subota, 23.09.2017.
OBAVIJEST
Dragi prijatelji, posjetitelji alilovci.blog.hr, obavješćujemo vas da iz tehničkih razloga nismo u mogućnosti više objavljivati vijesti i događanja iz Alilovaca. Žao nam je što se ovo dogodilo, ali ima problema koji u ovom trenutku nisu rješivi. Molimo vas za razumjevanje.
Ivica i Tomislav Ciganović.
- 20:32 -
nedjelja, 28.05.2017.
VATROGASNO NATJECANJE U ALILOVCIMA
Dana 27. svibnja 2017. održano je u Alilovcima Općinsko vatrogasno natjecanje. Sudjelovala su Dobrovoljna vatrogasna društva Općine Kaptol: Alilovci, Doljanovci, Golo brdo, Kaptol i Podgorje. Nastupilo je ukupno 16 natjecateljskih ekipa u osam kategorija. Proteklo je u natjecateljskom duhu i u prijateljskom ozračju. Bilo je to ugodno druženje članova vatrogasnih društava po ugodnom, toplom i suVATROGASNO NATJECANJE U ALILOVCIMA
nčanom vremenu. Pobijedile su ekipe koje su se bolje pripremale ne zanemarujući ponekad činjenicu da je odlučivala i sreća junačka. Zato evo rezultata i redoslijeda uspješnosti:
I kategorija: vatrogasna mladež 6 do 12 godina, muški:
1. Kaptol
2. Alilovci
3. Podgorje
4. Golo brdo
II kategorija: vatrogasna mladež 6 do 12 godina, ženski:
1. Alilovci
III kategorija: vatrogasna mladež 12 do 16 godina, muški:
1. Alilovci
2. Kaptol
3. Doljanovci
IV kategorija: vatrogasna mladež 12 do 16 godina, ženska:
1. Kaptol
V kategorija: članovi DVD-a A na VMŠ:
1. Kaptol
VI kategorija: članovi DVD-a B na VMŠ:
1. Kaptol
VII kategorija: članovi DVD-a A na VTC:
1. Alilovci
2. Golo brdo
3. Podgorje
4. Doljanovci
VIII kategorija: članovi DVD-a B na VTC:
1. Alilovci
Možda je ipak važnija izreka: Važno je sudjelovati!
A da je bilo lijepo i ugodno potvrđuju fotografije s natjecanja:
Do viđenja u Doljanovcima 2018. godine!
- 14:32 -
subota, 23.07.2016.
ZA SLAVONIJU KOJA NESTAJE
Domoljublje je dio najplemenitijih osjećaja pohranjenih u ljudskom srcu. Njega upijamo s mlijekom materinim i dalje krijepimo na izvorima osvježenja. Glavnina Hrvata vezana je za sveto tlo, za dom, obiteljski prag i zavičaj. Na žalost, ne svi. Mi Slavonci posebno smo vezani za zemlju, polja i livade, šume i lugove, potoke i bajere. Kada zastaneš otpočinuti od truda dana i posla težačkog i baciš pogled u daljinu pa sve to vidiš, zaigra srce i oko, nekada čak i orosi. To što rekoh, od toga što rekoh, mi Slavonci stvaramo bajku, iluziju nepostojećeg svijeta. Šta osta od Slavonije danas? Možda znate a sebi ne priznajete istinu. A istina je ovo: škole nam zatvaraju jer nema djece, što radit može ode u zapadne zemlje, oni koji ostaše zemlju prodaju, prodaju marvu, goveda i svinje, cijela stada, cijela imanja. Ne mogu živjeti od svojega rada. U požeškoj bolnici rođeno je u šest mjeseci ove godine 170 dječaka i djevojčica, na području Općine Kaptol šestoro. Usporedimo s prošlom 2015. Godinom kada je u požeškoj bolnici rođeno 478 djece.
Uhvatila me tuga ovih dana, u srcu mi se sleglo sve kako je ovdje napisano. I uzeh danas fotoaparat da to zabilježim i da vam pokažem. Gledajte, i ovo su Alilovci, i to je Slavonija. Pogledajte;
Hajde, gdje ste političari svih opcija, lijevih, desnih i centra. Recite nam što ćete učiniti kada budete izabrani na predstojećim izborima. Prestanite s mitinzima i slikanjima, praznim i neispunjenim obećanjima kao svih izbora do sada. Prestanite se vozati u uglancanim limuzinama i sjediti u prvim redovima mjesnih festivala i smotri narodnog stvaralaštva. Nemojte pljeskati tugaljivim stihovima pjesama uz tamburu. Nemojte ići na mise u katedrale u prve redove gdje vise table „zauzeto“. Stanite u svim prigodama s narodom, među narod. Možda čujete što narod govori (ako narod i ide više na takva mjesta). Odradite pošteno svoje zadaće u Hrvatskom državnom saboru, sjedeći i radeći na svojim mjestima, pošteno primite svoju plaću. Svaki od vas učinite, svaki posebice, nešto što će Hrvatsku učiniti boljom. Uložite u njezine temelje svoju brigu, znoj, odricanje, rad i stvaralaštvo. Samo tako ćete imati pravo uzviknuti: Neka nam živi vječna i jedina Hrvatska!
Ivica Ciganović
Alilovci, 23. srpnja 2016.
- 19:35 -
subota, 07.05.2016.
KIRVAJ ILI ČAST
Kirvaj je crkveni god, blagdan ili spomen dan zaštitnika župe ili samo sela, dan kada kuću pohodi rodbina i prijatelji pri čemu ih se gosti dobrim jelima i obilnim pićem. Pri tom se pripovijedaju zgode važne i nevažne za rodbinu i znance, a pri tom se rodbina druži, pjeva i veseli se, vrlo često bude i opijenih glava. To je prilika da se rodbina druži, da razmjeni novosti iz rodbine i da prepričaju kojekakve događaje koji su se u ovom ili njihovom, ili nekom drugom selu dogodili. U pravilu se gosti održavaju dva dana, odnosno ne završavaju isti nego tek naredni dan, a gosti ostaju spavati.
Kirvaj se održava na dan zaštitnika sela, odnosno na blagdan sveca, titulara mjesne crkve ili kapele. Kirvaji su se održavali
u Alilovcima na Novu godinu, a kasnije, iza 1970. godine na drugu nedjelju u mjesecu svibnju, odnosno nedjelju iza blagdana Marije Posrednice milosti.
Na čast, ili u goste, ili na kirvaj se uvijek zove. Nitko ne dolazi nepozvan. Dolazi pretežno bliža rodbina kuće i rodbina iz tazbine te dobri prijatelji iz drugih sela. No, prevladava rodbina. Iz drugih sela gosti dolaze zapregama, iz bližih dolaze pješice. Ako rodbina dođe konjima i kolima, briga domaćina je da smjesti konje u staju sa svojom marvom.
