all in all
srijeda, 30.03.2005.
Znam da znaš, da on zna, ona zna
|
Koliko puta u životu čovjek može poluditi na onu foru da ti netko kaže i zaintrigira te do bola, dok ne poludiš, ali ti kaže da će ti to reći kad za to dođe vrijeme? To se nekako uvijek dogodi u najboljim trenucima života, pa tako i meni. Tako je bilo i večeras. Večer uoči mog odlaska u Zagreb. Ništa posebno me tamo ne čeka, ide se u manjoj ekipici, meni dragom društvu u posjet Saboru i lagani shopping po metropoli. Malo za promjenu klime, grada pa bar na jedan dan. I onda ono standardno: ja znam o njemu ono što ti ne znaš, tiče se njega, reći ću ti kad za to dođe vrijeme. Uloge su se promijenile ali princip je isti. Za očekivati je da ja sad budem smirena jer za živciranje nemam razloga?! Svašta... Da citiram frenda "Glupi ljudi, još gluplji događaji..." ;) |
- 22:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #
Gledam okolo
|
... po raznoraznim blogovima pa malo razmišljam o tom very popularnom bloggiranju, bloggerima, prepucavanjima po tuđim bloggovima i onom što je najčešće - beskonačno besmislenim .blog.hr stvarima. Kad malo bolje promotrim svijet oko sebe danas je informacija najveće oružje kojim možete poraziti doslovce svakoga, a ako to objavite na netu - to je onda weapon of mass destruction! U svijetu, pa i kod nas je ultra popularno zadirati u živote običnih "malih" ljudi i prodavati to kao unosan proizvod sa massive marketingom. Pogledaj samo projekte poput "Big Brothera" koji su odavno zarazili svijet, i iako nisu toliko aktualni u Hrvatskoj (nisu uspjeli isplatiti sav novac koji su zacrtali) svejedno nema osobe koja ne zna za Sašu, Marinu, Alena... Sad gledam na TV-u kreće emisija "Skidaj kile" sa Tatjanom Jurić, koja je za mene još jedna u nizu barbika. Mislim, čisto nabijanje kompleksa ljudima. Masa ljudi koja će to gledati će se odmah zapitati "a jesam li ja debela", pomisliti "uf, trebala bi i ja skinuti kile" ali neće na TV da se ne "obrukaju" i uopće, malo ljudi voli da ih se snima kamerom, aparatom whatsofuckinever. A i onaj slučaj sa marketingom na ljudskom tijelu te kolega blogger koji nosi logo firme za nekakve bijedne novce. Shvaćam da je besparica i da je ljudima zaista bitna doslovce svaka kuna, ali pretvarati nas u plakate za nečije oglašavanje... pitam se čemu to vodi? Hoćemo svi hodati okolo sa logovima firmi, oglasima na čelu i lagodno živjeti svoj život jer su nam dali novce za to što radimo? Hm... a zašto? Zašto prodati svoju privatnost i dostojanstvo?! |
- 14:29 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Da...
|
Dva su sata ujutro a po mojoj glavi šeta milijun i jedna stvar. Ponekad imam osjećaj da će mi se glava prosuti od silne strke... Vidi riječi pjesme koja svira, a vidi kako je zapravo tiho, što ću sutra obući ako bude padala kiša kako su najavili, dal' da sad pišem seminar ili da to ko i obično ostavim za sutra, koliko još sitno brojim do odlaska u Zagreb, a treba brinuti o futuro composto, on je sav sretan pa sam i ja s njim jer ga toliko volim, zašto se njoj nisam javila - sad se nećemo vidjeti čitavu vječnost, kako mogu sustavno zaboravljati 8 CD-a, zašto osobe iz prošlosti tamo ne mogu i ostati nego se trpaju ovdje i sada, on želi da mu sredim curu a sve pametne i drage cure koje znam su zauzete, za 4 sata se ustajem, mogla bi zapravo i ne ići spavati - tako se manje mučim ali imam veće podočnjake... I tako unedogled. |
- 01:52 - Komentari (1) - Isprintaj - #
utorak, 29.03.2005.
