Marketing
Ljubav je još uvijek tu
Maloprije kad sam se probudila (da - znam da je podne i ne - ne osjećam grižnju savjesti jer me gospođa u referadi poštedila fucksa jutros ranije), sjetila sam se svog teksta, davno napisanog, ali meni još uvijek dragog.
Ide nekako ovako:
Neprospavana noć... I nemir koji je usao u mene, neda mi mira. Čujem njegov glas kako me zove te me vraća na početak svih mojih razmišljanja i ponovno, u tom bezazlenom vrtlogu osjećaja, započinjem svoju davno izgubljenu bitku. Vanjština je ista kao i prije, ista lica, iste priče i sve je tako ciklično kao što obično biva kad nas kolotečina zgrabi. No, za mene više ništa kao prije nije.
Početak ove priče je zaista negdje daleko i davno, a ja ipak biram krenuti od kraja. Sparan ljetni dan, sasvim novi imidž, a jedna od onih osoba u meni koja je odlučila završiti započetu pricu, neveselo kroči ka svojoj namjeri. Izgubljeni pogled i zagrljaj prepun uspomena probio je led. Šutke smo hodali, pogledom uprtim u pod dok je na meni bilo da složim niz suvislih rečenica kojima bi obrazložila svoju odluku. Toliko pitanja nekontrolirano juri mojom glavom i što se više bliži kraj, sve sam nesigurnija. Ne znajući jesam li ispravno postupila, neprestano sam se preispitivala : tko smo bili mi? Bili smo nerazdvojan par, ali ne i navika. Dvoje ljudi koji su djelili sve što je djeljivo na dvoje, pa čak i ono nedjeljivo. S druge strane, disali smo kao jedno i u trenucima grobne tišine, razumjeli bi se međusobno ne koristeći riječi. Sitnice nisu bile zaboravljane, a životne uspone i padove prolazili smo glatko jer nas je vjetar nosio kud god (da nas je nosio)- zajedno. Moja odluka nas je razdvojila, no ne i naše nade te vjeru u nekakav ponovni početak, nastavak nase priče. Tada sam po prvi puta doživjela rijeku suza koja je potekla iz njegovih očiju. Snažan i naizgled neslomljiv karakter, u djeliću sekunde razbio se kao kristalna kugla... Komadića je bilo posvuda. Plakao je satima, a svojim pogledom je slomio i mene. Ništa mi nije preostalo osim da se otrgnem iz njegovog zagrljaja i okrenem mu leđa po prvi puta. Noge su mi bile sve teže i tromije a kroz kišne kapi probijao se glas koji me dozivao. Nisam se odazivala već samo okrenula... Napušten i sam stajao je na kiši čekajuci da potrčim prema njemu. Borila sam se sama sa sobom, svađala i prepirala, no nisam popustila. Zatomila sam svoje osjecaje i nastavila hodati. Tu je bio kraj. Prolazili su dani, tjedni, mjeseci... Sjećanje se nije gasilo, borilo se kao svijeća na vjetru, no život je išao dalje, nova lica, nove priče... Ostavila sam prošlost u prošlosti i živjela sadašnjost, planirajući budućnost. Ili sam barem tako mislila do nedavnog telefonskog poziva. Nesreća se dogodila i šokirana, sva izvan sebe, drhtajući sam išla prema bolnici. Nikad vrijeme nije tako sporo prolazilo... Izbezumljena i uplakana, prišavši njegovom krevetu, osmjehnula sam se ugledavši ga. Nije reagirao, tupim pogledom je gledao meni preko ramena. Suze mi se samo spuštale niz obraze i kapale na pod ispod mene... Pognula sam glavu misleći da je sve izgubljeno. Upravo tada, pogledao me, unatoč bolu razvukao osmijeh i promrmljao: “Slatkice moja”...
Post je objavljen 29.03.2005. u 12:08 sati.