12.12.2011., ponedjeljak
reformirana Hrvatska
reformirana Hrvatska
ponedjeljak , 12.12.2011.|
Gledam jučer Dnevnik hr, kad tam pred spikerima, adventistički vijenac.  "Hm, gle kak se điđa probila". Vrte mi se po mozgu ti adventisti, kajjaznam, luteranci, baptisti jehovini svijedoci, (dugo ih nije bilo, a i ne vidim ih po gradu. Čist mi fale, ono, da me neko malo zmasira po mozgu) Uglavnom ti reformatori, nazovimo ih. I uz postojeću nam crkvu i vjeru, pitam se, koji klinac ovi hoće? Pređem na Internet, malo surfam, kad li, interesantni članak, pa si rekoh, ajd malo Alexa, promasiraj mozgove blogera, tu po blogosferi, hehehe. Ima interesantnih promišljanja, tj. tumačenja. A blogme je i sam text tu mač!!!! Pa prenosim: Stav prema Katoličkoj crkvi i papinskoj službi (Adventisti imaju odgovor) Prije nego što dođem do toga što rimokatolička crkva zamjera Adventistima po pitanju papinske službe, moram prvo izložiti stav Adventista sedmog dana prema njoj. Stav Adventističke crkve prema papinstvu je jednak stavu svih reformatora, a to je Biblijski utemeljeni stav. On se sastoji iz dvije točke: Prva je biblijska neutemeljenost papinstva, a druga je pogansko podrijetlo papinske službe. To ću vam upravo sada izložiti, a poslije ću se osvrnuti na katoličke tvrdnje. Je li Petar bio prvi papa? Poglavar rimokatoličke crkve jest rimski papa. Prema katoličkom nauku taj čovjek je zemaljska „glava“ crkve i „nasljednik“ apostola Petra. U skladu s tim vjerovanjem, Krist je postavio Petra za prvog papu, a ovaj je otišao u Rim, i u tom svojstvu ostao dvadeset i pet godina. Počevši od Petra, papinsko naslijeđe koje traje do danas iznimno je važan dio rimokatoličkog nauka. No naučava li Biblija da je Krist odredio jednoj čovjeka da bude nad ostalima u Njegovoj crkvi? Je li Isus ustanovio papinsku službu? Je li on postavio Petra za vrhovnog pontifa? – Upravo suprotno, Biblija – Sveto Pismo – jasno pokazuje da je KRIST „glava crkve“ (Ef 5,23) – a ne papa! Jednom su Jakov i Ivan pristupili Isusu s molbom da mu jedan od njih sjedne zdesna a drugi slijeva u kraljevstvu Božjem. (U kraljevstvima Istoka te su položaje zauzimala dva najviša državna ministra, koji su po ovlasti bili odmah iza kralja). Ako je rimokatolička tvrdnja istinita, tada je izgleda Isus Petru dao mjesto sa svoje desne strane, a nije namjeravao ostaviti mjesto ni za koga s lijeve strane. I opet je Isusov odgovor bio protivan: „Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Među vama neka ne bude tako!“ (Mk 10,35-43). U toj izjavi Isus otvoreno kaže da ni jedan od njih ne treba vladati nad ostalima. Umjesto toga on naučava jednakost, a time i jasno poriče načelo da papa nad svima u crkvi vlada u svojstvu „biskupa nad biskupima“! Nadalje, Isus naučava jednakosti upozoravajući svoje učenike da ne upotrebljavaju laskave vjerske nazive: „Otac“ (papa znači otac), „Rabbi“ (učitelj) ili „Gospodar“. „Vi pak ne dajte se zvati `Rabbi`, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš - onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa - Krist.“ (Mt 23,4-10). Ipak, rimokatolike se naučava da je Petru dan taj uzvišen položaj da je cjeloulupna crkva sagrađena „na njemu“! Stih kojim se pokušava potvrditi taj stav nalazi se u Mateju 16,18: „A ja tebi kažem: Ti si Petar, a na toj stijeni ću sagraditi Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.“ Ako taj stih stavimo u okvir radnje, možemo vidjeti da Crkva nije sagrađena na Petru, nego na Kristu. U prethodnim stihovima Isus je upitao učenike što ljudi govore za Njega, to jest, tko je On? Neki su rekli da je Ivan Krstitelj, neki da je Ilija, dok su drugi mislili da je Jeremija ili jedan o proroka. Tada je Isus upitao: „A vi, što vi kažete tko sam?“ Na to je Petar odvratio: „Ti si Krist, Sin Boga živoga!“ Potom mu je Isus rekao „Ti si Petar („pétros“ – kamen, komad stijene koji se može pomicati), a na ovoj ću Stijeni („pétra“ – stijena, litica – velika temeljna stijena istine koju je Petar upravo bio izrekao) sagraditi Crkvu svoju.“ Jeruzalemska Biblija prevodi to sa „na ovoj stijeni“, dok ostali katolički prijevodi (iz očitog razloga) u pravilu prevode sa „na toj stijeni“ ignorirajući činjenicu da grčki orginal govori o ženskom rodu, a ne o muškom rodu. Zapazimo da tekst ne kaže „Ti si Petar – kamen“, niti „Ti si Petar – stijena“, nego „Ti si Petar i na ovoj stijeni sagradit ću crkvu svoju“. Stijena na kojoj ima biti sagrađena istinska Crkva povezana je s Petrovom izjavom: „Ti si Krist“. „Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen odabrani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete - čast! A onima koji ne vjeruju – kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni Riječi, za što su i određeni. A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.