Ljubav je još uvijek tu
 Maloprije kad sam se probudila (da - znam da je podne i ne - ne osjećam grižnju savjesti jer me gospođa u referadi poštedila fucksa jutros ranije), sjetila sam se svog teksta, davno napisanog, ali meni još uvijek dragog. Ide nekako ovako: Neprospavana noć... I nemir koji je usao u mene, neda mi mira. Čujem njegov glas kako me zove te me vraća na početak svih mojih razmišljanja i ponovno, u tom bezazlenom vrtlogu osjećaja, započinjem svoju davno izgubljenu bitku. Vanjština je ista kao i prije, ista lica, iste priče i sve je tako ciklično kao što obično biva kad nas kolotečina zgrabi. No, za mene više ništa kao prije nije. Početak ove priče je zaista negdje daleko i davno, a ja ipak biram krenuti od kraja. Sparan ljetni dan, sasvim novi imidž, a jedna od onih osoba u meni koja je odlučila završiti započetu pricu, neveselo kroči ka svojoj namjeri. Izgubljeni pogled i zagrljaj prepun uspomena probio je led. Šutke smo hodali, pogledom uprtim u pod dok je na meni bilo da složim niz suvislih rečenica kojima bi obrazložila svoju odluku. Toliko pitanja nekontrolirano juri mojom glavom i što se više bliži kraj, sve sam nesigurnija. Ne znajući jesam li ispravno postupila, neprestano sam se preispitivala : tko smo bili mi? Bili smo nerazdvojan par, ali ne i navika. Dvoje ljudi koji su djelili sve što je djeljivo na dvoje, pa čak i ono nedjeljivo. S druge strane, disali smo kao jedno i u trenucima grobne tišine, razumjeli bi se međusobno ne koristeći riječi. Sitnice nisu bile zaboravljane, a životne uspone i padove prolazili smo glatko jer nas je vjetar nosio kud god (da nas je nosio)- zajedno. Moja odluka nas je razdvojila, no ne i naše nade te vjeru u nekakav ponovni početak, nastavak nase priče. Tada sam po prvi puta doživjela rijeku suza koja je potekla iz njegovih očiju. Snažan i naizgled neslomljiv karakter, u djeliću sekunde razbio se kao kristalna kugla... Komadića je bilo posvuda. Plakao je satima, a svojim pogledom je slomio i mene. Ništa mi nije preostalo osim da se otrgnem iz njegovog zagrljaja i okrenem mu leđa po prvi puta. Noge su mi bile sve teže i tromije a kroz kišne kapi probijao se glas koji me dozivao. Nisam se odazivala već samo okrenula... Napušten i sam stajao je na kiši čekajuci da potrčim prema njemu. Borila sam se sama sa sobom, svađala i prepirala, no nisam popustila. Zatomila sam svoje osjecaje i nastavila hodati. Tu je bio kraj. Prolazili su dani, tjedni, mjeseci... Sjećanje se nije gasilo, borilo se kao svijeća na vjetru, no život je išao dalje, nova lica, nove priče... Ostavila sam prošlost u prošlosti i živjela sadašnjost, planirajući budućnost. Ili sam barem tako mislila do nedavnog telefonskog poziva. Nesreća se dogodila i šokirana, sva izvan sebe, drhtajući sam išla prema bolnici. Nikad vrijeme nije tako sporo prolazilo... Izbezumljena i uplakana, prišavši njegovom krevetu, osmjehnula sam se ugledavši ga. Nije reagirao, tupim pogledom je gledao meni preko ramena. Suze mi se samo spuštale niz obraze i kapale na pod ispod mene... Pognula sam glavu misleći da je sve izgubljeno. Upravo tada, pogledao me, unatoč bolu razvukao osmijeh i promrmljao: “Slatkice moja”... |
- 12:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 28.03.2005.
Tako lijepa!
|
Slušam Elemental (naravno, sve radim samo da ne radim) i 4. pjesma na njihovom odličnom novom albumu "Male stvari" nosi naslov kao i ovaj tekst. Zapravo govori o onome što se u našem društvu popularno naziva "sponzorušama"... Svi znaju koje su to cure i kako su stekle taj epitet, ritual je gotovo uvijek isti: visoke potpetice, pripijena odjeca, utezanje do strašnih bolova, nalakirani umjetni nokti, po mogućnosti plava kosa, hrpa pudera i šminke na licu i ono najvažnije - propuh u glavi... Obično ih se može vidjeti u elite kafićima, klubovima gdje kao orlovi vrebaju na bogate muškarce pune love, sa moćnim autom, tatom na nekoj uzvišenoj funkciji u gradu, županiji, državi... Po mogućnosti da posjeduju puno nekretnina, pokoju vikendicu... A sve ostalo njima je tako nebitno. I sad se ja pitam kakva osoba moraš biti da se ponašaš kao parazit, da nekome visiš na grbači? Da za svaki njen izlazak, nove Diorove naočale, nove čizme i beauty tretman mora brinuti njen sponzor koji je tek usputno i s njom kao osobom? K.a.k.o. te cure navečer zaspu i koliko je njihov ponos nisko, pitam se ja... |
- 22:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Check, check...
|
Da smo na mic probi, rekli bi "Mic check 1,2" ali ovo je moj prvi post i moram reći da se ponosim njime :-) Ma šalim se... Zapravo me veseli činjenica što uopće imam(o) mogućnost otvarati blogove i iako ih je popriličan broj dizanje sebe u nebesa ili fejkanje o noći prije, ima i onih jako zanimljivih - za koje odvajam poprilično vremena jer to i zaslužuju! :-) Profesionalnih i onih malo manje, u svakom slučaju vrijedni truda i vremena... So, all in all, preostaje samo da pozdravim i najavim početak druženja :-D |
- 21:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ponajprije mjesto gdje se odmaram, iznosim svoja mišljenja, razmišljanja, dileme i kratak osvrt na sve što se provrti ispred mojih očiju toga dana :) Kaže moja prija: "Svašta-nešto" :) Statistiku sam voljela u srednjoj: Free Website Counter |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||