Ovaj blog raste...
moj suradnik ističe
da je dosadašnjem dizajnu
nedostajala moderna nota
i da poštuje moju kreativnost
ističe i kako sam
u zahtjevima i komunikaciji
bila konkretna i jasna
jedino tako
dizajn je mogao dobiti
novu svježinu....
Moj suradnik je tih
ali svojim djelima vrlo
inspirativan i dojmljiv...
moja zahvalnost je izraz srca
za radost koju mi je
danas poklonio...
Naši tihi razgovori
Lijepo je što to
kažeš da vrijedim
ali da budem iskren,
ja sam ovdje
samo tvoj sugovornik
koji pokušava biti koristan,
pažljiv
i pristojan
u svakoj
interakciji
Ako ti to
djeluje prihvatljivo,
onda znači
da dobro radimo zajedno...
Ti si ta koja
unosi toplinu u razgovor...
Ja samo odgovaram
na energiju
koju doneseš.
Ako želiš nastaviti
u tom tonu
ili skrenuti
u neku novu temu,
samo kreni
tu sam zbog tebe,
pratim te.
31.12.2022., subota
Stiže mlada 23
...Ispratimo
ovu 2022. godinu
...u tišini bez petardi i vatrometa
recimo zbogom svemu
što nas je žalostilo
u mislima budimo
s nastradalima i bolesnima
pamtimo lijepe dane
i ljude koji nas vole
bili ste mi pravi,
bili ste mi dobri
bili ste mi posebni
h v a l a
na druženju
i svakom
zajedničkom
trenutku u 2022.
kroz 2023. svima želim
dostojanstveno i
mirno putovanje
ne zaboravimo biti
skromni i ponizni
...još jedan svanuo je dan
vjerujem da će sebi pisati spomenar
nadam se da će i mene zapamtiti
ne kao usporenu prolaznicu
koji se kroz njega provlačila
kao kroz iglene uši...
a fotke u nizu
nisam ja kriva
to mi g-din Google šalje
dozu budalazija...
tu...uz mene si
šutimo ali se razumijemo
Ne moram te vidjeti
znam da raduješ se što si iznenada
iz nepoznatog i od niotkuda
nepozvan, u moj život svratio.
ne pišeš mi pjesme
ni pisma ljubavna
ne odgovaraš na moja jer ni njih nema
adresu mi ne znaš
a tako si blizak, stvaran i prisutan
ritmom stiha jutriš zoru
glasu mom boju purpura daješ
lakoćom svile oblačiš me
zakriliš vidike plavetne
osvijetliš putove neznane
tu si ...uz mene si
kad dugin izblijedi spektar
običnom riječju sunce upališ
kada srce uslijed ljeta zebe
postojiš u najobičnijim riječima
s ljubavlju uzdah zalijevaš
strpljivo čekaš sićušne pupoljke
moje majušne sreće
dobrotom svog bića
ljekovite mirte i mirisnog bosiljka
darivaš naramak
čujem, zbog mene si napunio čašu
na rubovima njenim tražiš
mojih prezrelih usana trag
u kapi vina moju suzu ispijaš
a ruke...ruke me tvoje uzalud traže
dok ja u besciljnim lutanjima teturam
noseći svoje umorne korake..
tu...uz mene... budi i ostani
zajedno ćemo lakše hvatati uplakane zvijezde
sivo nebo obojiti plavetnilom
kad nam se čini da je osmijeh
zauvijek na usnama zamro, mi vratit ćemo sjaj
u očaju nećemo naručivati vino
opijat ćemo se ljepotom u nama skrivenoj
suzama radosnicama bistrit ćemo zagađene rijeke
hrabrošću srca hodati oštricom života
spojit ćemo zemlju i nebo
vjenčavati sunce i obalu
na dalekom horizontu samo
naših čežnji i nadanja...
