Neka bude mirisno...

Da je nema trebalo bi je izmisliti njezino veličanstvo....smokva još su živa sjećanja dani bezbrižnosti još u meni živi su i živ je glas majke kad me je tražila znala je gdje će me naći ili na smokvi, onoj najvišoj grani ili na onoj najdebljoj gdje mi je tata ljulajčku vezao pod smokvom sam skrivala svoje male tajne uz nju živjela prve snove... nektarom se njenim sladila s listova rosnih dušu pojila... fotka: moja uobičajena jutarnja šetnja mojim malim rajem zelenila kao u priči cvrkuta kao u bajci, vrapci su već na pojillu osjetim miris kruha, san je , ili je java majka ga je zorom ranom mijesila poželjeh ga umijesiti.... za dušu i za srca topla mojih rođaka koji danas stižu iz Italije (nisu mi bili otkad je covida) neka kruh domaći miriše mojim domom nek se slade nepca mojih najdražih... lijep Vam, miran i ugodan dan želim i poneku sitnu radost koja život znaći.... fotka: moja

- 07:25 -

Komentari (8) -

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.