Gosti idu u crkvu na Sv. Misu. Poslije Mise se vraćaju kući i objeduju. To je obilan svečani objed. Najprije se posluži juha, pa kuhano meso sa sosom i hrenom, pa sarma, potom pohano meso od živadi i na kraju pečena prasetina jednostavno zvana pečenka. Prije jela se služi rakija, ako je jako hladno kuhana, a uz jelo se služi vino. Nakon objeda na stol se postavljaju kolači i oni se ne skidaju do narednog objeda. Poslije objeda gosti razgovaraju i pjevaju. Navečer malo prođu kroz selo ili idu na zabavu ako se ona održava u školi. Posluži se opet obilna večera i iza nje slijedi druženje i pjesma. Kad je vrijeme spavanju domaćin i domaćica pripremaju ležaj za spavanje. Donese se u sobu sijena i prostre po zemlji. Nabacaju ponjava, ćepeta i deka za pokrivanje te jastuka pod glavu i svi se slažu na spavanje jedno do drugog, muški i ženske, a djeca između njih. Samo odabrani dobivaju krevet u hladnom kijeru.
Ujutro nakon ustajanja pije se kuhana rakija, a za doručak daju pače (hladetine) i pečenka. Dan se prikraćuje do ručka a za ručak opet „sve po redu“, te opet pjesma. No, treba ići kući, pa se upregnu konji i svi posjedaju u kola, a gazda zove baju ili prijana da popiju još putnu. I tako se ispraćaj zna otezati satima, a konji i čeljad čekaju. Prije polaska kući gosti dobiju milošću, komad pečenke i nešto kolača i politru rakije u kakvom pinklu – zavežljaju. To je prava milošća, da se ima kad se dođe u hladnu kuću, dok se ne zgrije.
Gosti se uzvraćaju. Kada je čast u drugom selu, ide se rodu i prijateljima uzvratiti. I opet sve ide na opisani način. No, to je čast u drugom selu, drugi kirvaj, drugi svetac odnosno drugi crkveni god.
Ove godine kalendarski, blagdan Marije Posrednice je upravo u drugu nedjelju u svibnju, odnosno 8. svibnja. Kirvaj u Alilovcima, kako je ovdje opisan, više ne postoji u stvarnosti nego samo u sjećanjima i strpljivo čeka negdje u sjeni dok ga iznova neki novi naraštaj ne oživi.
- 14:38 -
nedjelja, 01.05.2016.
45-ta OBLJETNICA SMRTI IVE ČAKALIĆA
2. svibnja navršava se 45 godina od smrti Ive Čakalića, koji je umro u svome selu Doljanovci, u 83. godini života. Kada se on predstavljao u svojim zapisima, a isto i u pismima brojnim prijateljima u hrvatskim kulturnim institucijama, potpisivao se: Ivo Čakalić, seljak iz Doljanovaca, zadnja pošta Kaptol kod Požege.
Dužnost nam je podsjetiti društvene i kulturne djelatnike, seljane Doljanovaca, župljane i župnika župe Kaptol, na ovoga čovjeka i na ovu obljetnicu. Jer, Ivo Čakalić nije bio samo seljak iz Doljanovaca, on je istina to bio, ali i mnogo više: čuvar, sakupljač, poštovatelj i ljubitelj narodne baštine, običaja i narodnog života, uzor skromna hrvatskog - šokačkog čovjeka, rodoljuba i vjernika kršćanina katolika. Učinio je vrlo mnogo za nas, za naš kaptolački kraj, ispisao za sada neizbrojenu količinu bilježnica i araka papira s dragocjenim podacima i saznanjima o životu i duhu ljudi našega kraja. Na našu žalost, njegovi su radovi sačuvani samo u rukopisima i do sada nisu objavljeni. Pitam, sebe i vas, zašto se ne složimo i zajedničkim zauzimanjem: Župa, Požeški muzej, Muzej Slavonije, Hrvatski institut za narodni život i običaje, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Općina Kaptol i mi svi kojih se to tiče, te ne uložimo svoj trud i znanje kako bismo ovoga velikana duha otrgli zaboravu i njegova djela predali novim naraštajima Hrvatica i Hrvata. Ovo je poticaj o 45. obljetnici njegove smrti, možda do 50-te obljetnice nešto uspijemo učiniti. A do tada, uz naše sjećanje, pokoj vječni daruj mu Gospodine, Bože Svemogući!
- 21:50 -
srijeda, 30.03.2016.
Duša Alilovaca i dio vremena koje se pamti sakupljeni na jednom mjestu
Piše: Jelenko Topić
Foto: D. Mirković
Članak izvorno preuzet sa portala Požega.eu.
Ivica Ciganović, umirovljeni službenik iz ovog sela napisao je svoju treću knjigu, koja je svečano predstavljena u alilovačkom Vatrogasnom domu. Nakon knjiga „Tkanica je selo opasala“ i „Alilovci-zaboravljeni pogledi“ sada je objavljena knjiga „Kazivanja Čič’ Ive Bar’ća“ koja donosi narodni život i običaje sela Alilovci.
-Knjiga bez sumnje ima veliko etnološko, povijesno, kulturološko i edukativno značenje za ovo malo selo – kazao je uvodničar Josip Prološčić, a zahvalu autoru i čestitke uputio je načelnik kaptolačke općine Mile Pavičić. Ta općina i njeni čelnici dali su značajnu potporu objavljivanju ovog djela.
-To je dokument vremena jednog sela, a pratio sam Ciganovićev marljivi rad na sakupljanju građe koju sada objavljuje- istakao je Pavičić. U nastavku je knjigu predstavila etnologinja Vesna Kolić Klikić, viša savjetnica Gradskog muzeja Nova Gradiška inače dobra poznavateljica tradicije i običaja Slavonaca.
-Ovo izdanje donosi dio duše Alilovaca i dio vremena koje se pamti, ali i ostaje, a knjiga je pisana danas s osvrtom na prošlost i ciljem da ostane onima koji dolaze iza nas – kazala je V. Kolić Klikić i ukazala na zanimljive uzrečice Alilovčana koje se koriste i riječi koje su nestale, a sabrane su u ovoj knjizi.
Profesorica hrvatskog jezika Marija Šag Sadilek govorila je o ikavici kao bogatstvu ove knjige, te kazala da je napisana jednostavnim i svima razumljivim stilom, te da je ona čuvar bogatog narodnog duha.
Autor Ivica Ciganović izrazio je zahvalnost svima koji su pomogli da knjiga ugleda svjetlo dana, te kazao da je na svima nama da sačuvamo ono što je ostalo od bogate tradicije i jezika ovog kraja.
– Posljednjih desetak godina shvatih da ono što bijaše bitno za opstanak naroda nestaje. Potaknut tom spoznajom i željom očuvanja narodnog blaga, a uz podršku svojih znanaca, mještana i prijatelja starine, odlučio sam u knjigu uobličiti svoje spoznaje o ljudima, vremenima i običajima-istakao je autor.
Tijekom promocije nastupili su gajdaš Robert Sakoman iz Biškupaca i samičar Tomislav Ciganović iz Alilovaca koji su svirkom i pjesmom dočarali kako se nekada sviralo i pjevalo na slavonskim sokacima, a nekoliko pjesama izveo je ženski tamburaški sastav „Bećaruše“ iz Grabarja.
- 19:43 -
subota, 19.03.2016.
