Lupoglavu, BIH, 1957. U Ruandu je stigao sa 24 godine. Prema franjevačkom planu "Projekt Afrika" nastojao je naučiti lokalne običaje, a pomagao je u duhovnim i materijalnim potrebama lokalnom stanovništvu. Organizirao je i konvoje humanitarne pomoći.
Kada je 1994 godine počeo rat, nije kao većina bjelaca napustio ovu zemlju. Švercao je ljude u susjedni Burundi iz kojeg je dovozio hranu. Više puta bio je u smrtnoj opasnosti.
Ubijen je 31.1.1998 u Kigaliju. Pokopan je u crkvi u Kivumu. Ruanđani velikom žrtvom smatraju činjenicu da nije pokopan u rodnoj zemlji jer tijelo smatraju svetim.
Zvali su ga Afrički Shindler. Jakov Sedlar je o njemu snimio film, može se naći na netu (nije baš za djecu)
Srednjoškolski centar nosi njegovo ime. Mladi su mu bili jako važni. Želio im je osigurati školovanje kako bi imali bolju budućnost. Izlaz iz siromaštva. Jutros smo imali posebnu misu na kojoj su se okupili učenici centra ali i drugi ljudi kojima je Vjeko bio važan. Fra Fabian koji je predvodio slavlje, pozvao je mlade da u Vjeki vide svoj uzor.