“ (1 Pt 2,4-9). Prema tome, Krist je ta stijena na kojoj je sagrađena crkva. Štoviše, Petar ovdje govori o izgradnji „duhovne građevine“, o svećenstvu (Napomena, Petar ovdje govori „običnim“ vjernicima, a ne kleru katoličke crkve!) – a ta duhovna građevina je Crkva (zajednica onih koji vjeruju u Isusa)! Što znači da je Rimokatolička crkva utemeljena na krivome temelju, jer prava Kristova crkva (dakle, opća Crkva svih vjernih) izgrađena je na Kristu, a ne na Petru! „Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist.“, (1 Kor 3,11). Od 15 puta koliko se riječ petra spominje u Novom zavjetu, nikada se ne odnosi ni na jednoga od apostola, a kamoli na Petra! Štoviše, kada se ne odnosi na doslovnu stijenu (Otk 6,15) ili na Isusa (1 Pt 2,8), odnosi se još na Kristov nauk (Mt 7,24-25; Lk 6,48) i ni jedanput na Petra! Kad im je Isus rekao da će izgraditi svoju Crkvu na Stijeni, učenici iz toga nisu shvatili da uzvisuje Petra, kao da bi ovaj trebao biti njihov papa, jer dva poglavlja kasnije pitaju Isusa tko je NAJVEĆI (Mt 18,1). Da je Isus naučavao kako je Petar taj na kome treba izgraditi Crkvu, i ako taj stih dokazuje da Petar treba biti papa, učenici bi zacijelo znali tko je najveći među njima! Ustvati, do doba kada je rimski biskup bio Kalisto (218.-233. godine), tekstom iz Mt 16,18 nije se dokazivalo da je Crkva sagrađena na Petru, kao ni da je rimski biskup njegov nasljednik. Osim toga, razmotrimo li pobliže na temelju Biblije tko je bio Petar, postat će nam jasno da Petar uopće nije bio papa! To se vidi iz sljedećih činjenica: a) Petar je bio oženjen. Činjenica da je Petar bio oženjen nije u skladu sa katoličkim stavom da papa treba biti neoženjen. To vidimo iz Mt 8,14 i 1 Kor 9,5. b) Petar nije dopuštao da mu se ljudi klanjaju. „Kornelije mu pođe u susret, pade mu do nogu i duboko se pokloni, ali ga Petar pridigne govoreći: Ustani! I ja sam samo čovjek!“ (Dj 10,25-26). – To se silno razlikuje od onoga što bi rekao papa – jer se papi ljudi klanjaju. c) Petar nije „predaji“ pridavao jednako važnost kao i Božjoj riječi. Upravo suprotno, Petar je malo vjerovao u predaju „otaca baštinjenu“ (1 Pt 1,18). Njegova propovijed na Pedesetnicu (Duhove) bila je ispunjena riječju Božjom, a ne ljudskim predajama. d) Petar nije bio papa, jer nije nosio krunu. On je sam objašnjavao da ćemo tek kada dođe Vrhovni Pastir, Gospodin Isus Krist, „primiti neuveli vijenac (krunu) slave“ (1 Pt 5,4). Budući da se Krist nije ponovo pojavio, kruna koju nosi papa nje ona koju daje Krist. Ukratko, apostol Petar se nikada nije ponašao poput pape, niti se odijevao kao papa; nikada nije govorio ni pisao kao papa, niti su mu ljudi pristupali kao što pristupaju papi! Očito je da Petar nije fizička stijena i temelj Kristove Crkve, zato jer ga i sam Krist nedugo nakon što kaže da će na „ovoj stijeni izraditi Crkvu“ naziva Sotonom (Mt 16,23), a sam Petar tri puta ga se odriče. Kada bi Petar bio doslovni temelj Crkve Božje, to bi impliciralo da bi se sa Petrovom smrću i sama Crkva urušila jer bi ostala bez temelja. Tako isto Petar ne može biti niti „duhovna stijena“, jer je iz Svetog Pisma jasno da je duhovna stijena sam Krist, a ne apostol Petar. Isus Krist je temelj crkve, a ne Petar („Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist.“, 1 Kor 3,11). Krist je stijena (duhovna), tako da Pavao u 1 Kr 10,3 to jasno govori: “I svi su isto duhovno jelo jeli, i svi su isto duhovno piće pili. A pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila; stijena bijaše Krist.“ Međutim potrebno je razjasniti i sljedeći stih: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.” (Mt16,19). Prije svega, bitno je naglasiti da katolici tvrde da je Isus upravo ovdje dao baš Petru moć da „svezuje“ i „razvezuje“, međutim oni koji to tvrde zaboravljaju da je ta „moć“ dana i ostalim učenicima, pogledajte i sami: „Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.“, (Mt 18,18). Samim time očito je da ove riječi nemaju veze nikakve veze sa papinstvom ili „papinom nezabludivošću“. Sveto pismo pokazuje da je Petar svoj autoritet dijelio s drugim apostolima (Ef 2,19-20), a vlast da „odrješuje i veže“ koja mu je pripisana dijelio je i s mjesnim crkvama, a ne samo s njihovim vođama (Mt 18,15-19; 1 Kor 5,1-13; 2 Kor 13,10; Tit 2,15; 3,10-11). Papinstvo se pojavilo tek par stoljeća kasnije. Ključ koji su Isusovi učenici dobili bilo je evanđelje, spasonosna sila Božja za spasenje ljudi po vjeri u Krista (Dj 4,12). Samim time što su dobili Božju riječ i primili Duha Svetoga dobili su silu i autoritet da ljudima oko sebe navjeste radosnu vijest i na taj način otvore drugima vrata neba. Jedino vjerom i pokajanjem, odnosno uzvjerovanjem u Božju riječ koja im je bila propovjedana preko tih ljudi ti isti su mogli