NAJAVLJUJEMO PREDSTAVLJANJE KNJIGE
Piše: Ivica Ciganović
ZAŠTO SAM NAPISAO KNJIGU: NARODNI ŽIVOT I OBIČAJI SELA ALILOVCI
Život ljudi današnjice, početkom 21. stoljeća, znatno se razlikuje od života naših predaka prije sto ili sedamdesetak godina. Živimo u vremenu velikog tehničkog , a pogotovo elektroničkog napretka. S ove tehničke strane životni se uvjeti toliko brzo mijenjaju da ih žitelji teško i prate. Napredak i elektroničkih medija i društvenih mreža je tako brz i obiman da se gotovo jedva snalazimo. Uz sve, elektronički mediji vladaju društvenim i političkim prostorom cijeloga svijeta. Društveni život u tom okružju zamire a čovjek postaje osamljenik i lakše tipka po tipkovnici uređaja nego razgovara s bližnjima. Općenito se smanjuje potreba za osobnom komunikacijom a utjecajem Engleskog jezika ugrožen je materinji Hrvatski jezik. Rječnik je osiromašen, pun tuđica i krivih naglasaka. Usmjerenja društva kroz obrazovanje i odgoj vode zanemarivanju osnovnih vrednota našeg naroda: narodne tradicije, jezika, vjere, običaja, obitelji i domoljublja.
Dok je moj naraštaj živio svoje djetinjstvo, mladenaštvo i ranu zrelu dob, iz starinskog načina života se mnogo pamtilo i živjelo. To je kulturno blago koje jedan narod čini vjerodostojnim i stalnim na zemljopisnom prostoru, u našem slučaju dijelu Hrvatske zvanom Slavonija. Posljednjih desetak godina shvatih da ono što bijaše bitno za opstanak naroda nestaje. Potaknut tom spoznajom i željom očuvanja narodnog blaga, a uz podršku svojih znanaca, mještana i prijatelja starine, odlučio sam u knjigu uobličiti svoje spoznaje o ljudima, vremenima i običajima. Tako dolazi do naklade knjiga: Narodni život i običaji sela Alilovci. Sada, pri kraju toga posla ponosan sam na svoju ustrajnost. Sretan što sam uspio nadvladati osobni strah koji me pratio od upuštanja u ovako velik pothvat. Hrabrenje prijatelja i znanaca koji su podupirali moj rad bilo je presudno pri donošenju odluke. Zanemario sam one koji su sve s podsmjehom i nevjericom promatrali. To tako u životu mora biti. Važno je ustrajati u dobru i ne dozvoliti sumnjama da ovladaju ljudskim duhom. Da sve ono što su naši stari stvarali i sačuvali ne bi nestalo u zaboravu, sve sam svoje bilješke sastavio u jednu cjelinu koja obuhvaća svenarodni život i običaje iz njega proistekle.
Što ova knjiga sadrži neću vam opisivati. Treba je uzeti i pročitati. Nakon čitanja donesite svoj sud i ocjenu. Svima koji drže da su još neke važne činjenice ili događaji ostali neobuhvaćeni radom, savjetujem da ih zabilježe i sačuvaju pa ćemo nekom drugom prigodom i njih ugraditi u cjelinu i ovaj uradak dopuniti. Držim da je za naše selo i zajednicu značajno da ima knjigu svoje baštine i da time može pokazati svoje korijene, jer mnogi to nemaju.
- 11:15 -
srijeda, 06.01.2016.
90 GODINA KAPELE U ALILOVCIMA
Svim putnicima koju putuju od Kaptola prema Požegi ili obratno, na sredini puta između ova dva mjesta, privlači pogled Kapela u Alilovcima. Smještena u malom gaju očarava ljepotom i mirnoćom koja je današnjem čovjeku toliko potrebna. Njezina nedaleka udaljenost od sela čini je posebnom. Kapela je to Blažene djevice Marije – Posrednice milosti. Stoji ovdje od 1925. godine, a dograđena je i povećana 1981. Ove se godine navršava 90 godina od njezine gradnje. Obljetnica vrijedna spomena.
Smještaj kapele, njezina mirnoća i utjeha koju pruža svakom pogledu, svjedoči da je iznikla iz puka i da je sagrađena za puk. Bolje rečeno za duhovne potrebe puka, za tihe i blago izrečene molbe, umornom putniku pruža odmor u hladovini krošnjatih kestena. A voda iz zdenca pere i ruke i čelo, pere umor dana i umor života. Kada očajnik ne zna kamo bi pošao i kome izrekao svoje očaje najčešće potraži majku. Povjerenje u nju ni nesreće ni beznadnosti ne uništavaju. Ovo je Mati vjerniku, kršćaninu i u svojim potrebama on joj poklanja svoju nadu s punim povjerenjem djetinjeg nadanja.
Na mjestu današnjeg zdenca postojala je u davnini Svetinja Blažene Djevice Marije u obliku samostojećeg stupa. Godine 1925. Kožarski obrtnik iz Požege Rudolf Sablek, u dogovoru sa župnikom u Kaptolu Vlč. Stjepanom Topolčićem otpočinje gradnju kapele. Tom je gradnjom ispunio svoj zavjet dan u burnom vremenu Prvog svjetskog rata. Nesebičnu pomoć u podvozu i radnoj snazi dali su seljani Alilovaca. Poslovi su dobro napredovali pa je kapela dovršena i blagoslovljena na Novu godinu 1926. Posvećena je Blaženoj Djevici Mariji, a narod ju je jednostavno zvao „Naša Gospa“. Kapela je tada bila udaljena od sela, samovala na samotnom mjestu, bila je nekoliko puta pokradena ali nikada znatno oštećena.
Kako se sedamdesetih godina broj vjernika u Alilovcima povećavao, započela je 1980. Obnova i proširenje kapele. Dotadašnja kapela sa zvonikom je sačuvana, a dogradnja je izvršena dodatkom novoga dijela iza tadašnje apside. Tako je gotovo cijela dotadašnja kapela sačuvana, sačuvan je i prostor ispred nje sa starim kestenima i izvor koji je vjerničkom narodu vrijedan. Sačuvane su i mnoge uspomene proštenjara, prolaznika i pastira koji su zahvaćali vodu s tog izvora. Kada je obnova dovršena blagoslov je obavio pomoćni biskup zagrebački msgr. Mijo Škvorc 10. svibnja 1981. godine. Bilo je to veliko slavlje.
Mnogi naraštaju alilovčana odrastali su u kapelu, mnogi vjernici požeštine se sjećaju pohoda i hodočašća Gospi pod Alilovce, mnogi su putnici kroz ove godine skretali i kratko predahnuli uz nju. Mnogi su potrebnici dolazili ovamo u rana nedjeljna jutra i ostavljali svoje svijeće, krunice i vapaje. Čovjek, vjernik, pun nade , traži i nalazi svjetlo čiji je sjaj doduše zapretan zamamnostima i nebrigom današnjice. To je svjetlo već tu. Ono gori i svjetli u mrklini naših noći, treba samo s njega skinuti koprenu nemara i užurbane zaboravljivosti. O ovoj devedesetoj obljetnici vrijedno je sjetiti se što smo sve nalazili na ovome mjestu, svaki od nas bez obzira na dob u koju smo zakoračili.
