30.11.2022., srijeda
Susret pjesničkih duša
| (neka ostane sačuvano)... *** u labirintima virtuale sreli su se Istrijanka i Istrijan njegovi su koraci odmaknuli daleko od rodne grude a srce kuca za Istru ON: Već se dugo nismo na ovoj strani sreli. Ti si možda bila, ali nisam bio ja... valjda će se ustaliti puti, na raskršćima ostajat će senj. (znak) Kad se ne sretnemo u lutanjima našim, kraj senja (znaka) krajputaša izrasti će grm, barem divlja ruža ili možda nar s njega, cvijet uberi to je moj dar tebi ONA: Nije me bilo odnijeli me putovi na mnoge poznate i nepoznate strane ... na svakoj me netko čekao cijelim svojim bićem, sretnom dušom i srcem radosnim ubirem riječi koje ljepše su od bilo kog cvijeta... prepisala sam ih, pohranila u notes od kojeg se nikada ne odvajam... pozdrav iz Istre suncem umivene srca uvijek topla za prijatelje drage:-)) 
ilustracija: moja - detalj iz Rovinja ON: Hvala ti draga, u ovoj pustinji bijeloj pronaći plamen Istre prava je gozba. Neka te versi poput zvijezda obasjaju. 
ilustracija: moja - detalj iz Rovinja ONA: Izađi, tragove koraka u snijegu bijelom ostavi... nacrtaj srce... prepoznat ćeš Istru... ona oblik srca ima... 
ilustracija: moja - detalj iz Rovinja Susret zabilježila ***@g@v@*** |
- 09:55 -
Komentari (15)
28.11.2022., ponedjeljak
Da se i ja radujem...
| Dragi moji, više svoji nego moji, evo mene moji ljudi došla sam vam na bevandu….upsssss na blogiranje… e vala Grdoviću hvala, što bih ja da njega nema…ne bih znala kako započeti današnji post nije me bilo, a bilo me je svugdje, najviše tamo gdje se nisam nadala, a nisam ni željela ni htjela…nismo se vidjeli, nismo se tipkali, nismo se komentirali, nismo se voljeli, nismo…nismo, a prošlo je mali milijun dana…ljeto je bilo opako Fruće, meni nemoguće ali ja ne bih bila ja kad ne bih izdržala…tonu strahova sam savladala, vagon strepnje, neizvjesnosti, brige i nebrige…jurila sam na mnoge strane, molila, kumila nepoznate i poznate da mi pomognu i eto me tu sam….tvrđa no ikad, ranjiva kao uvijek… hvala vam dragi moji, više svoji nego moji, nemojte pomisliti da sam vas zaboravila, taaaaako ste mi mnogo nedostajali, ali život je zagrmio svojom snagom, morala sam oduprijeti se svim silama…hvala Dubrovniku, osmijeh šaljem, lako je bilo nekome šetati zidinama dok sam se ja topila na suncu i utrkivala s bajkerima na cesti Labin - Rijeka….opasni su to dečki, ali eto, cesta je bila naklonjena i njima i meni, skoro me pola nestalo od grmljavine njihovih motora… Hvala Braču dragi koji si prigrlio moje najdraže dok sam se ja borila s tamo nekim administracijama i sustavima koji se zdravljem zovu….hvala ti, moj vjerni Splitu, bio si i ostao veeeelik u duši i srcu….Kvarneru plavi nisi me zaboravio dok sam ja bezdušno lutala Rijekom i unezvjerena zurila u jednu točku tamo gore na Sušaku…hvala ti Deželo, bila si ostala privržena i nesebična zaboraviti ne mogu... Ide Božić, Došašće dobrotom diše…. tu sam jer bez vas ništa ne bi bilo ni vrijedno ni lijepo… Vraćam se po stoti put u ovaj kutak još uvijek pod teškim dojmom ljeta kojeg sam uspjela preživjeti iako su mi u očima kapilare popucale, u pretklijetki srca uvijek ostaje blog i blogeri , ma gdje ja bila…a morala sam biti tamo gdje sam bila, u inat životu još jednom sam sebe pobijedila… I danas sam bila u gradu koji teče, skoro sam poletjela uz pomoć tlaka koji me tlačio, zujio, brujio, vrtložio glavu i srce, u koljenima tako visok kljecao...java ga nosio, Oprosti mi Bože (197/97) 
fotka: moja, Rijeka, Korzo danas Eto tako, vratih se žiFa…tu sam takva kakva jesam ….t o Ć k a I da, jesam li vam rekla da vas voli jedna blogerica… ako nisam eto reći ću da vas ja volim više od nje…. Aj, haj…dobacite koji komentar da se i ja radujem ka dite koje je dobilo igračku…. |
- 17:13 -
Komentari (26)