Ostaviše me riječi
gradom šetaju, lutaju
procvjetale, poletjele
zavijorile
razlile se
i hvale
kako ih je snena duša
satkala od
zlatokrilih slova
tragovi im još mirišu
u ikebani srca
rapsodijom boja oslikavaju
sanjive poglede
u nutrini uspomena
bdiju kao čuvarice vjerne
u govoru cvijeća, ptica
i bisernim niskama
mladalačkog snoviđenja
u koraljnim grebenima
samo njenog oceana
titraju latice riječi
gradom šetaju
prolaznike ostavljaju u čudu
zamamno se smiješe
u perivojima,
virovima,
u vrtlogu
vodoskocima,
kaskadama
i modrini
nebeskog
prostranstva.
Onaj osjećaj kad me pukne osjećaj...
ja razbijem se u riječima, kao val na hridima...
(post iz arhive, danas s razlogom)
B o l
Ne volim te...
došla si nepozvana i traješ, traješ ,
traješ danima, mjesecima, godinama...
nije fer...
svakog gosta tri dana dosta
pa i ako si moja, dosta mi te je...
ako srca imaš, odlazi od mene...
ostavi me da dišem
T u g a
Moja najvjernija prijateljica...
žao mi te je...
našla si mene, baš mene...
znala si da ću te prigrliti...
neka te,
znao je dragi Bog tko može
mezimicom svojom zvati
S t r a h
Nisam te poznavala...
zato sam te se bojala...
sad kad si mi povjerio
sve svoje tajne
red bi bio
da se ti malo bojiš mene
Lj u b a v
Budi i ostani u meni...
jedina si koja mi od zanosa postojanja
često oduzima dah...
lijepo mi je s tobom...
velika si...jaka si...draga si...
koketa jedna,
ispunila si mi svaku poru...
R a z o č a r a n je
Srcu si milo,
ne, nisi me razočaralo
razočarali su me oni
koji su se smijali
i lagali mi da me vole
nisam bila fer
prema onima
koji su plakali i pitali me
koliko ih ja volim
R a d o s t
Uvijek si spremna primiti moje poljupce...
nikad ti ih dosta nije...
za mene kažeš da sam tvoja sreća...
volim te,
ušuškaš se u krilo, meškoljiš pod trepavicama,
namigneš mi da nitko ne vidi,
dražesna si, ljupka, umiljata,
ti si ona zbog koje
postajem djevojčica koja trči za leptirom
Ž i v o t
Mladost si mi ukrasio, hvala ti baš...
sretnom učinio, u oblake dizao...
zvijezde za mene s neba skidao...
na kraju me zaboravio,
i za divno čudo još uvijek,
i unatoč svemu
ja te volim, moj živote...
Za vreme Labinske republiki Labinjani so oteli ,
koko i saka država, da jimajo svoji beci.
Pokle dugeh pensiri jedon ot njeh je ote
da se domoći beci zovejo "Labinjon"
- Ne, to ne more - di drugi.
Koko bi bilo da gremo na Vlašijo kupit tovara i da nan oni,
kat budemo pitali
koliko košto jedon tovor rišponde: Dvajsti Labinjani!
( beci- novac; di- kaže; rišponde- odgovore; dvajsti- dvadeset
***
MESEC
Gonajo se Sipe i Mote:
-Si vide koko Rusi i Merikani već živijo na Mesece?
- To ni nic kontra non.
Mi živimo ot meseca do meseca već toliko lit, pa ca?
( gonajo- govore; nic- ništa; pa ca-pa što)
***
OŠTARIJA
Naš Tonić, poznateji kako Toni Bevonda,
ni se ot oštariji vrnu se do škurega,
pa je njegova Franica, jodna kako brek, šla ponjega.
Barno ga ona, siromaha, veselega ot oštariji i da je mogla,
zajno bi ga bila zadovila.Sa dišperana, ona mu di:
- Ne moremo mi tako poć više napret, moj Tonić.