- 20:02 -
ponedjeljak, 14.12.2015.
IZ BILJEŽNICE IVE ČAKALIĆA (2)
Ivo Čakalić je pisao mnogo: o svojim Doljanovcima, o narodnom životu i o narodnim običajima, o svetištima i proštenjima i još mnogo toga, Između ostalog je napisao i pjesmu o Kaptolskom gradu koji je odolijevao osvajačima i stoljećima u ne baš zavidnim povijesnim događanjima. Ovdje izdvajamo samo dio pjesme koji se odnosi na paljenje, odnosno uništenje utvrde godine 1943. Ožalošćen ovim činom uništenja znamenitosti i svetinje, Ivo Čakalić pjeva:
Kad bi oni stari sad ustali
I ovaj grad kad bi pogledali
Alaj bi se u čudu čudili
Što su s njime sada učinili.
Nema više onog divnog hrama
Nego svud se vidi pustoš sama.
Nema više onog divnog Grada
Niti onih oko nega zdgrada.
Jer što nisu Turci učinili
To kršteni sami uništili.
Bio divan vidit izdaleka.
Sad zidovi samo goli strše
I još stoje sami se ne krše.
Ostale su samo razvaline
Od onake divne građevine.
Žalosno je što su učinili
Što su ono onak uništili.
Kada projdem i ono pogledam
Odkinit se okom od njeg nedam.
Mili Bože što si dopustio
Da se taj Grad tako poništio.
Al da nebi Božjeg dopuštenja
Nebi bilo ovoga činjenja.
- 20:00 -
utorak, 13.10.2015.
ŠTO ZNAMO O KAPTOLAČKOJ UTVRDI
Ako pitate danas stanovnike Kaptola i njegove okolice: Kakva se to utvrda diže usred Kaptola i kada je sazidana, dobit ćete različite odgovore. Jedni će vam reći da je to stari grad i da je tu od davnina, drugi da je to turski grad, treći da je to dvorac u kojem je stolovao spaija (vlastelin, zemljoposjednik), a samo mali broj mještana će znati da su to ostaci Zbornog kaptola svetog Petra od Požege. Pojedinosti svakog odgovora su puno siromašnije, u većini će upitanici ostati zatečeni vašim pitanjem.
A evo odgovora na pitanja o utvrdi koja dominira Kaptolom. Početkom 13. stoljeća Požega i ovaj dio Slavonije pripadaju biskupiji u Pečuhu, u Mađarskoj. Radi udaljenosti, a očito i radi etničkih i jezičnih razloga, jer ovaj dio tadašnje države nastanjuje drugi narod, a radi lakšeg upravljanja biskupijom, oko godine 1220. osniva se Capitulum eclesie beati Petri de Posega (Kaptol crkve blaženog Petra u Požegi). Za razliku od stolnog kaptola koji ima sjedište u sjedištu biskupije, zborni kaptoli su osnivani u mjestima izvan sjedišta biskupije. Činili su ga prepošt (starjesina) i kanonici. Uz obavljanje crkvenih poslova kaptol je imao vlastelinski posjed a vršio je i neke državne poslove s titulom vjerodostojnog mjesta, uvodio u posjed velikaše i čuvao zemljišne isprave. Sama utvrda je bila sjedište prepošta i sklonište kanonicima u slučaju opasnosti, a oni su dio službe obavljali boraveći u svojim kurijama koje su se nalazile na području gospoštije. Utvrda i kaptolska crkva nisu bile ove koje mi danas vidimo u obliku žalosnih ostataka. Kakve su bile? Čekamo još uvijek odgovor arheologa uz više istraživanja otkapanjima u krugu današnje utvrde i više istraživanja povjesničara kroz dokumente i zapise po raznim arhivima.
Silovitim prodorom turske vojske prema Beču tijekom prve polovice 16. stoljeća, povećava se ratna opasnost i strah od osmanlijske najezde. Radi te opasnosti kaptol i njegovi dužnosnici odlaze u Mađarsku, a Turci zauzimaju kaptolsku utvrdu 25. siječnja 1537. godine. Ostaju ovdje i vladaju 150 godina.
Nakon oslobođenja od Turaka Slavonija je pod upravom carske komore. Narod teško živi a tlaka od strane državnih činovnika bila je golema i nemilosrdna. Stari izvori navode da dio stanovništva bježi preko Save u Tursku. Žalosno, ali je istinito. No, tema ovog napisa je kaptolska utvrda. 1707. imenovan je prepošt Juraj Crnković, on je pokrio crkvu sv. Petra i popravio zid utvrde. Ovo je još uvijek stara crkva iz predturskog vremena. U to je vrijeme kaptolska gospoštija pripala srijemskim biskupima. Zato od 1716. biskup Franjo Vernić započinje gradnju nove kaptolske crkve, koju nastavlja njegov nasljednik biskup Gabrijel Patačić. Srijemski biskupi: Ladislav Szoenyi, Franjo Vernić, Gabrijel Patačić i Ivan Paxy stoluju u kaptolskoj tvrđi a ujedno su i patroni župe i škole u Kaptolu. Biskup Paxy počinje 1765. gradnju nove, velebne župne crkve posvećene Sv. Iliji proroku, a škole vjerojatno 1770. godine.
Spajanjem srijemske i bosanske biskupije u jednu sa sjedištem u Đakovu, biskupi odlaze iz Kaptola a kaptolski posjed preuzima Stolni kaptol đakovačke biskupije. Đakovački kaptol je posjed prodao 1877. grofu Antunu Attemsu i iza toga vlastelinstvo mijenja nekoliko vlasnika, a posljednji vlasnici su baruni Turković iz Kutjeva.
Nadolaskom ratnih godina Drugog svjetskog rata zla kob pogađa ljude ovoga kraja a isto tako i povijesne spomenike. Kada su prvi puta ušli partizani u Kaptol , bez ikakva razloga zapališe utvrdu i tvornicu žeste koja se nalazila u neposrednoj blizini. Bilo je to 29. svibnja 1943. godine. Svoju su ideologiju zvali „naprednom“, a uništavali su sve što je nosilo pečat povijesti i obilježja hrvatskog identiteta, te sve što je bilo Božje i crkveno. Njima je povijest smetala i rekli su da je buržujska, a još više Katolička crkva koja je stoljećima čuvala moralne i nacionalne vrednote. Uvjerili su sami sebe da svijet i čovjčanstvo započinje proleterskom revolucijom. Zato ovakav biser povijesti i graditeljstva nije imao mjesta u „njihovoj kulturi“ i trebalo ga je izbrisati. Iza rata se govorilo kako utvrdu treba razrušiti i u tu svrhu je izvršeno miniranje istočnog zida, a kamen su pojedini aktivisti režima uzimali za svoje potrebe. Ipak je razum prevladao pa je Ministarstvo kulture zabranilo uništavanje i rušenje utvrde Zbornog kaptola. I danas još ima pojedinaca, na našu sreću vrlo malo, koji nose partijska shvaćanja iz svoje mladosti, pa još uvijek znaju reći da „to treba srušiti jer ničemu ne služi“. Godine 1980. je stanje ruševine bilo tako loše da se toranj raspukao i prijetilo je njegovo urušavanje.
