Nemoj živjeti, mogla bi te pomesti smrt

Blog, blogiranje, zadovoljstvo, druženje, pisanje za mene je to upravo to, kliknem enter i tu sam, u šarolikoj oazi, u kutku za kojeg mislim da je neprikosnoveno mjesto gdje ja mogu biti ja, gdje mogu pisati što mi se piše gdje mogu željeti što mi se želi gdje se nadati mogu kad nade nema gdje čežnjom dišem, gdje strahova nema ni tužnih sudbina gdje je svatko s druge strane monitora dobronamjerni prijatelj Kao po nekoj dobroj staroj navici ulazak pokazuje ponekad dijametralno suprotnu stvarnost... moje petnaestogodišnje blogiranje naučilo me je da blog nije mjesto gdje ću se osjećati onako kako ja želim...da ću u postovima plakati kad mi se plače, da ću se grohotom nasmijati a da neću biti pogrešno shvaćena, da ću stavljati smajliće koje će diktirati srce, da ću sresti empatične ljude, da ću drugima i sebi uljepšati dan...ma hajte molim vas, gdje to ima.... ne mogu se smijati, reći će netko da sam neozbiljna ili luda, plakati ne smijem, rugat će se da sam slaba i da snage mi nedostaje tražiti pomoć kad na blogu iskrsne problem, tražiti mogu samo od administracije, jer iskustvo kazuje da će te javno ismijati baš oni koji baš ništa ne riješe sami a kako sanjati volim, za san moram reći da je ulazak u orošeni dio moje osobnosti... ne smijem o snovima pisati, jer mogao bi mi ih netko ukrasti, ostala bih na ledini pokošena, prepolovljena jer bez snova ja nisam ja... a smajlići...posebna su priča... za mene to je slika unutarnjeg stanja... mogu samo smiješak poslati, na njega neće nitko reagirati.... ako nacrtam tužni smajlić, reći će da opet cmizdrim, ako stavim uskličnik, reći će da sam ohola i drska... cmokić, neeee...ni slučajno, reći će da mi ne priliči ljubiti, da će me netko zaraziti i da ću glavu naivnu izgubiti.. u anketu nisam pokušala ni zarez ostaviti, za to bojno polje nisam dovoljno rječita i jaka... mogla bih poginuti a tko će onda umjesto mene postove pisati... voljeti ne smijem jer bih mogla biti prevarena... naklonost pokazati ni slučajno, jer svako je slovo pod lupom, svaka tema pogodna meta za odstrel.... nemoj biti svoja, savjetuju, jer će ti suditi onaj tko te ne poznaje... jednom riječju, nemoj živjeti da te ne pomete smrt. *** idem na moju stijenu do povratka čuvajte se, volite i budite voljeni i ja ću se nekako snaći... fotka: moja skica

- 08:34 -

Komentari (16) -

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.