biti spašeni. Pismo nigdje ne kaže da se za očuvanje crkve od zablude autoritet apostola prenosio na one koje su oni rukopoložili za službu (apostolsko naslijeđe). Apostolsko naslijeđe je „učitano“ u stihove koje Rimokatolička crkva koristi kao dokaz za tu doktirinu (2 Tim 2,2; 4,2-5; Tit 1,5; 2,1; 2,15; 1 Tim 5,19-22). Pavao NE poziva vjernike u različitim crkvama da prime Tita, Timoteja i druge crkvene vođe na temelju njihova biskupskog autoriteta, nego na temelji toga što su njegovi suradnici (1 Kor 16,10; 16,16; 2 Kor 8,23). S druge strane, Pismo UČI da će lažni učitelji ustati čak i među prihvaćenim crkvenim vođama i da kršćani trebaju usporediti učenje tih kasnijih crkvenih vođa sa Svetim pismom, za koje Biblija jedino kaže da je nezabludivo. Biblija ne uči da su apostoli bili nezabludivi, izuzev njihovih spisa koji su uvršteni u Pismo (2 Tim 3,16; 2 Pt 1,18-21). Kada je u svome govoru upućenom crkvenim vođama iz grada Efeza spomenuo da će doći lažni učitelji, za borbu protiv njihovih zabluda Pavao ih NE preporučuje „aposotlima i onima koji provode njihov autoritet“, nego „Bogu i riječi – njegovoj milosti...“ (Dj 20,28-32). Sveto pismo nigdje ne naučava postojanje „učiteljskog Magisterija“ ili biskupskog učiteljstva, niti ga se stavlja na istu razinu autoriteta sa Svetim pismom. Štoviše, povijest je pokazala da, svaki put kada se nekom drugom izvoru autoriteta daje jednaka važnost kao Pismu, taj drugi autoritet uvijek ide dalje od Svetoga pisma (kao što je slučaj s drugim prihvaćenim Mormonskim spisima i Kulom stražara Jehovinih svjedoka). Prema tome, isto je i s Rimokatoličkom crkvom. Katolički katekizmi opetovano priznaju kako se mnoge njihove doktrine ne nalaze ili ne temelje u Svetom pismu (Marija kao Su-otkupiteljica i Su-zagovornica, bezgrješna, začeta bez grijeha; njezino uzašašće; molitve svecima i uzvisivanje njih i njihovih slika itd.). Za rimokatolike, konačni autoritet ima „majka Crkva“, a ne Pismo, bez obzira što kažu da je Magisterij „sluga Svetoga pisma“. Ponovno, Biblija uči da je potrebno koristiti Pismo kao mjerilo pomoću kojega možemo razlikovati istinu od laži. U Galaćanima 1,8-9, Pavao kaže kako za razlikovanje istine od zablude nije važno TKO uči nego ŠTO se uči. I dok Rimokatolička crkva nastavlja osuđivati na pakao (proklinjati) one koji odbacuju Papin autoritet, Sveto pismo to prokletstvo čuva za one koji uče neko drugo evanđelje koje se razlikuje od onoga koje je dato i zapisano u Novom zavjetu (Galaćanima 1,8-9). Premda Rimokatolička crkva smatra kako su apostosko naslijeđe i nezabludiv Magisterij logički nužni kako bi Bog mogao nezabludivo voditi Crkvu, Sveto pismo kaže da je to Bog svojoj crkvi priskrbio kroz: a) nezabludivo Pismo, (Dj 20,32; 2 Tim 3,15-17; Mt 5,18; Iv 10,35; Dj 17,10-12; Iz 8,20; 40,8 itd.); b) Kristovu neprekinutu velikosvećeničku službu na Nebu (Heb 7,22-28); c) Svetoga Duha koji je vodio apostole u istini nakon Kristove smrti (Iv 16,12-14), koji vjernicima daje darove za djelo službe, uključujući učenje (Rim 12,3-8; Ef 4,11-16), i koji koristi pisanu Riječ kao svoje glavno sredstvo (Heb 4,12; Ef 6,17). Koja je crkva prava određuje usklađenost s biblijskim učenjem, a ne apostolsko naslijeđe. U Svetom pismu spominje se ideja da Božja riječ treba biti vodilja koju crkva treba slijediti (Dj 20,32). Upravo je Pismo trebalo biti nezabludivi mjerački štap za učenje i praksu (2 Tim 3,16-17). Učenje se treba usporediti sa Svetim pismom (Dj 17,10-12). Tih davnih dana kada je Crkva tek nastala Petar je imao najistaknutiju službu među apostolima. Kad god u Bibliji naiđemo na popis dvanaestorice apostola, Petrovo ime se uvijek spominje prvo (Mt 10,2, Mk 3,16; Lk 6,14; Dj 1,13), ali ništa od toga ne ukazuje da je Petar ikada bio pada ili sveopći „biskup nad biskupima“! Dok je Petar, očigledno, imao najistaknutiju ulogu među apostolima u samom početku, izgleda da je kasnije najistaknutiju službu imao Pavao. Kao jedan od pisaca Novog zavjeta, Pavao je napisao 100 poglavlja s 2325 redaka, a Petar samo 8 poglavlja sa 166 redaka. U Galaćanima 2,11 čitamo kako je jednom Pavao ukorio Petra „jer je zavrijedio OSUDU“ – što zvuči čudno ako su Petra smatrali „nepogrešivim“ papom! Pavla su nazivali „apostolom pogana“ (Rim 11,13), dok je Petar prvenstveno službovao među Židovima (Gal 2,7-9). Ta činjenica sama po sebi izgleda dovoljnom da pokaže kako Petar nije bio rimski biskup, jer je Rim bio poganski grad (Dj 18,2). No s biblijskog gledišta ne postoji dokaz da se Petar ikada uopće približio Rimu! Novi nam zavjet govori da je pohodio Antiphiju, Samariju, Jopu, Cezareju i neka druga mjesta – ali ne i Rim! To je neobičan propust, jer su Rim u to doba držali najvažnijim gradom na svijetu! Umjesto toga, postoji samo jedan odlomak u Pismu, onaj u 1 Pt 5,13, u kojemu Petar piše iz „Babilona“, a to ime se ponekad odnosilo na Rim. Ali i bez obzira na to, nauk da je Petar bio rimski biskup i to dvadeset i pet godina (42.