Država je ipak dala novac da se toranj obnovi i sačuva, ali su zidovi ostali nezaštićeni.
Uspostavom Hrvatske države i završetkom Domovinskog rata otvaraju se novi pogledi na povijesne vrijednosti i kulturna dobra. Utvrda je tada prešla u vlasništvo lokalne uprave – Općine Kaptol. Tadašnji općinski dužnosnici, svjesni da je za obnovu tvrđe općina siromašna i da neće moći učiniti dovoljno za njezin spas od propadanja, a radi malih prihoda, na sjednici općinskog vijeća održanoj 17. travnja 2001. godine, donijeli odluku o darovanju starog grada Požeškoj biskupiji, odnosno njezinom Stolnom kaptolu sv. Petra. Nakon toga počela je sustavna obnova i zaštita, ali novcem Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Da je i Požeška biskupija dala za obnovu barem dio potrebnih sredstava, vidjeli bismo veći dio stare utvrde zaštićene od propadanja. Vjerujemo da će ipak jednoga dana zidine utvrde kaptolačkog grada zablistati punim sjajem u svoj svojoj ljepoti, povijesnoj i graditeljskoj i postati baština ponosa.
Oznake: plaža
- 18:47 -
srijeda, 24.06.2015.
TKO JE IVO ČAKALIĆ
Hrvatska enciklopedija bilježi da je Ivo Čakalić hrvatski pučki pjesnik i sakupljač narodnog blaga, običaja i pjesama svojega rodnog kraja a to je podpapučki dio Požeške kotline. Marno je zapisivao sve što je čuo od mladosti, a prema podacima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti njegova ostavština broji 18 rukopisa predanih toj nacionalnoj instituciji. No, poznato je da je dio rukopisa spremljen u Hrvatskom institutu za etnologiju i folkloristiku, dio u Požeškom gradskom muzeju, dio u Župnoj knjižnici u Kaptolu a dio u Muzeju Slavonije u Osijeku. Svakako zavidan broj radova, zapisa, pjesama i pripovijedaka. Na veliku žalost sve je još uvijek u rukopisu. Samo mali dio je objavljen u akademijinom Zborniku. Dio njegove građe i to onaj koji je pohranjen u HAZU ove je godine digitaliziran i dostupan javnosti na traženje i zaslugom našeg kaptolčanina, mladog učitelja Tihomira Šmitpetera, koji se na poseban način založio za očuvanje imena i djela Ive Čakalića. Za čudo, niti Matica hrvatska niti Gradski muzej Požega nisu dalje iskoračili od marnog čuvanja njegove građe, a to znači da ona još uvijek nije dostupna niti objavljena, pa ni djelomično. Kaptol i njegova okolica djelomično su se odužili jer su Kulturno-umjetničkom društvu dali ime: KUD Ivo Čakalić, Kaptol.
Nakon rečenog postavljam pitanje: Tko je bio Ivo Čakalić?
Kada o sebi govori, odnosno piše, na početku ili na kraju svojih zapisa, on je Ivo Čakalić seljak iz Doljanovaca, zadnja pošta Kaptol kod Požege. Ova njegova vizitkarta svojom kratkoćom i jasnoćom govori da je bio jednostavan i vrlo skroman čovjek, Šokac, Slavonac, Hrvat, čovjek velikog duha, zaljubljenik u svoj kraj i domovinu, ljude i selo, moralne vrednote, običaje i narodnu kulturu. Rodio se 19. ožujka 1889. godine u Doljanovcima gdje je proveo cijeli svoj život. Završio je Pučku školu i radio kao poljodjelac. Pamtim ga kao starca u poodmaklim godinama koji je dolazio na svetu Misu u kaptolačku župnu crkvu, odjeven u šokačku narodnu nošnju s obuvenim opancima, a na glavi je nosio šešir. Gledao sam očima dječaka i divio se tom starcu koji je ispred sebe imao debeli molitvenik, starca koji se pobožno molio i time u meni budio duboko poštovanje. To sam osjećao ja svojom djetinjom dušom. A njega su stvarno poštivali župnici cijele okolice, požeški advokati, školski ravnatelji do ravnatelja a Požeške gimnazije. A onda: Dr. Josip Andrić – muzikolog, Dr. Vinko Žganec – akademik, čelnici Društva svetog Jeronima, oci Isusovci, Franjevci i još mnogi drugi koje je zadivio svojim znanjem, sposobnostima, čvrstom vjerom i dobrotom.
Bio je seljak, živio u Doljanovcima, i sve što je stvorio, stvorio je u tom selu koje je neizmjerno volio. Za sebe sam kaže da je volio seljačke težačke poslove. Volio i radio, da bi preživio i da bi sačuvao djedovinu i očevinu. I kada znamo tu činjenicu moramo se zapitati: Kada je onda pisao? Kada je od drveta izradio makete rodne kuće i Judske crkve, tolika raspela i kipove, naslikao slike? Kada je svoje bilježnice lipih pisama ilustrirao vrlo profinjenim crtežima. Njegove su bilješke i zapisi pisani lijepim čitkim rukopisom, čistom ikavštinom svojega kraja, sve perom i tintom. Sigurno su to bile bezbrojne noći osvijetljene slabim svjetlom lampe petrolejke.
U svojem pismu Dr. Vinku Žganecu – akademiku, piše: „Evo dragi moj gospodine Dr. i brate po Bogu. Ja sam sve ove knjižice ispiso što sam znao. I sve naše radove kako je bilo u staro doba koliko ja pamtim i što sam čuo od svojih roditelja i naših prastari. Ja ništa nisam ovdi izmislio što nije bilo, već baš kako je bilo. A sada sve je drugačije i u poslovi i u zabavi i u poštenju prema prie kako je bilo.“ (Veljača 1968.)
Po svršetku svoga poslanja mirno je počinuo u Bogu kojem je vjerovao i koji mu je bio životni oslonac. Okrijepljen dubokom vjerom preminuo je u 83. godini života, dana 2. svibnja 1971. u Doljanovcima.
Ivo Čakalić zaslužuje da učinimo više jer do sada nismo učinili dovoljno, da ga spominjemo po njegovoj ostavštini, te radi širine njegove duše i ljubavi koju je gajio za našu baštinu, naš kraj i našu Domovinu. Zato ćemo na ovom blogu povremeno objavljivati dijelove njegovih zapisa. A ovaj kratki osvrt neka posluži onima koji si još uvijek postavljaju pitanje iz naslova, da nađu odgovor i da se obogate djelom Ive Čakalića seljaka iz Doljanovaca, zadnja pošta Kaptol kod Požege.
Ivica Ciganović, lipanj 2015.
- 13:04 -
srijeda, 29.10.2014.
GOSTOVANJE U EMISIJI HRVATSKOG RADIJA
Snimak emisije možete preslušati na ovome linku!
KLIKNI ZA PRESLUŠAVANJE
- 12:46 -
utorak, 19.08.2014.
JESTE LI ZNALI? (3. dio)
Da su Drugi svjetski rat i poraće u našem selu izazvali velika stradanja. Određeni broj je poginulih tijekom rata, još više onih koji su nestali, dočekali kraj rata ali se kući nisu vratili, te onih koji su po završetku svih ratnih operacija suđeni i zatvoreni, jasno bez pravog razloga i bez suda, prava i zakona.
