ostavih trag jučer da se po njemu danas mogu vratiti
ne zaboravite, vrijedi ono isto
budite dobri, budite voljeni i volite
volite više od jučer
i ne zaboravite zaviriti u srce prijatelja
jer u njemu ćete sebe naći...
u moje ako zavirite
pored starih ožiljaka naći ćete
novorođene rane nevidane
malu radost u cvrkutu ptice
smiješak koji suzu skriva
strijelu boli koja peče
u naramku jeseni
plahe srne obraz ponos...
dobro jutro, blogosvijete
živite svoje snove u zbilji
u sunce pogledajte, baš se vama smije...
Da je nema
trebalo bi je izmisliti
njezino veličanstvo....smokva
još su živa sjećanja
dani bezbrižnosti još u meni živi su
i živ je glas majke
kad me je tražila znala je gdje će me naći
ili na smokvi, onoj najvišoj grani
ili na onoj najdebljoj gdje mi je tata ljulajčku vezao
pod smokvom sam skrivala svoje male tajne
uz nju živjela prve snove...
nektarom se njenim sladila
s listova rosnih dušu pojila...
fotka: moja
uobičajena jutarnja šetnja mojim malim rajem
zelenila kao u priči
cvrkuta kao u bajci,
vrapci su već na pojillu
osjetim miris kruha, san je , ili je java
majka ga je zorom ranom mijesila
poželjeh ga umijesiti....
za dušu i za srca topla
mojih rođaka
koji danas stižu iz Italije
(nisu mi bili otkad je covida)
neka kruh domaći miriše mojim domom
nek se slade nepca mojih najdražih...
lijep Vam, miran i ugodan dan želim
i poneku sitnu radost
koja život znaći....
Gledam ga...
mladolik, sa ponekom sijedom na vidiku
naočit, pažljiv, fin
slika suvremenog muškarca kojemu je očito obitelj na prvom mjestu
djevojčicu vodi za ruku
kolica gura, u kolicima se igra beba s dudom varalicom
do njega žena... pomislih, baš su divan par
- Dobar daaaaaaaaaaan
- Zbunjena sam, priznajem...ne prepoznajem ga
- Bio sam vaš Vaš učenik, tamo negdje neke godine prohujale
pripadam prvoj generaciji koju ste ispratila u viši razred
objasnio mi je u kojoj školi bio i
rekao je da je sjedio u klupi kraj prozora...:-) slatko sam se nasmijala...:-)))))
- Svoju zbunjenost nisam mogla sakriti,
ali ni radost srca nisam mogla prešutjeti
- Lijepa ti je kćerkica, a sinčića u kolicima, slušaš li ga?
- Učiteljiceeeee, od Vas nikad istinu nisam krio...ova žena do mene,
nije samo moja supruga, ona je baka ovoj dječici koju vidite
- Mojoj zbunjenosti, radosti i sreći nije bilo kraja...
- Bože mili, kako generacija za generacijom raste
a ja sam uvijek ona
i s t a ...
( sama sam sebi simpa,
kako uvijek znam utješiti sebe...)
Slijedio je, naravno smijeh, radost, sreća, topli zagrljaj
i moje obećanje da ću ga
kad se sretnemo sljedeći put
odmah prepoznati....
on je otišao svojim putem, ja svojim
dugo sam razmišljala
deset generacija sam ispratila u život
djeca su postali ljudi, stigli su me i prestigli
rijetko sebi nešto priznam
ovoga puta jesam, baš ponosna na sebe
usprkos godinama koje su prošle
usprkos životu koji je na meni i u meni ostavio tragove
ostala sam uvijek ista...volim djecu, ljude,
volim onaj dio sebe
koji je znao poklanjati i davati,
pomagati drugima u odrastanju....
fotka: net planeta
napomena: na ovom blogu ovo je 500-ti p o s t
ništa naročito
ali ako dodam još onih preko 3000
sa tamo jednog bloga koji je otišao u nepovrat
nije malo,
baš sam uvijek i s t a ...recite da sam u praFu...:-))))
Barban, gradić bogate i važne povijesti, postao je poznat zbog konjičke manifestacije „Trka na prstenac“.
Kako bismo mogli otkriti šarm i ljepotu stare konjičke igre,
potrebno je potražiti njen povijesni začetak-
najstariji sačuvani zapis o Trci iz 1696. godine kad je slavodobitnik Trke bio Ottavio Quellis.