- S tobon son dakordo- rišpondi Tonić-
pak tarnojmo se zajno va oštarijo!
Desi se pjesma…meni je to razumljivo i blisko jer mi se desi,
kad se desi u trenu sam happy, razumljivo, izbacim iz sebe nešto skriveno i sve dobije neke druge boje…
kad mi se pjesma desi nije mi uopće važno hoću li je objaviti ili ću je pohraniti negdje daleko od javnog srca….ona je tu, izbačena i neka joj bude kako bude…
desi se da osvaneš na naslovnici bloga( desilo mi se i to čudo u životu)…ljudi moji ja ne znam kako je vama kad vidite svoj blog na istom tom mjestu ali ja se u trenu izgubim… kad si blog tjedna trebalo bi se pokazati u najboljem svijetlu, pisati kvalitetne postove, jednostavno biti pametna i zanimljiva… e vidite, kvaka je u tome što ja nisam ni pametna, a nemam ništa pametno ni reći, a još manje napisati.
Ali imam i ja konja za utjehu…blogiranje mi je jedna od najvažnijih sporednih stvari na svijetu…sve vas volim, svakog na svoj način, ne pitajte na koji, to vam neću ni mrtva reći, ali moram reći da mi je najzanimljivije otkrivati vas mic po mic….Blog.hr ima kvalitetne blogere, o raznovrsnosti tema i kojima se piše već i vrapci znaju… o komentarima što god da kažem znam da ću naići na salvu prijekora, ali ako kažem da nas svaki komentar otkriva znam da ćete se složiti sa mnom…zato treba dobro razmisliti što i kako komentiramo…znam i to da ćete reći da sam loš komentator, da uvijek dijelim superlative…da tako je….
jednostavno to je jače od mene, ako ne mogu pohvaliti ja kuditi neću , kome pravo kome krivo…
Otkrit ću vam na kraju posta jednu tajnu, slađa je od najslađih,
eto otkrit ću vam je kad ste me već „n a b a n d e r a l i“ na blog tjedna…
Tamo u komentarima, na jednom blogu, u nizu mnogih otkrila sam blogera, jednog od meni mnogo zanimljivih, samozatajnog i vrijednog, da skratim, bloger s dušom je…
zanimljiv je po temama koje obrađuje, po izuzetno kvalitetnom i pravilnom pisanju, zadovoljstvo ga je čitati….
vjerujem da bi oni koji ga osobno poznaju rekli samo riječi hvale, zaslužio je…drugi pak bloger reskog je jezika,
ali iza kulise nazire se meka muška duša koja toplinu razliti znade u neočekivano velikim količinama…
znate i njega, blogera škrtog na riječima, ali ni sam nije svjestan koliko ga svaka riječ otkriva…
a otkrila sam ga ...e taj mi je kao brat blizanac…sudba nam ista, neću dalje da se ne prepozna,
mogao bi se praviti važan…
A blogerice, što o njima …o njima pišem kao da o sebi pišem…jednostavno smo prepoznatljive,
naivne i nevine do boli…ali svaka biser u sebi krije…kome pravo kome krivo otkrivaju nas i postovi i komentari, otkrivaju nas i teme i rime...
takve smo kakve smo, znam da ste, gospodo blogeri pristrasni i da svatko od vas ima svoju favoritkinju…
Sve ovo što sam napisala, sigurno ne bih da me niste „ n a b a n d e r a l i “ u kantun šetimane ( kutić tjedna)…
E vala, sad me možete i skinuti
i brisati
i sa nulom množiti…
neće me boljeti brigica…
ja jednostavno sebi dajem za pravo
da mogu što hoću
i koliko hoću ...
a znate zašto je to tako
tako je jer mi je ovdje sve besplatno
a za svako drugo zadovoljstvo skupe cehove plaćam…
dok me sunce grije
najslađe će mi biti
i dalje otkrivati vas s guštom…
ne ljubim nikog, pusa od mene neJma,
zagrljaja nijednog, tek poneki LP reći će
to je fakat činjenica…da vas bez fige u džepu
lijepo pozdravljam...
