subota, 23.02.2008.

MALI OSMJEH

~MALI OSMIJEH~


Misli su mi udaljene od mjesta u kojem se nalazim.
Sad lete oko događaja što me okružuju,napadaju,
zabijajući nož u korjene jelke,
što raste izgubljena,među grezim hrastovima.
Kao komad crnog ugljena među žalima,
pokušavam naći svoj kutak
gdje ću se mirno usidritit,naći moju mirnu luku...
Osjećaš moj težak uzdah,
tvoje ruke me grle,
sakrivajući tako suze u mojim očima.
Želiš me zaštititi,
stavit mi osmijeh na lice,al' ne uspjevaš,
jer i tvoje misli su zarobljene.
Tvoj poljubac je na mom obrazu,
uzavrlom od muke koja se nastanila u mom želudcu.
Taj poljubac daje mi nadu,
stavlja mi osjmijeh na lice,jer znam da te imam,
moj život zapisan je u tvom srcu,
tamo u knjizi do koje nitko nemože doći.
Rastavljamo se na tako malo vremena,
a u meni je osjećaj kao da je zadnji put da te vidim kraj sebe...
Moj pogled padne još jednom na tvoje l prekrasno lice,
uputivši mi mali osmijeh sigurnosti i nade
da ću preživit ovo nevrijeme što me pogodilo.
Sad te nevidim i nisi kraj mene,
a moje tjelo žudi za zagrljajem koji će mi sakriti suze,
dati zaštitu i stviti Mali osmjeh na moje lice...
I LOVE YOU FOREVER
(za moju najbolju prijateljicu)

utorak, 19.02.2008.

Princ na bijelom konju

~PRINC NA BIJELOM KONJU~

Zora uhvatila je novi dan,
suce je svojim zrakama
obasjalo moje lice.
Danas je dan sreće,
oni dvoje će jedno drugom
reći DA zauvijek,
a ja ni ne slutim što me čeka.
Daješ mi ruku,
sjedam na tvog konja
i krećemo u dvorac ljubavi.
Tada sam prvi put vidila tvoje oči,ruke,
tada sam se zaljubila..
I dan danas nakon toliko vremena
mislim o tebi,
dok tužna muzika preplavljuje moju sobu,
tvoja slika je u mojoj ruci,
tvoje ime je urezano u moj srce.
Pokušavam te zaboraviti,
zamjeniti drugim,ali ne ide.
Sad mi je samo preostalo čekati,
kad ću opet sjesti na tvog Bijelog konja
i zauvijek ostati u dvorcu
ispunjenom ljubavi,
s Tobom...

(posvećeno I.P)

srijeda, 13.02.2008.

Mrtvi Anđeo

~MRTVI ANĐEO~

Jak prasak ozvonio je daleko u planine.
Ti,sa jednim slomljenim krilom,
u zraku,ne tako dugo,
padneš, zatim slomivši i drugo.
U mojim očima suze,
duša ispunjena strahom i panikom,
da više nikad nećeš otvoritit svoje oči.
Uzimam tvoje tjelo,
nadajući se čudu...
Iz mojih usta,izlazi molitva,
sve jače i jače izgovoram te riječi.
Otvori oči i opet budi onaj,
Anđeo s krilima od srebra,
spremnih da prelete svijet
i dodirnu naj sjajniju zvijezdu,
s očima u kojim živi želja
da iskorisiti život što više može.
Već mi ponestaje snage,
zagrlim te snažno,vjerujući da ćeš to osjetiti,
ostavljam te samoga i krećem dalje.
Neželim to učiniti,ali moram,
pogledam te još jednom,zadnji put,
gore iz zraka...
...ti se dižeš,
krila su ti opet zdrava,
prilaziš mi i moje oči nevjeruju,
ali da,osjećam tvoj dodir,
čujem riječi koje izgovraš,
to me je probudilo iz sna...
..."On je mrtav"
promislim,zaprepašeno...
"On je mrtav"..

petak, 08.02.2008.

Zatvori oči i ugledat ćeš svoju dušu

~ZATVORI OČI I UGLEDAT ĆEŠ SVOJU DUŠU~
Bol je sve jača.
Krv se pretvorila u suze
što lagano cure niz moje lice.
Misli putuju tebi,
a ti ih odbacuješ,
kao grub crtež,
zgužvaš ih pa ih baciš
bez imalo mislosti,
tako redom,jednu po jednu.
Zatvorim oči sjećavši se
trenutaka kad sam provela s tobom,
trenutaka kad si me imao,
kad sam osjećala otkucaje tvoga srca.
Sad mi okrećeš leđa,
ostavljajući me samu sa sjećanjima,
kapljicama suza
u kojima piše tvoje ime.
Pokušavam ić dalje,
a da te nezamrizim,
glumeći Sretnu djevojčicu
s tim prekletim
ujetnim smješkom ,
pretvaram se u ono što nisam,
tako dan za danom
raste želja da ti sve priznam,
rečem"zbogom"
i odem bez povratka,
tamo gdje me nikad,
nikad više nećeš vidjeti...

ponedjeljak, 04.02.2008.

Jednom Da...

~JEDNOM DA...~
Vani je tmurno,
nebo je tako sivo,
dok gledaš u njega
uljeva u tebe trag loše volje.
Kiša će i nervoza je već u meni...
A zašto?
Svaka kap što padne,
opere šporkicu kamena,lista..
E,da se bar i duša
može tako oprati,
da odnese iz nje,
svu bol,tugu
što sad osjećam.
Kad ovako razmišljam,
htjala bi da kiša nikaka ne prestane,
sve dok svo zlo ovog svijeta nestane
i ona izađe kao heroj.
Hej,ti što te čekam,
padni na mene
i pretvori čovjeka
što mi jede srce,
u blato po kojem ću kasnije gaziti.
Blato,koje ćeš ti jednom rastopiti

petak, 01.02.2008.

spasitelj

~SPASITELJ~

I taj tvrdi kamen
uspio je netko razbiti.
Sasvim smrvljen u prah
prosuo se po podu.
Bio je tako lijep i čvrst,
a sad je poput prašine
koju nitko neprimjećuje
i nevidi.
Gaze po njoj kao po blatu,
tako šporkom,ljigavom blatu.
Ona plače-nitko je nevidi,
ta pre mala je i bezvrijedna poštovanja.
Kad se malo sakrije u kantun
gdje je guraju oni slični njome,
želeći prvi doći do recepta neuništivog osmjeha,
malo predahne sa dušom punom snage
za borbu u kojoj nesmje izgubit,
pa čak ni pognuti glavu,
jer neprijatelj je jako velik i teško uništiv.
Tada kad sve to propati i prebrodi
po nju će doći On,
da je odvede u svoj dvorac,
gdje će joj sve rane bit pokrpljene,
duža oživljena,srce čvrsto kao kamen
kojeg više nitko neće moći slomiti.
Tek tada lice će joj krasiti osmjeh
za kojeg recept nepostoji...
To se zove sreća...