Nakon 1703. godine gubi se pisani trag konjičkih natjecanja u Barbanu.
Barban je obnovio Trku na prstenac 1976.
Od te godine Trka na prstenac održava se svake godine, treći vikend u kolovozu.
Trka je, osim načina očuvanja tradicije i kulture,
postala i prava atrakcija koja objedinjuje konjaništvo i sportski duh.
Natjecatelji-barbanski vitezovi-moraju
u tri trke i manje od 12 sekundi svladati stazu dugu 150 m i pogoditi prstenac kopljem.
Prstenac se sastoji od dva koncentrična kruga, povezana na način da se između njih stvore četiri polja.
Pogodak u sridu (sredinu prstenca) nosi 3 punta (boda),
pogodak u polje iznad sredine nosi dva,
ispod sredine jedan,
a u bočna polja po pola boda.
Jahač koji u 3 trke osvoji najviše punata postaje slavodobitnik Trke.(izvor teksta- internet)
Na 24. Večeri dalmatinske šansone
u Šibeniku, 21.08.2021. godine
Stručni žiri proglasio je najboljom pjesmom
pjesmu BRODOLOM,
kantautorice Elis Lovrić
iz Labina
Kad te muči neizvjesnost
kad sebi postavljaš pitanja na koja nemaš odgovora
kad se bojiš, strepiš, zebeš
osjećaj je baš neugodan,
znam reći osjećaj je b lj a k a s t
izađeš iz specijalističke ambulante s dobrim nalazom
osjećaj je neopisiv
gromada, stijena ti sa srca klizne
sebe počastiš šetnjom gradom
vratiš se kući kao da su te traktori gazili
takav je bio jučerašnji dan
suma sumarum
na isto mjesto, u istu ambulantu moram se vratiti 22. prosinca
do tada grickat ću dane
družiti se s vama
kao da se ništa dogodilo nije
a vrag ga zna što će se do kraja godine događati...
ne treba misliti...
treba živjeti
hvala Vama... čuvali ste mi kutić kao pravi prijatelji
i hvala vam na riječima u komentarima...
idem u akciju...
paprike sam kupila.
već večeras bit će ajvara
u neograničenim količinama....
...postala sam riječ bez odjeka
na ovom svijetu samo neka druga jeka…
neravnim putovima lutam
tražeći svjetlost sna u smiraju života
koji u okovima vjetra disaj guši
kažu da je život lijep
ako te lahori nade nose
kad se u noćima olujnim gubiš
i raskrsnicama htijenja
ne dam da me kiše olovnim kapima slome
pokleknuti ne smijem, ni nadu izgubiti
sve krikove srca gušim
more molim da mi te dozove
njegovim dubinama ronim
sivilo života tjeram, rane stare vidam
sjetom se kitim i osmijehom koji snaži
neka procvjetaju pupoljci sreće
dolinom života u kojoj se zbog tebe
ponovno
rađam…
Kad ljubavnim stazama vrijeme se kotrlja
kad šulja se hodnicima sna
postajemo ljubavnici grijeha
sve tajne naše u očima krijemo
ničemo na cvjetnim poljanama
u treptaju vremena osjećamo strast
Starimo, grijehu moj,
starimo s bajkama koje nas prate
kao munje s grmljavinom u daljini
ljubav traje i svi naši snovi čisti
kao kamen pod slapom u divljini
trajat će i ova moja pjesma
napisana ljubavlju dovijeka…
ne boj se ako ponekad odlutam u oluju mora
tamo pjesmom nad pjesmama svoj smiraj živim
tvoja duša hram je mojim uzdasima
bliješteći skriveni sjaj kojeg samo ja vidim
ljubav nas grije, grijehu moj
u zvjezdanim vrtovima gdje tišina vječno traje
u riječima što uboge mi udove vežu
odmrznuta osjećanja da ih za života svoga
u nove beskrajne pjesme pjevam…
ti moje pjesme razumiješ
one su moja proljeća rana
u njima mirišu cvjetovi jorgovana
i ljubav pobjednica nad nama
poput šutljivog mora u zbilju dana noć se prikrada
zvijezde čedno otkrivaju sjaj
nema žamora uličnih šetača
resko odzvanjaju zvona u ponoć grada
nostalgija u duši mladost u bespuće zašla
rastrgane riječi pjesme beskrajne na usnama
žar prolaznosti u prvom svitanju jutra
zgasnut će zvijezde
nestat će sjaja grijehu moj
ali neće nestati nas...