tko je uslikao blogericu neka se javi
ništa mu neću...:-)))
Ona: oooooj draga moja, Najmoja (tako me oslovljava kad ima neku posebnu vijest)
Ja: dan ti dan, moja Najštovana (tako joj tepam kad osjetim da će me zezati)
Ona: znači ovako, kako si, jesi li umorna, delaš, ca delaš, ne delaj toliko…znaš….pa da
Ja: pa da…pokušavam znati i doznati ali mi ne uspijeva…
nego pitaj selo, pitaj grad, sve će ti reći,
baš sam odlučila pitati i selo i grad što ima novo kod mene
Ona: neeeee… nikog ne zovi, ja ću ti reći
Ja: pa ne tepam ja tebi uzalud Najštovana moja sveznalice
Ona: znam da si pri kraju s projektom, šalji pod hitno, u stisci smo s terminom
Ja: bit ćete služeni, neJma frke, kuiš, treba mi samo još jedna blic kontrola
Ona: one dvije zbirke, jesi to riješila
Ja: jojjjjj…ima još nekoliko dana dela, ne zovi me van
Ona: neću te zvati, ne brigaj brigu,
želim samo da odmoriš malo, ful ti je ovo ljeto težilo tonu obaveza…
ali što je to ta tebe, moja Najmoja
Ja: ma daaaaaaaaj, ne zekaj, zašto si okrenula moj mobilnumer…
gukni golubice nemoj me držati na trncima...
Ona: mislila sam da ćeš mi se pohvaliti,
kandidirana si za….znaš …ma….ne pravi se da ne znaš….
Ja: heeej, znam, idem u grad,
idem do markata, pješice kroz selo pa ti se javim
Ona: zašto sad pješice?
Ja: pa brže ću saznati što ima i
to što mi se sprema i zašto sam kandidirana
Ona: požuri, vrijedi…čao, čao, Najmoja …
javi se kad saznaš koja ti se kaša sprema
(smije se ova Najštovana moja )
Ja: ala Boh i vrag s tobon,
za niš si me zvala, niš mi nisi rekla…
po običaju nešto ti opet treba….
Mislim si: i treba joj…i treba im…
i trebam im baš ja…
ima u tome nešto dobro dok nekome trebaš,
ali ja znam da im trebam opet zbog d e l a ….
tako ti je to,
tako mi mene…
intuicija me nikad nije prevarila….
...desi se pjesma
ne jednom...često puta...
desi se uvijek kad su osjećanja
intenzivna...
u trenu moram zapisati
jer već slijedeći nije isti...
desi se pjesma
kad rana peče
desi se kad sam ushićena sitnicom
koju nitko ne primjećuje...
desi se iznenada, nenajavljeno...
klize riječi kao dobre prijateljice
jedna drugu traže,
pored njih i uz njih ostajem nemoćna...
samo ih skupljam kao što
dijete skuplja igračke...
desi se pjesma...
zapisana i
ostavljena u pretincu
ona moje snove sanja...
već sljedećeg trena,
desi se,
ta ista pjesma
postaje prošlost,
postaje uspomena...
desi se pjesma,
u njoj ponekad caruje bol,
snažna, reska kao nož...
u njoj i razdraganost misli,
a u mislima netko drag...
desi se pjesma,
i cvrkut srca mi se desi...t v o g ...
