GLAZBA, SLIKE I RIJEČI

nedjelja , 16.11.2014.

U filmu Words and Pictures (2013) dvoje glavnih protagonista, umjetnika različitih profila, tokom cijele radnje svađa se o važnosti slika i riječi – nastojeći dokazati i pokazati što je od toga dvoga bitnije. Za slikaricu, dakako, to su slike, za pisca, to su riječi. Ispunivši ovaj nedjeljni dan upravo glazbom, umjetnošću koja u navedenom filmu nije uzeta u kontekst rasprave o važnosti i mogućnostima specifičnih načina izražavanja, razmišljam o problematici dotaknutoj filmom, ali i o glazbi uopće, o kojoj zadnjih tjedana, spletom okolnosti, razmišljam i inače više od uobičajenog. Kakav je odnos glazbe, slike i riječi? Nije li slika nešto što je, pomišljam, zapravo rezultat i jednog i drugog, i riječi i glazbe? Jer, ako sudim po sebi, ja i glazbu zamišljam u slikama, baš kao i dobru priču, pjesmu, roman, esej… Može li se to troje uopće uspoređivati, stavljati u istu ravninu?

Osobno, oduvijek sam najviše vezana uz riječi. Proučavanje književnosti moja je profesija, ali isto tako, sklonost, potreba i strast. Riječi su mi već dugo glavni alati, ali i igračke kojima se igram ovako i onako, na različite načine, s različitom svrhom. Dobru/lijepu upotrebu riječi volim više od svega, njoj se divim, i ona me, uvijek iznova, uzbuđuje. Književnost je možda jedina stvar u koju sam u životu bila sasvim sigurna – jednako u dobi od 18, kao i sada, nakon još toliko. Jedini moj životni izbor u koji baš nikada nisam posumnjala. Pa ipak, postoje prostori u nama za koje riječi nisu dovoljne. Svakim danom, sve više to uviđam, i svakim danom te prostore popunjavam neki drugim sadržajima. Jedan od njih, najmoćniji, upravo je glazba. Malo je stvari u životu kojih se ne bih mogla odreći. Uglavnom mi se teško odreći samo ljudi – ljudi, uspomena, te ponekih, svojih najčvršćih stavova – a sve ostalo, materijalnosti svake vrste, mogu baciti u vjetar ako je baš potrebno, pogotovo ako se time spašava nešto od spomenutog (ljudi, sjećanja, stavova). Pa ipak, glazbe se ne bih mogla odreći. Doduše, ona i nije materijalnost, upravo suprotno – ona je ono najnematerijalnije što je čovjek stvorio, čak i više od ideje, misli ili slike koje se, mnogo više fiksirane, u nekoj svojoj dimenziji ipak opiru beskonačnosti, ponovljivosti i maksimalnoj interpretabilnosti.

Od svojih tinejdžerskih dana, puno slušam glazbu. Nitko me tome nije učio, usmjeravao (čak ni školski programi, koji bi možda upravo to trebali). Nitko me tome nije silio, to od mene tražio. Glazba ni na koji način ne ulazi u prostore mojih 'moranja'. Glazba nije moja profesija, dapače, u njoj i o njoj nemam bilo kakvo formalno obrazovanje. U glazbi sam laik, a prati me osjećaj da sam 'kod kuće'. Je li to paradoks ili nužnost, sve se više pitam (da baš tamo gdje ne trebamo, budemo najviše, najiskrenije)? Što glazba može, a druge umjetnosti ne mogu? Može se uvući u baš svaku poru dana – u rano jutro kada se u žurbi spremam za još jedan radni dan, u minutu-dvije kada perem zube, u 20 minuta vožnje do posla koje uglavnom darujem njoj. One druge, osobito veće forme – roman, film, priča, to nikako ne mogu. Glazba je uglavnom tako divno kratka i divno fluidna. Nešto što se ispija lako i bezbolno, nešto što dotiče u prolazu, ponekad iz drugog plana, na podlozi onih velikih, krupnih životnih stvari. A opet nešto što tako snažno dotiče, i u doticanju daje energiju, dobar impuls, notu raspoloženja, ili motiv za razmišljanje. Otprilike kao prva jutarnja kava, brza i svakodnevna, a opet tako beskrajno važna. Kao pljusak koji nas zatekne kada se najmanje nadamo ili kompliment dobačen u prolazu koji ponekad popravi dan. To je glazba. Ali isto tako, glazba je ono uzbuđenje koje osjećaš pod kožom kada se nakon naporna dana zavališ u omiljeni naslonjač a dobra kombinacija taktova krene… ili ona sjeta koja te preplavi ponekad, a kojoj ne znaš točno ime ni razlog. Ili onaj osjećaj trajnog poznavanja koji povezuje više od riječi kada joj, iznimno, pokloniš sate, kao ja danas. Sve je to glazba.

Odakle glazbi ta sposobnost? Što to ima u njoj da je tako laka i prozirna, tako eterična i apstraktna, a opet tako snažna i sasvim konkretna? Koji je udio racionalnog i neracionalnog u glazbi, može li, uopće, glazba biti racionalna? Kakav je odnos glazbe i riječi, ako je riječ o tekstualnoj glazbi? Stari li glazba, ili možda, samo mi starimo, a s njome i neki naši izbori? Zašto se ljudi toliko razlikuju po svojim glazbenim preferencijama, i uopće, zašto je nemoguće naći dva čovjeka sasvim istog glazbenog 'ukusa'? Koji su to prostori koje muzika u nama dira, mogu li se oni imenovati?

Tim, i sličnim pitanjima, planiram se baviti u sljedećim postovima. Ovisno o tome koliko bude vremena i volje, dakako :-)

Ono što je sigurno jest da je svaki umjetnički izraz maksimalna potvrda ljudske individualnosti. Ako se mene pita, glazba je to možda najviše od svega, i u tome joj može konkurirati možda još jedino lirika. Ljudska individualnost podignuta na n-tu potenciju. S druge strane, paradoksalno ili ne, nije li upravo zrno univerzalnosti ono što takvom koncentratu individualnosti osigurava recepciji, prijemljivost? Je li pjesma koju nitko ne čuje (ne doživljava pjesmom – svejedno u glazbenom ili tekstualnom smislu) uopće pjesma?
Ni sama nemam puno odgovora, i to je jedan od razloga zbog kojih sam dobila želju pisati o muzici. Možda i sebi nešto pojasnim, a možda i ne.

U filmu koji sam spomenula na početku kaže se da je umjetnost i nastala iz razloga jer među ljudima oduvijek postoji nerazumijevanje, odnosno, ne postoji sposobnost idealne komunikacije. Kada bi takva, idealna ljudska komunikacija postojala, ni jedne umjetnosti zapravo ne bi trebalo. Ovako, ponekad ni glazba, slike i riječi zajedno nisu dovoljni da prenesu ono individualno, a bitno – ono što nosimo u sebi, i što bismo voljeli da barem još jedno ljudsko biće razumije, dotakne u neokrnutom obliku. Ono tajno, nevidljivo mjesto. Onu strast koja postoji između olovke i papira, prsta i žice, kista i slike.