...Jedrenje je venčanje sa morem i nebom
ljubav za koju nema leka
jedrenje je kao ljubavnica
voli vas, ljubi, mazi
i ponekad ljuti i ne da da ostarite
fotka: moja
Isprazni džepove, sve živo prodaj,
pri tome otkucaj srca dodaj,
i malo krilatih snova dodaj,
i malo promukle pesme dodaj...
Rasprodaj stvari nove i stare...
Šta čekaš...?
Idi u mornare...!''
fotka: moja
''Mornari se ustvari, ne rađaju...
Postaju od svoje mašte najzlatnije...
Sami se od sebe sebi događaju,
svaki put čudnije, neverovatnije...''
fotka: moja
Postaćeš luđi od svake bure,
postaćeš mlađi od svakog proleća,
doživećes za deset godina
što neko ne može za tri stoleća..
fotka: moja
Mornari znaju: more se plavi
samo u sećanju,
samo u glavi,
samo na slici - na razglednici.
Ti misliš: more su samo lađe
i samo daleka putovanja.
More je kad čovek u sebi nađe
mudrost kako se budan sanja
i kad su dani slani i sivi.
Mudrost kako se sasvim živi.
fotka: moja
Kad ljudi ostare - odu u penziju,
a mornar - u neku drugu dimenziju.
I kad je deda, još se ne da.
Još u daljinu čežnjivo gleda.
Do smrti, on samo sa suncem druguje.
Tone u neku meku čaroliju.
Ne vredi za njim da se tuguje.
Ne vredi suze da se proliju.
Mornar ne umire.
On mirno ode
na onu stranu neba i vode
u nešto slobodnije od slobode.
Blog, blogiranje, zadovoljstvo, druženje, pisanje
za mene je to upravo to, kliknem enter i tu sam,
u šarolikoj oazi, u kutku za kojeg mislim da je neprikosnoveno mjesto
gdje ja mogu biti ja, gdje mogu pisati što mi se piše
gdje mogu željeti što mi se želi
gdje se nadati mogu kad nade nema
gdje čežnjom dišem, gdje strahova nema ni tužnih sudbina
gdje je svatko s druge strane monitora dobronamjerni prijatelj
Kao po nekoj dobroj staroj navici ulazak pokazuje ponekad dijametralno suprotnu stvarnost...
moje petnaestogodišnje blogiranje naučilo me je da blog nije mjesto gdje ću se osjećati
onako kako ja želim...da ću u postovima plakati kad mi se plače,
da ću se grohotom nasmijati a da neću biti pogrešno shvaćena,
da ću stavljati smajliće koje će diktirati srce, da ću sresti empatične ljude,
da ću drugima i sebi uljepšati dan...ma hajte molim vas, gdje to ima....
ne mogu se smijati, reći će netko da sam neozbiljna ili luda,
plakati ne smijem, rugat će se da sam slaba i da snage mi nedostaje
tražiti pomoć kad na blogu iskrsne problem, tražiti mogu samo od administracije,
jer iskustvo kazuje da će te javno ismijati baš oni koji baš ništa ne riješe sami
a kako sanjati volim, za san moram reći da je ulazak u orošeni dio moje osobnosti...
ne smijem o snovima pisati, jer mogao bi mi ih netko ukrasti,
ostala bih na ledini pokošena, prepolovljena jer bez snova ja nisam ja...
a smajlići...posebna su priča...
za mene to je slika unutarnjeg stanja...
mogu samo smiješak poslati, na njega neće nitko reagirati....
ako nacrtam tužni smajlić, reći će da opet cmizdrim,
ako stavim uskličnik, reći će da sam ohola i drska...
cmokić, neeee...ni slučajno, reći će da mi ne priliči ljubiti,
da će me netko zaraziti i da ću glavu naivnu izgubiti..
u anketu nisam pokušala ni zarez ostaviti,
za to bojno polje nisam dovoljno rječita i jaka...
mogla bih poginuti a tko će onda umjesto mene postove pisati...
voljeti ne smijem jer bih mogla biti prevarena...
naklonost pokazati ni slučajno, jer svako je slovo pod lupom,
svaka tema pogodna meta za odstrel....
nemoj biti svoja, savjetuju,
jer će ti suditi onaj tko te ne poznaje...
jednom riječju, nemoj živjeti
da te ne pomete smrt.