-67. godine) ne stoji! Oko 44. godine Petar je bio na saboru u Jeruzalemu (Dj 15), a oko 53. godine Pavao mu se pridružio u Antiohiji (Gal 2,11). Oko 58. godine Pavao je napisao poslanicu kršćanima u Rimu, u kojom poimenice pozdravlja dvadeset sedam osoba – i uopće ne spominje Petra! – Zamislite misionara koji piše crkvi i pozdravlja poimenice dvadeset sedam njezinih članova, a da uopće ne spomene pastora! Prema tome, temelj papine nepogrešivosti te postojanja samoga papinstva, ne temelji se na Pismu! Pogansko podrijetlo papinstva Nimrod, kralj i osnivatelj Babilona (Post 10,10), nije bio samo njegov politički, nego i vjerski vođa – svećenik-kralj. Ime Nimrod dolazi od riječi „marad“ i znači „on se pobunio“. „The Jewish Encyclopedia/Židovska enciklipedija“ kaže da je Nimrod „naveo ljude da se pobune protiv Boga“, a poznati povjesničar Josip Flavije piše: „Nimrod je bio taj koji ih je potakao na uvredu i neposluh prema Bogu“. Babilonska se religija uvelike provodila pomoću tajanstvenih simbola, pa se stoga i naziva „misterijskom“, tj. otajstvenom (tajanstvenom) religijom. Od Nimroda potječe niz svećenika-kraljeva od kojih je svaki bio poglavar okultne babilonske misterijske religije. Taj niz nastavio se sve do doba kralja Baltazara o kojem čitamo u Bibliji u knjizi proroka Danijela. Taj se idolopoklonički sustav proširio iz Babilona na sve „narode“, jer su upravo odadne ljudi bili raspršeni po svoj zemlji (Post 11,9). Židovski su proroci prorekli da če Babilon biti uništen i on danas odista stoji u ruševinama (Jer 50,39; 51,62). Kad je Rim osvojio ondašnji svijet, poganstvo koje se proširilo iz Babilona i razvilo među različitim narodima prihvaćeno je u vjerski sustav poganskom Rima. Tu spada i postojane vrhovnog nadsvećenika („Pontifexa Maximusa“). Na taj način babilonsko poganstvo, koje se izvorno provodilo pod Nimrodovom vladavinom, u Rimu ujedinjeno je pod vlašću jednog čovjeka – Julija Cezara koji je godine 63. pr. Kr. službeno proglašen „Pontifexom Maximusom“ misterijske religije, koja je od tog doba učvrščena u Rimu. Rimski carevi (uključujući i Konstantina) nastavili su obavljati službu „Pontifexa Maximusa“ sve dok je, 376. godine, car Gracijan nije odbio iz kršćanskih pobuda. On je u toj tituli i službi vidio idolopoklonstvo i svetogrđe. No ipak se do tog razdoblja „biskup Rima! domogao političke vlasti i prvenstva, te je, dosljedno tome, 378. godine rimski biskup Dema izabran za „Pontifexa Maximusa“ – velikog svećenika misterija.Budući da su Rim držali najvećim gradom svijeta, neki kršćani smatrali su rimskog biskupa „biskupom nad biskupima“ i poglavarom Crkve. To je stvorilo jedinstvenu situaciju: sada su jednog čovjeka „glavom“ smatrali i kršćani i pogani. Od toga razdoblja pa nadalje rijeke poganstva i kršćanstva potekle su zajedno tvoreći ono što danas poznajemo kao rimokatoličku crkvu pod vodstvom „Pontifexa Maximusa“ – pape. Ali kako jedan čovjek može biti istodobno biti i poglavar crkve i „Pontifex Maximus“ – poglavar poganskih misterija? Pokušavši prikriti to očigledno nesuglasje, crkveni su vođe tražili sličnosti između dvjema religijama. Jedna od zapanjujućih sličnosti bila je ta da je vrhovni svećenik poganske religije nosio kaldejski naziv „Peter“, koji znači „Tumač“ – tumač misterija. To je otvorilo mugučnost da se poganska služba „Pontifexa Maximusa“ „kristijanizira“ povezivanjem „Petera“, rimskog „Velikog tumača“, s Petrom apostolom. Jedna druga rimska mješavina uključuje i „ključeve“. Gotovu tisuću godina Rimljani su vjerovali u mistične ključeve poganskog boga Janusa i božice Kibele. U mitraizmu, jednom od glavnih ogranaka misterija koje su došle u Rim, bog Sunca nosio je dva ključa. Kad bi se rimski car proglasio nasljednikom „bogova“ i vrhovnim svećenikom misterija, ključevi bi postali simbolom njegova autoriteta. Kasnije kada je rimski biskup postao „Pontifex Maximus“, ujedno je postao i posjednik mističnih vrata. To je dovelo do toga da su papu prihvatili i pogani te se ponovo otvorila mugućnost da u priču umijepaju Petra. Nije li Krist rekao Petru: „I dat ću ti ključeve kraljevstva nebeskog...