U tom, naoko malom selu od sedamdesetak kuća, bilo je 45 cura i samo 7 dečaka. Ni pravo kolo nisu mogli održati niti naočita kolovođu izabrati. Dolazili su zato dečki iz Mihaljevaca, Golobrdaca, Kaptola i drugih sela. Cure su se ipak htjele udati, tako mora biti. Tako je i bilo, otišle su u druga sela i tamo postadoše mlade snaše, a Alilovci se jedva oporavili.
- 21:47 -
ponedjeljak, 28.07.2014.
PREDSTAVLJENA FOTOMONOGRAFIJA
U petak, 25. srpnja 2014. godine u Vatrogasnom domu u Alilovcima, predstavljena je fotomonografija pod nazivom: ALILOVCI - ZABORAVLJENI POGLEDI, autora Ivice Ciganovića.
Knjiga je nastala s nakanom zapisa i prikaza starih fotografija skupljenih od tridesetak vlasnika, pomalo zaboravljenih i gotovo odbačenih, fotografija koje dokumentirano prikazuju ljude, mještane sela, događaje, običaje, način života i rada. Fotografije su poredane u nekoliko cjelina, popraćene tekstom koji ih čini bližima. Listajući tu knjigu mnogi će se vratiti u djetinjstvo i mladost, ugledat će svoje pretke i drage osobe s kojima su dijelili dobro u dobru i zlo u zlu. A knjiga predstavlja dokument o jednom selu, možda malom po broju kuća i stanovnika, ali selu koje dobro pamti i cijeni svoju prošlost, časno živeći u svojoj sadašnjosti, a budućnost predaje potomcima da sačuvaju vrednote poštena života, domoljublja i nacionalnog ponosa.
Monografija je luksuzno opremljena, tvrdog uvedza, otisnuta na finom papiru, ima 120 stranica i 235 fotografija. Sažetak je napisan na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku. Izdavač je HKD Tkanica iz Alilovaca, suizdavač Biro-tisak d.o.o. iz Brestovca. Naklada je 500 primjeraka. Izdavanje knjige omogućila je Općina Kaptol.
- 14:24 -
ponedjeljak, 19.05.2014.
NARODNE NOŠNJE SELA ALILOVCI
Tekst i fotografije: Ivica Ciganović
Narodna nošnja sela Alilovci pripada tipu paurske nošnje požeškog kraja, s nekim posebnostima u izradi, motivima i načinu oblačenja što karakterizira nošnje podpapučkih sela. Iako je selo smješteno u ravnici i pripada Poljadiji, radi veza s Kaptolom koji je središte župe, općine i škole, može se reći da u potpunosti nosi obilježja nošnji tog područja, od Vetova do Biškupaca.
ŽENSKA NARODNA NOŠNJA
A) Starija (izvorna)
Nosila se uglavnom do konca 19. stoljeća a najduže do Prvog svjetskog rata. Starija ženska nošnja izrađena je uglavnom (najvećim dijelom) od tkanina domaće izrade, otkanih od lana a kasnije od mješavine lana i pamuka. Izrađene su u domaćinstvima za potrebe članova, ili kao oprema djevojci udavači. Sastoji se od: Oplećka usko krojenog uz tijelo, širokih i bogato ukrašenih rukava, bogato nabranih a na zapečću čvrsto skupljenih oko ruku. Krila, to je ustvari široka lanena suknja, sprijeda ravna s ukrašenim prednjim donjim rubom a sa zadnje strane bogato nafaldana i ukrašena ručnim radom različitih vrsta. Žena, ili divojka sprida pripaše zapregu (pregaču) otkanu od vune, i to – divojke i mlade snaše svjetlijih i veselih boja a starije žene crnu ili crnu pretkanu zelenim. Na spoju oplećka i krila poveže se tkanica, vuneni pojas uglavnom crvene boje (no, može biti i u drugoj boji ili našarana). Oko vrata, prekriženo na prsima a vezano odostrag, povezuje se rubac od finijeg lanenog tkanja (usnivanac i dr) bogato ukrašenog raznim tehnikama ručnog rada. Na noge žena obuje vunene ili končane čorape, te opanke s kajišima, ili bez kajiša.
Oglavlja divojaka ukrašena su splitanjem kose u perčine s kintošima ili u kotur. Dodatno se ukrašavaju zataknutom grančicom asparagusa i cvijetom, nadalje može za ukras poslužiti smilje i bosiljak. Udane žene na glavu stavljaju poculicu (kapicu) ukrašenu vezom u cvijeće i u grane, a oko poculice povezuju podvezu (rubac tvorničke izrade) koja se veže ispod vrha poculice na zatiljku. Iznad uha a ispod podveze nose zataknutu kofrku (pero iz patkova repa) ili stručak smilja. Za velike svečanosti preko poculice stavljaju bajoder, ukras od lagane tkanine ili tila, on se ne veže ispod brade nego krajevi slobodno vise.
Od nakita žene nose menđuše (naušnice) u ušima a oko vrata đerdane od perli nanizanih na konac ili medaljon na sometu (crnoj baršunastoj vrpci). Na nadlanicama ruku nose heklane narukvice ukrašene sitnim perlicama na razne geometrijske motive. Kad idu u crkvu, žene i divojke nose ćilimac ili klecalo, te knjigu (molitvenik).
B) Novija (1. polovica 20. stoljeća)
Sastoji se od sljedećih dijelova: oplećak sašiven od industrijske tkanine (flanel, šifon i dr.), usko šiven. Untorok je podsuknja koja se oblači na donji dio tijela ispod krila, sašiven je od industrijske tkanine široko, a nanizan (nabran) na svitnjaku (povezu). Krila ili skuti, suknja čija je prednjica ravna a zatka narifana (nafaldana) u cijeloj dužini. Prednjica je kao kod bili' krila, a na dnu je našivena podpolica širine oko 7 cm, otkana od pamuka u boji, ukrašena vezom, vunicom i svilom ili štikana vunicom i svilom. Motivi ukrasa su obično cvjetni, u buketićima ili su stilizirana tri cvijeta. Stražnja strana se sastoji od dva dijela koja se vodoravno spajaju. Gornji je dio bilivo, otkano od lana ili miješano s pamukom. Donja strana je zatka, tkana od pamuka u boji zvanog natak. Osnova je od bijelih niti pamuka a potka od niti pamuka u boji: crvenoj, crnoj, plavoj, narančastoj i zelenoj. Motivi ukrasa na bilivu su obično obrubi s crvenim koncem šiveni a likovi mogu biti geometrijski. A na zatki, koja je u boji, vezeni su motivi obično svilom, u boji u kojoj je vezena podpolica. Stražnja strana krila je takođert rifana. Krila se pri oblačenju podešavaju na pola lista noge. Bluza sada zamjenjuje svečani oplećak, sašivena je od svilene ili cicene (ili druge vrste) tkanine, isto kao fertun, Šivena je s uskim rukavima, krojena u struk, može imati ukrašena prsa ili kragnu. Fertun, šivan od svile nosi se kao pregača i djelomično pokriva krila. Da bi lakše padao preko krila (a pokrivao je krila osim podpolice) ima široki porub te je na prednjoj strani je nabran a na kukovima više, zatim na zadnjoj strani rastavljen kako bi otkrio rađenu zatku. Ti najsvečaniji su šivani od teške svile, zvane „dupla svila“, a ostali od „jorgan svile“ ili drugih vrsta tkanina: cica, delina i dr. Svilenka je svileni rubac (marama) s dugim svilenim resama. Oblači se stavljajući oko vrata, ukrižena na prsima a vezala se otrag, na leđima, ispod resa. Ona je uglavnom u istoj boji u kojoj su bluza i fertun, ili barem fertun ako je bluza jednobojna, s ukrašenim kragnom i prsima. Umjesto svilenke može na isti način vezati šafolka (tibetka), marama industrijske izrade od vunenog tankog materijala sa štampanim cvjetnim uzorkom, vezanim resama od vunice (kraćim od svilenih resa kod svilenke).