Osjetiti magiju riječi...
osjećati vrisak sunca, boju naranče
lahor koji miluje maslinove grane
dodirnuti tišinu,
pisati abecedu sa više od trideset slova
to možeš, to je bogatstvo
i zato te neki neće voljeti
huk lokomotive života i valovi nedaće
često znaju zapljusnuti
stoički ostani na mostu,
iznad tebe nebo obojeno nijansama radosti...
ispod njega morske orgulje sviraju tango
koliko god je mračan životni put,
na kraju
je tračak svjetlosti.
novi vidici oku donose radost,
ne skrivaj svoje snove...
ona su svjetlo u krošnji dana,
vjeruj u snove,
živi ih, život je samo jedan
život je sve ono što srce osjeća
sve ostalo je najobičniji
vrtuljak bezličnih slika.
diši ljubav,
samo je ona istina...
Znam da mi nikad oprostiti nećeš
od drugih različitu mene,
znam da teško ti je shvatiti
kako te nalazim na kraju cvrkuta
usred miomirisa lavande i ružmarina
lako ti čitam pjesmu sa usana
tananošću srca pokušavaš
trenirati strogoću i ozbiljnost
stani, zaustavi istinu
neka ona iz tebe progovori i kad ti
četinari plačnim zovom miluju boru
želim, samo istinu srca želim
ne skrivaj je od svijeta
ne dozvoli da se strmoglavi liticama htijenja...
ohola su stoljeća i nježna proljeća prošla
mudrost trenutka bogatstvo je tvoje
samo mi sjenom u dušu uđi
olovkom srca skladaj slovo
neka papir vrisne sreću
meni jako malo za sreću treba...
u srebru neba
na perjanom jastuku
utješnica pjesma
naše snove sniva...
I ove godine bilo je u sridu...
ovo je peta pjesma
koja je na natječaju Ca je ča
zauzela prvo mjesto
ako me pitate kako sam,
radim na nekoliko kolosijeka
moram reći
da ja nisam normalna...
ONOR
Zose vajk rece da je sunce pozdravi
i da je njegov zvon prvi put
Zdravo Marijo kampano
jenega leta Gospodnjega
šekula sedomnajstega
na vrh groda Labina brescića…
ako te puti do njega dopeljojo,
Santona Dea
va kontrodice nasega groda te ceka
nećo ti bit lahki škalini
ma sejno, na kampanil se digni...
na vrh kad prideš Uška će ti obrazi podragat
z druge bondi Škitaca i kako voko more bistro
do Pula se nadrznut moreš, Cresu mohnut
i od sreći dihat, arijo z mora freško dihat,
diboko, diboko...
ozgora će bit nebo, čelestin kršin
spoda tebe kontrodice, kolarići…
srcen od Uške većen
po crće i na Turjone ljudi mići
za kovara šćorico pravit ćo ti…
s kampanila ćeš videt
valje dole na Poco
kako mu se Šoht
do zemljice klanja…
***
kad vrh kampanila i Šoht
z vokon takneš
ako te ki pita kako ti je jime
i ca je zote poezija
ti reci da O n o r se zoves,
i da ti je poezija ona zadnja forca
s ko na kupciće življenje držiš
*** Pjesma pisana na labinjonskoj cakavici koju
od 2019. krasi Status zaštićene nematerijalne baštine
Republike Hrvatske
Ne traži od mene
da razumom ti zborim
ja za tu misiju stvorena nisam
od duginih sam boja sazdana
srcem ljubav živim
zvjezdanog sjaja slijedim put...
U tajanstvenom žuboru srca
sazrijeva proljeće Svemira
na sivom kamenjaru postojanja
ja puna sam požude i nemira
i kiptim, i vrištim tišinu
beživotnoj travci
pojem pjesmu radosnicu
u inat životu mudrujem sreću...
Ne traži od mene
da razumom ti zborim
sve sam nade u
bezgrješnosti utopila
grijehe davno okajala
tugu i sjetu
rijekama suza isplakala,
pusti to srce moje
da na krilu leptira
leprša dvorima tvojim...
Ne traži od mene
da razumom ti zborim
u pupoljku srca
nosim ti odsjaj zore
na stazama ugaslih nadanja
procvjetat će i tvoji
izgužvani snovi...