“ (Mt 16,19). Ipak sve do 431. godine papa nije javno proglasio da posjeduje ključeve ovlasti predane Petru. To se zbilo tek pedeset godina nakon što je papa postao „Pontifex Maximus“, posjednik ključeva. Ključ što je bio predan Petru (i ostalim učenicima) predstavlja poruku Evanđelja pomoću koje ljudi mogu ući u kraljevstvo Božje. Budući da neki tu istinu nisu razumjeli na ispravan način, nije neobično da se Petra prikazuje kao vratara koji odlučuje koga će pustiti u Nebo, a koga neće (!), što je jako nalik shvaćanjima povezanim spoganskim bogom „Janusom“ – čuvarom vratiju i kapija u poganskoj rimskoj mitologiji. Zanimljivo je da nije samo ključ simbol boga Janusa nego i pijetao. Povezati pijetla s Petrom nije nio problem, ta nije li se pijetao oglasio one noći kada je on zanijekao Gospodina? (Iv 18,27). Sasvim je izvjesno da papin naziv „Vrhovni nadsvećenik“, tj. „Pontifex Maximus“ nije kršćanskog podrijetla, jer taj naziv su nosili rimski carevi iz pretkršćanskog razdoblja. Izraz „Pontif“ dolazi od riječi „pons“, to jest „most“, i „facio – praviti“, a to znači „graditelj mostova“. Svećenike-kraljeve, careve iz doba poganstva, smatrali su graditeljima i čuvarima rimskih mostova. Svaki od njih bio je veliki svećenik i tvrdio za sebe da je most ili karika da ovaj život povezuje s budućim. Svog glavnog svećenika – ogranak misterijske religije – mitraizam je imao u „Pater Patrumu“, što znači „Otac otaca“. Preuzevši izravno taj naziv, poglavar rimokatoličke crkve nazvao se PAPA – to jest, „Otac otaca“. U ono doba „Otac“ mitraizma imao je sjedište u Rimu, a katolički ga „Otac“ ima danas. Dragocjeno i bogato urešena oprava što je nose pape nije prihvaćena od kršćanstva, nego je oblikovana prema odjeći rimskih careva. Povjesničari nisu propustili zapaziti su činjenicu, jer je njihovo svjedočanstvo da je „odjeća svećenstva naslijeđena od poganskog Rima“. „Tiara“, kruna koju nose pape, predma se u različitim povijesnim razdobljima različito ukrašavala, istovjetnog je oblika kao što su i krune „bogova“ prikazanih na drevnim asirskim crtežima. Slična je i kruni koju nosi Dagon, bog-riba. Ime „dagon“ dolazi od riječi „dag“ (u Bibliji se ona obično prevodi kao „riba“), a znači „riblji bog“. Premda je bilo nastalo u babilonskog poganstvu, štovanje boga Dagona postalo je vrlo popularno među bezbožnim Filistejcima (Suci 16,21-30; 1 Sam 5,1-5). „Tiara“ se je vremenom razvila u „mitru“ koja je nalik ribi otvorenih ustiju. Pisac H. A. Ironside rekao je da je rimski papa „izravni nasljednik velikog svećenika babilonskih misterija, kao i sluga boga-ribe – Dagona – zbog kojega, kao i ostali njegovi idolopoklonički prethodnici, nose ribarski prsten“. I ponovo su u tom miješanju poganstva i kršćanstva međusobne sličnosti učinile mješavinu manje očiglednom: u ovom slučaju sa Petrom koji je bio ribar, pa je sa njima povezan i prsten boga-ribe s ugraviranom titulom – „Pontifex Maximus“. Ali apostol Petar nikada nije nosio takav prsten. Njemu se nitko nikada nije klanjao niti mu ljubio prsten. On vjerojatno nije imao ni prstena – jer je onom uzetom čovjeku u Djelima 3,6 rekao: „Srebra ni zlata nemam“! Nedaleko od velikog oltara Crkve svetog Petra u Rimu postavljen je veliki brončani „Petrov“ kip. Neki pisci iz starine tvrdili su da je to izvorno bio Jupiterov kip – ali je preimenovan u Petra! To je bilo i mišljenje cara Leona, koji je 628. godine izdao proglas protiv uporabe kipova u bogoslužju. No prema spomenutom kipu odnosi se s najdubljim poštovanjem, a stopala su mu bila poljubljena toliko puta da su mu palci gotovo posve istrošeni! Običaj sjelivanja, tj., ljubljena kipa (idola) preuzet je iz poganstva. U doba proroka Ilije puk se klanjao bogu Baalu i cjelivao ga. Bog je rekao: „Ali ću ostaviti u Izraelu sedam tisuća, sve koljena koja se nisu savila pred Baalom i sva usta koja ga nisu cjelivala“ (1 Kr 19,18). Ljubljenje, tj., cjelivanje idola bio je način štovanja boga Baala! Nije samo običaj ljubljenja idola prihvaćen u rimokatoličkoj crkvi, nego i običaj vjerskih procesija, tj.j ophodnji u kojima se nose idoli. Takve procesije uobičajeni su rimokatolički običaji koji, naravno ne potječu iz kršćanstva. U petnaestom stoljeću prije Krista kip babilonske božice Ištar prenosili su uz veliku pompu i ceremonije iz Babilona u Egipat. Biblija ukazuje na glupost onih koji misle da od idola može doći kakvo dobro – od idola koji su tako bespomoćni da ih treba nositi! Izaija u izravnom osvrtu na babilonske bogove kaže: „Vade zlato iz kese i tezuljom mjere srebro, pa naimlju zlatara da od njeg boga načini te pred njim padaju ničice i klanjaju se. Dižu ga na rame i nose ga, onda ga stavljaju na njegovo mjesto; on stoji i ne miče se s njega. Prizivaju li ga, on ne odgovara i nikog ne spasava od nevolje njegove.