***
idem na moju stijenu
do povratka
čuvajte se, volite i budite voljeni
i ja ću se nekako snaći...
Riječi u škrinjici sjećanja, isprepletene u prstima,
nit misli ispod kože, trenutak zarobljen između redova,
riječi, note intonirane, poput milovanja,
poput goruće potrebe da se
svaki trenutak zrcali u niskama pjesmama
svaki potez srca s vrha olovke na papir se prelije...
oči i dalje počivaju na papiru,
ruke olovkom klize,
sve je sklupčano,
skutreno,
skraćeno u riječima ...
u grlu zauzlanima...
Za kraj vikenda matematička igrica
ovo rješavaju četvrtaši....
Sin, otac i djed imaju zajedno 88 godina.
Otac je stariji od sina 7 puta, a broj djedovih godina je za 24 veći od zbroja sinovih i unukovih godina.
Koliko godina ima sin, koliko otac i koliko djed?
***
...skladan mir, trijumf svjetlosti i snova
zvukovi i melodija uz pjesmu mora
opijenost osjetila...
cvijeće i mirisi u zraku.
ljepota u srcu, svjetlo u duši...
vrhom olovke otapam slova i zvukove na listovima papira...
otiskujem misli o nama...gubim se u prikrivenim uspomenama...
čuvam riječi, tajne koje se šapuću na jastuku od satena,
čuvam dragocjenosti koje isijavaju ljubav...
na krilima vjetra život milujem
očekujem šapat, uzbuđenje, radost tihu
i neobuzdanu želju da ti se kroz klijetke srca šuljam...
***
....zaista sam sretna što sam u ovom virtualnom svijetu našla neke ljude
koji su me pratili i još me prate na virtualnom putu u nepoznato...
sjećanja, osmjesi, slike sada mi teku u mislima,
zajedničke emocije, uspomene koje se zaboraviti neće ...
Odu ponosa pjevaj, majko
Stijeg hrvatski vijori
na tronu pobjede i ponosa
krik u grudima skriva majka ucviljena
srce ljutu ranu pati
drhtavim ga rukama stišće
zanijemiše riječi, premalo ih je
da bi se oslobodila bol
tri je sina domoljuba
pod srcem nosila
na grudima svojim dojila
u kršne jablane stasala su djeca
himnom boli, vriskom šutnje
u hladu stoljetnog orijaša
domovina slobodom diše
Odu ponosa pjevaj majko,
patnju vrisni, pruži ruke nebesima
neka znade svijet
sinovi tvoji, oluja materina
život dadoše za grudu
na kojoj si ih rodila
Na latici života unuci ostadoše
pričaj im majko, priču mladosti
sinovi tvoji
vjekovni ostvariše san
sunce slobode raskopčalo zrake
na humku znanom znamen ljubavi cvijet
vrisni majko, neka čuje svijet
nestale još našli nismo,
prolaze godine, skoro će vijek
Odu ponosa pjevaj majko
zabludu diše svatko tko misli
da za odu zahvalnicu zemlji junaka
snage nemaš
ne ponovilo se, ne zaboravilo se
grudu djedovinu braniti
dužnost je i čast.
*** Moja pjesma objavljena
u 3. zborniku najljepših domoljubnih pjesama
u nakladništvu "Udruge Braniteljica Domovinskog rata
Vukovarsko- srijemske županije
pod nazivom „PJESMOM PROTIV ZABORAVA“.
Stigla je na moju adresu...i u njoj moja Maslina
bilo bi mi drago da sam je mogla u Splitu nekome pokloniti
ali eto, život nameće prioritete i prepreke...
Na 176 stranica, 145 autora ostavilo je svoje pjesničke uratke
na međunarodnom pjesničkom festivalu Slit na dlanu...
a zašto?
jer pjesnici iz Australije, Austrije, Njemačke, SAD,
Slovenije, Srbije,Crne Gore i Hrvatske
v o l e
Split
U prelijepom ambijentu, u vrtu stare istarske vile na zapadnoj obali Istre
moje stihove pisane na standardu, dijalektu, na makedonskom i talijanskom jeziku
večeras će slušati posjetitelji koji imaju svoj razlog za slavlje...
iz ove hrpe biram one koje ću podariti onima koji moj stih vole