Oglavlje cure ukrašuju splitanjem kose u tutuk ili kotur i dodaju grančice zelenika i cvijet, a udane žene ga pokrivaju. Najprije na smotanu pletenicu stavljaju kapu s češljem. Na povezani tutuk najprije se zabode limeni češalj s uvis zadignutim krajevima. Preko njega se veže kapa od jaglučca ili drugog tkanja i poveže oko češlja. Na to onda ide podveza, četvrtasta marama od laganog finog industrijskog vunenog ili svilenog tkanja, s otisnutim cvjetnim motivima u živim bojama, na uglavnom crnoj ili smeđoj podlozi. U svečanim prigodama, za odlaska u crkvu, u svatove, i goste, ili kada žena odlazi izvan kuće, preko podveze veže zavijaču. To je četvrtasta marama, također svilena (u izuzetnim prilikama može biti plišena) s kraćim resama, a veže se ispod brade.
Na noge se obuvaju čorape, uglavnom bijele ili lagano obojene, načinjene od vunice ili pamučnog konca. Cipele su obrtničke izrade s podpeticom, lagano podignute.
Dodatci nošnji: sastoje se od različitih ukrasa, od plemenite kovine, cvjetnih detalja ili predmeta uvjetovanih vremenom ili prigodom. To su: menđuše ili naušnice, od dukata i naušnice zvane „jagode“ u bijeloj, roza ili crvenoj boji. Dukati oko vrata, našiveni na crnoj sometnoj vrpci, prišiveno obično tri ili pet a rjeđe više dukata, mogu slobodno visjeti na alci prišivenoj za somet ili direktno našiveni na somet prepleteni žutom svilom. U manje svečanim prigodama ne nose se dukati nego đerdan, staklene perle nanizane na konac, na dužini po želji i po potrebi. Za zaštitu od hladnoće na gornji dio tijela žena ili djevojka oblači kaputić, a za velikih zima vuničarku. To je debela vunena marama za zagrtanje u svjetloj smeđoj ili crnoj boji. Nose je uglavnom mlađe žene. Starije žene nose valjaricu, ona je nešto teža, izrađena od valjene vune, uglavnom u sivoj ili crnoj boji. Ćilimac ili klecalo, se nosi kad žena ide u crkvu, on joj treba kako bi kleknula na njega, a često je u njega umotala molitvenik. Otkan je od vune kao ćilim, ukrašen ručnim radom, vezom ili ulagano.
MUŠKA NARODNA NOŠNJA
Muška narodna nošnja sela Alilovci pripada paurskoj nošnji požeškog kraja. Načinjena je od lanenog platna, domaćeg tkanja, koje može biti djelomično mješavina lana i pamuka. Vrsta tkanja od kojega je izrađena zove se rozanac radi nabora na njemu, koji su dobiveni snovanjem naizmjenično zategnutih i opuštenih niti osnove tkanja. Nabori mogu biti širi ili uži, ili kombinacija jednih i drugih. Laneno platno može biti tkano i u drugim tehnikama tkanja ali je rozanac najuobičajeniji. Karakteristično je za požeški kraj a za podplaninska sela ispod Papuka, da je laneno platno „zaplavito“ plavilom za rubine (nikada nije čisto bijelo).
Dijelovi muške nošnje su:
Gaće širokih nogavica, sašivene obično od četiri pole (jedna pola je širine oko 40 cm) za svaku nogavicu. U donjem su dijelu nogavice ukrašene ručnim radom a u pojasu su nabrane i povezane „svitnjakom“ (povez spleten od konopljinog ili lanenog konca).
Košulja širokih rukava, nabranih u falde na ramenu i na zapešću, te na zapešću čvrsto prianjaju oko ruke i zakopčani su dugmetom. S prednje strane se košulja kopča do sredine prsa s jednim ili s dva reda dugmadi. Ispod kopčanja prednjica je nafaldana, zadnjica također ali odmah ispod kragna (garila). Prsa košulje su ukrašena ručnim radom, faldicama, heklom, šlingom i t.d. ovisno o prilici za koju je namijenjena. Svetašnje, svečane košulje obiluju ovim ukrasima. U stara vremena košulja se nije opasivala, uporaba tkanice dolazi tek iza prvog svjetskog rata. Od tog vremena muškarci nose tkanicu, najprije raznobojnu a onda utjecajem HSS-a i Seljačke sloge trobojnicu u nacionalnim bojama.
Preko košulje muškarci oblače frojsluk (prsluk) šiven obično od crnog pliša (baršuna), ukrašenog našivenim uskim vrpcama- šujtašem. Ukrasi su obično geometrijski ili oblika vitica odnosno listova. Po rubu prednjice i kragna obično je ušiven crveni rub.
Na nogama muškarci nose opanke s kaišima (ili bez njih) a prethodno na noge obuju vunene čorape koje omotaju obojcima od lanenog platna, te njih učvrste – povežu kaišima opanka.
Šešir crne boje s širokom pantljikom stavljaju na glavu u svakoj prigodi, muškarac naime ne ide nikuda gologlav, na to se privikavaju i dječaci. Sramota je biti gologlav. Šešir se skida samo u kući u vrijeme objeda. Za svečane prigode za pantljiku šešira zatiče se cvijet s grančicom asparagusa ili paunovo pero.
Dečki iz bogatih obitelji a naročito jedinci, nosili su na probušenu uhu menđušu. Ona je ukras a ujedno i statusni znak. Oko ruku su dečki nosili narukvice od heklane vune ukrašene perlicama na razne motive.
Radi vrućine i potrebe brisanje znoja muškarci su nosili pod pazuhom maramicu koja je bila također izrađena od lalnenog platna rozanca, ukrašena resama. Nosila se ispod pazuha zataknuta o rub frojsluka.
- 13:47 -
petak, 07.03.2014.
JESTE LI ZNALI?
Iza Drugog svetskog rata, točnije 1950. godine, Alilovci su brojili 79 kuća. U njima živi 335 stanovnika.