“ (Iz 46,6-7). Ne samo da ophodnje (procesije) tijekom kojih se nosi odole i dalje postoje u rimokatoličkoj crkvi, već se tijekom tih ophoda nosi i samoga papu. Ko što su poganskog boga nosili „na ramenima“, tako i danas na vjerskim procesijama nose papu – boga katolicizma! Sve to – kao uz činjenicu da Krist u svojoj Crkvi nije nikada ustanovio službu pape – jasno pokazuje da papa nije Kristov zamjenik ni namjesnik, kao ni nasljednik apostola Petra. Vjerovanje da je papa Antikrist Očito da i autor teksta, čiju kritiku pišem u ovome članku, zna da je papinska služba biblijski neutemeljena te da potječe iz poganskih misterijskih religija, budući da Adventistima ne zamjera, ili barem ne navodi, odbijanje papinske službe. Umjesto toga on iznosi sljedeću tvrdnju: „Od mnogih njihovih propovjednika (a o mnogim njihovim vjernicima da i ne govorimo) čut ćemo vjerovanje kako je Katolička Crkva "Babilon-bludnica" iz Knjige Otkrivenja, papa je "Antikrist", "Zvijer" i sl., a Rim je centar sotonske moći u ovom svijetu.“ Kao prvo želim reći da su sve protestantske crkve do 20. st. smatrale papu antikristom. Isto mišljenje su o papi su imali i Martin Luther („Mi smo uvjereni da je papinstvo prijestolje pravog i stvarnog antikrista.“; Philip Melanchthon („To je vrlo očito i bez ikakve sumlje, da je rimski papa stvarni antikrist.“), John Knox („Papa je antikrist, a antikrist nije član Kristove nevidljive crkve.“), Jean Calvin („Kratko ću rijeći da Pavlove riječi [opis antikrista iz 2 Sol 2] nemaju druge interpretacije, osim da se odnose na papinstvo.“), Hugh Latimer („Antikrista možemo prepoznati po tome što se uzvisio u crkvi i što izriče sud prije vremena. To što on proglašava neke osobe svetima prije vremena, što sudi ljudima prije Sudnjeg dana – eto to je znak po kojem se može prepoznati antikrist.“), Thomas Cranmer („A što se tiče pape, odbacujem ga kao Kristovog neprijatelja i antikrista, zajedno sa njegovom lažnom naukom.“), William Tyndale („Zar ne znate da je papa stvarni antikrist, o kojem Pisma govore? Ali pazite što govorite, moglo bi vas koštati života.“), Jan Hus („Papa je antikristova inkarnacija.“), a najpoznatiji Baptistički propovjednik, Charles Haddon Spurgeon, govori ovako: „Uhitite papu pod sumljom da je antikrist!“. Ian Paisley, zastupnik u Europskom parlamentu, prekinuo je papin govor riječima: „Antikriste, odbacujemo tebe i tvoja lažna učenja!“. Sveto pismo iznosi Krista kao jedinog posrednika između Boga i čovjeka. Odvajanje biblijskog nauka od Njega vodi do pogrešnog razumijevanja „puta, istine i života“ (Iv 14,6). Naravi i cilju antikrista odgovara da nameće druga središta istine, a ne Krista. (U grčkom izvorniku antikrist može značiti ne samo „protiv Krista“ već i „namjesto Krista“). Time što je u crkvenim učenjima postavio neka druga središta namjesto Krista, Sotona postiže svoj cilj i skreće pozornost s Onoga koji je jedina nada čovječanstva. Sotona naime kao stari obmanjivač mrzi velike istine koje ističu žrtvu pomirnicu i svemočnog Posrednika (“Oduzme mu svagdašnju žrtvu i razori mu njegovo sveto mjesto… na zemlju obori istinu i uspje u svemu što činjaše.” (Dn 8,11-12). No šta Adventisti sedmog dana misle po tome pitanju? To je jednostavno. Mi vjerujemo u ono o čemu nam govori Biblija. A šta biblija kaže po pitanju antikrista? To je sljedeće što ću vam izložiti, pa vi sami zaključite da li je papa antikrist. U Bibliji imamo spomena šest obilježja antikrista. Kada prođem kroz svih šest, nadam se da će te i svi sami shvatiti o kome Biblija govori kao antikristu. Prva osobina iz knjige proroka Danijela i Otkrivenja nameće zaključak da se radi o Rimu. Sila koja će zatirati svece svevišnjeg je Rim. Oko toga nema dvojbe. Prvo razapinjanjem Krista, potom progonom njegovih učenika, odsjecanjem glava, bacanjem lavovima itd. U Otkrivenju 13,2 Bog nam daje ključ kako otkriti tko dolazi iza te zvijeri. Ivan piše: „Zmaj joj predade svoju moć, svoje prijestolje i veliku vlast.“ Jeli Zmaj (Rimski imperij) ikada prenio svoju vlast na bilo koju drugu silu? Povjesne knjige kažu da je Konstantin, imperator poganskog Rima darovao svoju prijestolnicu, grad Rim, zajedno sa riznicom i vojskom, rimskom biskupu (papi). Zmaj je i dalje ostao u Rimu, ali više nije poganski, već papinski. Poznati povjesničar Arthur P. Stanley, ovim riječima opisuje prijenos vlasti sa političke na vjersku hijerarhiju: “Pape su popunile upražnjeno mjesto rimskih imperatora, nasljedujući njihovu moć, prestiž i neznabožačke titule… Konstantin je sve ostavio rimskom biskupu… Papinstvo je duh pokojnog Rimskog imperija, koje s krunom na glavi stoluje na njezinom grobu.” („Stanley History“). Evo samo nekih od nastojanja papinstva da uniši Sveto pismo: a) Na koncilu u Toulouseu, koji se sastao u vrijeme jednog križarskog pohoda odlučeno je: “Zabranjujemo laicima da posjeduju primjerke Starog i Novog zavjeta… Najstrože im zabranjujemo da imaju gornje knjige na narodnom jeziku” (Council Tolosanum, papa Grgur IX,1229. godina, kanoni 14 i 2); b) “Ova se kuga (Biblija) toliko proširila… (oni znaju da) je propovjedanje i tumačenje Biblije laicima apsolutno zabranjeno” („Djela inkvizicije“, Philip van Limborch,); c) Na koncilu u Tarragoni 1234. godine zaključeno je: „Nitko