CHANGING OF THE SEASONS

kada ne mogu govoriti ljudskim jezikom
preuzmem glas ptica:
probudi me u zoru iskričav zvuk
koji se istodobno ulijeva u pužnicu
i izlijeva iz nje
i ja ne znam više jesam li čovjek
ili cvrkut

vani je obično hladno, ali dovoljno toplo
da se može živjeti, disati
ono prijelazno razdoblje
changing of the seasons
o kojem pjeva Ane Brun
nepodnošljivo plavim glasom
koji me uvijek pretvori u nešto drugo
čak i onda kada postajem ono što sam već bila
i kada sama sebe obnavljam u sjećanju

jer postoje takva vremena, dani
u kojima se rubovi tale i nestaju
i čovjek može biti vrabac, nogometna lopta
ili drvo
može biti i onaj dječak koji ti izranja u sjećanju
ona propuštena prilika koja te skrenula na neki put
koji te skrenuo na put
te skrenuo na put
i vrlo brzo ti se zavrti u glavi
proguta te vlastito trajanje
taj labirint iščašenih dana
kojim više ni u mislima ne možeš proći

u te tople hladne dane
obnavljamo u sebi muzej prošlih sezona
izlošci su napukli, okrhnuti, nepotpuni
prašni i oronuli od korištenja
dok duh nespokoja uporno šeće uz sva lica
za koja znamo da ih žele razgledati:
nespokoj je jedini osjećaj bez roka trajanja
i ti se pitaš ponovo
po stoti put
postoji li to mjesto
na kojem ga moguće zaboraviti

osim u glasu ptica
koje ulijeću u uho
kao u krošnju
kao u novi početak