Današnjem uzrastu je zanimljivo koliko je tada bilo kuća pojedinih prezimena. Evo podatka:
Ciganovića u 20 kuća,
Bartolovića u 10 kuća,
Markovića u 10 kuća,
Kellera u 5 kuća,
Kuburdžića u 4 kuće,
Benića u 3 kuće
Svih ostalih prezimena u 27 kuća.
Budući da je bilo više kuća jednog prezimena koristili su se nadimci za prezimena. Tako imamo:
- od prezimena Ciganović:
Barće, 4 kuće
Franće, 5 kuća
Ostali nadimci ( Čovći, Matkovi, Velki Ciganovći, Štriglovi i Jeftić), 11 kuća;
- od prezimena Marković:
Križanovi, 6 kuća
Majstorovi, 2 kuće
Ostali (bez nadimka) 2 kuće;
- od prezimena Bartolović:
Galovći, 2 kuće
Medći, 2 kuće
Velki Barći, 1 kuća
Ostali (bez nadimka) 5 kuća.
Kojoj kući i kojem nadimku ste pripadali pitajte svoje djedove. Oni to još znaju.
- 09:09 -
srijeda, 27.05.2009.
Kulturni život i obrazovanje
Osnovna škola je sagrađena 1935. godine, a prvi dan nastave održan je 25. ožujka 1936. godine. Danas je to odjel nižih razreda a pripada Osnovnoj školi Vilima Korajca u Kaptolu.
Alilovci pripadaju župi Sv. Petra i Pavla apostola u Kaptolu, a u mjestu se nalazi kapela Blažene Djevice Marije a u narodu nazvana kapela Alilovačke Gospe. Sagrađena je 1925. godine a obnovljena i proširena 1981. godine. Crkveni god (kirvaj) se obdržava druge nedjelje u mjesecu svibnju (iza blagdana Marije Posrednice milosti).
Svete mise u kapeli se služe svake prve nedjelje u mjesecu, u 9:30 sati, a prve subote u mjesecu s nakanom za svećenička i redovnička zvanja u večernjim satima, ovisno o godišnjem dobu.
Naši članovi Župnog pastoralog vijeća su: Željko Pavičić i Elvira Miletić, a član Župnog ekonomskog vijeća je Ivica Ciganović.
U selu se nalazi vrlo star zvonik posvećen Sv. Alojziju. Nije poznata godina njegove izgradnje, ali je vrlo interesantan kao građevina malog crkvenog graditeljstva. Trenutno se radi na njegovoj obnovi pod nadzorom Konzervatorskog odjela iz Požege.
Kulturni život počinje 1937. godine kada je osnovan ogranak Seljačke sloge, te su davani igrokazi, osnovana pjevačka i folklorna sekcija toga društva. Nabavljene su i knjige te je započela s radom seoska čitaonica. Nažalost, rat je prekinuo sve započete aktivnosti. Ogranak je imao 60 članova i 20 članova podmladka.
Godine 2009. osnivano je Hrvatsko kulturno društvo "Tkanica", kojem je zadatak prikupljanje, čuvanje i prezentacija narodnog života i običaja, te njegovanje i čuvanje materijalne i duhovne kulturne baštine. Više podataka o ovome društvu pročitajte na sljedećem naslovu.
- 21:31 -
Povijesni podaci
Naselje pod ovim nazivom nalazi se na cesti Požega - Kaptol. Naselje je staro ali o njemu iz srednjeg vijeka nema nikakvih podataka. Ime Alilovci potječe iz vremena turskog gospodstva od muslimanskog roda Halilovića koji su godine 1687. odselilo odavde u Bosnu (Modriča). Turci su osvojili Požegu i Kaptol godine 1537. i vladali ovdje 150 godina. Za vrijeme Turaka ovdje žive Hrvati. u 17. i 18. stoljeću naselje je dvojno: Alilovci i Galešići, a kasnije se stapa u jedno selo - Alilovci.
Najstajije obitelji koje se spominju u poreznim popisima a do danas su nestale, su: Graić, Matić, Stivanović, Bogdanović, Grbić, Lukačević, Čović, Galović, Starčić, Terzijić, Kapetanić, Medić, Opašić (Opačić)...
Najstarije obitelji koje su se održale do danas su: Ciganović, Bartolović, Kuburdžić (Kuburčić), Marković i Petrić.
- 21:28 -
petak, 22.05.2009.
Dobrovoljno vatrogasno društvo
Dobrovoljno vatrogasno društvo u Alilovcima osnovano je 1983. godine. Danas ima upisanih 76 aktivnih članova, 28 članova vatrogasnog podmladka, 3 počasna i 104 podupirajuća člana.
Kroz 30 godina postojanja društvo je vrlo aktivno, posebno se ističe u radu s mladeži, tako da su do sada dva puta nastupili na državnom vatrogasnom natjecanju, redovito nastupaju na općim i na županijskim natjecanjima, a dva ljeta su ljetovali u vatrogasnom kampu HVZ u Fažani.
Društvo savjesno i odgovorno izvršava svoje obveze propisane Zakonom o zaštiti od požara i Statutom Društva, Uspješno surađuje s Općinom Kaptol i općinskim službama, ativno je u radu Vatrogasnog centra Kaptol. Financira se iz proračuna Općine Kaptol temeljem Programa rada kjega Općini dostavlja na usvajanje. Posebnu pozornost poklanja preventivnim aktivnostima koje sprečavanju mogućnosti nastanka požara.
O proslavi 20-te obljetnice potojanja, na pročelju Vatrogasnog doma postavljen je mozaik s likom Sv. Florijana - zaštitnika vatrogasaca, kojega je izradio akademski slikar Tihomir Lončar iz Zagreba.
ove 2013. godine DVD Alilovci će obilježiti 30-tu obljetnicu osnivanja i aktivnog rada.
Predsjednik DVD-a je ing. Mile Pavičić, zapovjednik je Zlatko Ciganović a tajnik Igor Ciganovć.
e-mail adresa: alilovci.dvd@gmail.com
- 21:39 -
Podaci o naselju
Naselje Alilovci je smješteno u ravničarskom dijelu Požeške kotline, ispod Papuka koji se izdiže iznad slavonske ravnice. Udaljeno je od Požege 8 kilometara a od Kaptola koji je središte općine i župe, 4 kilometra. Nastanjeno je Hrvatima, Šokcima, ima nešto potomaka doseljenika iz Češke i Moravske te iz Njemačkih zemalja.U novije doba, šezdesetih godina dvadesetog stoljeća bilježi se veći broj doseljavanja Hrvata-katolika iz Bosne. Drugi val doseljavanja Hrvata iz Bosne, zabiležen je za vrijeme rata u Bosni devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Govor starosjedilaca je ikavski, posavskog tipa, a nošnje paurske, izrađene uglavnom od domaćeg lanenog tkanja. Do prvog svjetskog rata ljudi su uglavnom živjeli u zadrugama. Danas je takva slika sela potpuno izmjenjena. Danas je to moderno razvijeno selo, nedaleko grada Požege, s mnogim sadržajioma društvenog i kulturnog života.
Osnovna djelatnost mještana je poljoprivreda, ratarska i stočarska proizvodnja s istaknutom proizvodnjom žitarica, povrća i duhana, te mlijeka i mesa.
- 21:11 -