ne smije posjedovati knjige Staroga i Novoga zavijeta na romanskom jeziku i ako ih ima, mora ih predate mjesnom biskupu… kako bi bile spaljene” (D. Lortsch, „Historie de la Bible en France“); d) Papa Pio IX. 1866. godine u enciklici „Quanta cura” izdaje osam zabluda, pod četvtom nalazimo: “Socijalizam, komunizam, tajna društva, Biblijska društva… Kuga te vrste mora se uništiti svim mogućim sredstvima”. Druga osobina zvijeri iz Otkrivenja 13 je da će biti prvenstveno religijska sila i zahtjevat će obožavanje. Ova osobina ističe kako se ova zvijer razlikuje od ostalih carstava. Njezin će se utjecaj širiti daleko izvan njenih granica. Obožavanje opisano ovdje, predstavlja sveopći sustav, a ne samo neku mjesnu vlast. „Sva se zemlja zanese za Zvijeri” (Otk 13,3). Papa traži da mu se pokloni, prizna njegov autoritet, štoviše katolička crkva kaže da se nitko tko ne prizna njegov autoritet neće spasiti. A što kaže sam papa? „Na ovoj zemlji mi zauzimamo mjesto Boga Svemogućega.” (Enciklika pape Leona III iz 1894. g.); „Papa i Bog su jedno, prema tome on ima svu vlast na nebu i zemlji.” (Pio V); Nikola I kaže za sebe da on „kao Bog nemože biti suđen od strane ljudi”; Ivan XXII obraća se riječima „Dominum Deum nostrum papam” ili „Naš Gospodin Bog papa”; „Mi izjavljujemo i definiramo da je apsolutno potrebno za spasenje svakog ljudskog bića da se pokori Rimskome pontifu (papi)“ – Bonifacije VIII, bula „Unum sanctum“. Također papa se službeno zove i Božjim namjesnikom na zemlji, navodno „Sveti otac” živi u „Vječnom gradu”, sjedeći na „Svetoj stolici”. Smatra se čak i poglavarom crkve, i to ne samo katoličke već i svih ostalih! Biblija kaže da je samo jedan Svet i da je to Bog, te da Ocem nazivamo samo Boga („Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim Ocem, jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskog!“, Mt 23,9) te da crkva ima samo jednog Poglavara, a taj je Isus Krist. Papa se sa tim naravno ne slaže, i tu sada dolazi rješenje „slagalice“. „Ja sam Gospodin, to mi je ime i svoje slave nedam nikome“, (Iz 42,8); „Spasenja nema ni po jednom drugom [osim po Kristu], jer je pod nebom to jedno ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti”, (Dj 4,12) Misli li tako i papa Bonifacije VIII? Koga Biblija zove „Svetim Ocem“, samo jednoga!: „Ja više ne ostajem u svijetu. A oni ostaju u svijetu, dok ja idem tebi. Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao“ (Iv 17,11) Misli li to i papa? Zamislite, pa ni sam Krist nije sebe nazivao „Svetim Ocem“, ali puno govori o onom koji će se uzdići nad crkvom, prisvojiti tu titulu, pogodite kako ga naziva... Antikrist! Vjerojatno mislite, šteta, kad bi barem Biblija nešto govorila o tome, ali Biblija o tome upravo i govori ali ju malo ljudi čita. Apostol Pavao u 2. Solunjanima 2,3-4 kaže da prije Krista dolazi Antikrist, pogledajmo što piše: „Neka vas nitko i nikako ne obmane! Jer ako prije ne dođe onaj otpad i ne pojavi se Čovjek grijeha, Sin propasti, Protivnik koji ‚sam sebe oholo uzdiže protiv svega’ što ljudi nazivaju ‚Bogom’ ili drže za sveto, tako da sjedne u ‚Božji hram’ pokazujući sebe kao da je Bog.“ „Djeco, posljednji je čas! I, kako ste čuli, dolazi Antikrist. I sad su se već mnogi antikristi pojavili. Odatle znamo da je posljednji čas.“, (1 Iv 2,18). Drugim riječima, svatko tko je protiv Krista je antikrist, takvi su se pojavili već u vrijeme apostolske crkve, ali onaj pravi antikrist, „Sin propasti“, „Čovjek grijeha“, koji se oholo uzdiže nad crkvom uzdižući sebe kao samoga Boga iz 2. Solunjanima, tek je trebao doći. I došao je, u obliku papinstva. Treća osobina Zvijeri koju istiće Ivan: „I bila su joj dana usta koja su govorile ohole riječi i hule“. U Bibliji bogohuljenje nije samo uzimanje Božjeg imena uzalud. I sam Krist bio je optužen zbog toga, tko ga je optužio? „Zbog dobrog te djela ne kamenujemo, odgovoriše mu Židovi, nego zbog hule što se praviš Bogom, iako si samo čovjek“, (Iv 10,33). Da Isus nije bio Bog, doista bi hulio na Boga kad bi tvrdio da jest. Ovdje vidimo da se svaka tvrdnja čovjeka da je Bog smatra bogohuljenjem. Osoba koja personificira Boga, prisvaja njegove titute, službe i autoritet, smatra se nepogrešivom i nezabludivom, jest bogohulna sila. Štoviše, iako Biblija kaže da ne sudimo, da ne budemo suđeni, jer je samo jedan Sudac (sam Bog), koji će suditi, papa proglašava ljude, svetima, blaženima ili hereticima, drugim riječima sudi im prije vremena. Ima li više takvih ljudi na svijetu? Prepoznajete li možda tu “Svetog oca” papu? Martin Luther u jednom svojem djelu ovako opisuje antikrista: „a vicar of the devil, an enemy of God, an adversary of Christ, a destroyer of Christ's churches, a teacher of lies”; u prijevodu: „Namjesnik Sotone, neprijatelj Boga, protivnik Kristov, uništitelj Kristove crkve, učitelj laži”. Četvrtu osobinu zvijeri nalazimo u Otkrivenju 13,7: „I bješe joj dopušteno da povede rat protiv svetih i da ih pobjedi”. Je li Rimska crkva ikada progonila Kristove sljedbenike? Kako da ne! Evo samo nekih ljudi koje je „jedina, sveta, apostolska i katolička crkva” spalila na lomači zbog Isusova svjedočanstva: Girolamo Savonarola, William Tyndale, Jan Hus, Jeronim Praški, Thomas Cranmer, Nicholas Ridley, John Hooper, John Philpot, John Bradford i Hugh Latimer, samo su neki od palih mučenika zbog Isusova svjedoćanstva. Papinstvo je izvrtanjem Božje riječi i Kristova svjedočanstva, uvođenjem idolopoklonstva (štovanja likova), naukom o čistilištu (koje nema veze sa Svetim pismom), naukom o papinoj „nezabludivosti”, uvođenjem nekih drugih posrednika u oprostu grijeha, nasuprot Kristu, izmjenom Božjih zapovijedi i mnogim krivovjerjima postala pala crkva. U Otkrivenju, žena predstavlja crkvu, a bludnica palu crkvu. Evo što Otkrivenje kaže o njoj: „Žena bijaše odjevena u grimiz i skrlet, sva u zlatu, dragom kamenju i biserju (prepoznajete li nekoga tko se oblači u sjajna odjela, nosi Prada cipele i stavlja sebi tijaru na glavu). U ruci joj zlatna čaša puna gnusobe i nečisti bluda njezina. (mnogi pape bili su tako pokvareni da je njihov nemoral zgražavao čak i pogane) Na čelo joj napisano ime – tajna: Babilon veliki, mati bludnica i gnusoba zemljinih. I vidjeh: Žena je pijana od krvi svetih i od krvi svjedoka Isusovih. Kad je vidjeh, čudom se silnim začudih. Na to će mi anđeo: Što se čudiš? Ja ću ti kazati tajnu te žene i Zvijeri koja je nosi...“ (Otk 17, 4-7). Naš Gospodin Isus Kristi iz Nazareta, nije imao gdje glavu za nasloniti, bio je skroman i ponizan. Dakako, jedina kruna koju je nosio bila je ona od trnja. Tijaru su inače u davna vremena nosili vladari Mezopotamije, Asirije I ostalih babilonskih i kvazi babilonskih političkih i vjerskih sustava. Peta osobina: Vjerojatno se pitate… Pa nije valjda katolička crkva promjenila i Božje zapovijedi? Pogledajte Deset Božjih zapovijedi i Deset zapovjedi katoličke crkve, uviđate li razliku? Katolička crkva maknula je drugu Božju zapovijed iz dekaloga, a zadnju podjelila na dvije, da bi ostao isti broj zapovijedi. Što kaže katolička crkva u „Doktriniranome katekizmu”: Pitanje: „Odakle crkvi vlast da mijenja, ukida i uvodi blagdane?” Odgovor: „Kada ne bi imala tu vlast, ne bi mogla promjeniti svetkovanje dana Gospodnjeg sa subote na nedjelju” Što kaže Danijel o Zvijeri: „Pomišljat će da promjeni blagdane i Zakon” (Dn 7,25); „Na zemlju je oborila istinu” (Dn 8,12). Što kaže Isus o onima koji odbacuju Božje zapovijedi da bi držali svoju predaju: „Uzaludno je bogoštovlje koje mi iskazujete. I što naučava, to su zapovijedi ljudske. Vi ostavljate zapovijed Božju da držite predaju ljudsku. Vi zgodno ukidate - nastavi on Božiju zapovijed da držite svoju predaju“ (Mk 7,7). Katolička crkva se često poziva na „Sv. predaju”, odbacujući time Božju riječ. Što još kaže Isus: „I tako ukidate Božju zapovijed svojom predajom, koju ste vi predali, i činite mnogo drugih stvari sličnih ovomu” (Mk 7,13). Zvuči li vam se to poznato? Katolička enciklopedija tvrdi da papa „ima toliku vlast i moć da može promjeniti i Božji zakon, jer njegova vlast nije ljudska nego Božja i on postupa kao Božji namesnik na zemlji sa punom vlašću da veže i razvezuje svoje stado”, („Prompta Biblioteka“, Vol. VI). Šesta osobina: Antikrist je lažni Krist (Mt 24,24); On tvrdi da ga je odabrao Bog i da je vođen Duhom svetim, tvrdeći da radi u Božje ime, ali ne radi, on je lažac i njegove su tvrdnje lažne. Vidjevši da opis antikrista odgovara samo jednoj osobi, dolazimo do jednog jedinog zaključka. Zaključak Da li je i jedna tvrdnja rimokatoličke crkve utemeljena na Bibliji? NIJE! To sam vam upravo i pokazao kroz ovaj članak. Ja znam da je on dosta opširan, ali to je samo zato što na svaku tvrdnju katolika možemo naći mnoštvo protuargumenata u Bibliji, što ste mogli do sada i primijetiti. Retorika koju koristi katolička crkva je pravi primjer jedne sektaške retorike pune mržnje i neistine. Tako šta nije adekvatno nekome tko za sebe tvrdi da nasljeduje vjeru koju nam je naš Gospodin Isus Krist ostavio. Nakon svega možemo se, i to sa pravom, zapitati da li oni zaista nasljeduju Krista? Svim bih katolicima – čitateljima ovoga članka – preporučio da idu što dalje od Rima, jer će samo tako biti puno bliže Kristu. Spasenje jeste dar, ali taj dar se mora i prihvatiti. Zato trebamo vjerom prihvatimo otkupiteljsku krv našeg Gospodina Isusa Krista kako bi se milost Božja izlila nas i tako nas opravdala. Spasenje nije ni po papi, ni po svecima ni po sakramentina, nego samo po Isusu Kristu, Gospodinu našem. Stoga upozorenje – NE BUDIMO NAIVNI! |
