SUCK MY SCARS

Eto, došlo je vrijeme da nešta napišem. Ali neću dugo, nemam inspiracije a i tako sam sretna da samo želim ići u svoju sobu i zatvoriti se i svirati. DA, KONAČNO SE I TO DOGODILO - NIVES JE DOBILA ELEKTRIČNU GITARU!!! FEDNER STRATOCASTER! Tako sam sretna i tako mi se svira. Ta stvar je MOJA!!!!! Baš je volim. Dobila sam je jučer navečer. I to sasvim slučajno. Išla sam s Evom kupit gitaru u utorak. I kako se ona nije mogla odlučit jel želi akustičnu ili električnu rekal sam joj da proba obje. I nisam mogla izdržati a da ne sviram i ja. I tip u trgovini mi je rekao da super sviram za svoje godine i skoro sam propala u zemlju koliko mi je bilo neugodno. Ali, uglavnom imala je tam jedna gitara po 1400 i ja sam mislila doći u srijedu i kupit je. Ali u srijedu je poskupila jer su skontali da su cijenu krivo unjeli u kompjuter. I starci su htjeli odustati, kao nemaju para za ništa drugo, ovo, ono... Ali babi su prije još rekli da im posudi novaca da mi kupe gitaru, a taj novac su potrošili. I trebali su mi jednostavno kupiti gitaru. I tako ja sada imam svoj Stratocaster, boje bjele čokolade... Eto, idem svirat. Ne da mi se pisat sad. I da, dobila sam 1 iz matematike...

Baš sam gledala komentare i skontala sam da me ljudi kao i uglavnom krivo shvaćaju. I tako je već godinama. Zašto?! Vjerojatno zato što me malotko zaista poznaje. Svi me samo površno znaju i onda misle da me Bog zna kako poznaju. I to mi ide na živce. Zato što me ljudi nisu ni upoznali, ali glavno da me idu osuđivati na temelju onoga kako sam se opisala ili nečeg sličnog... Uglavnom, ja znam da mene niko nikada neće zapravo upoznati, osim par ljudi koji me već sada prilično dobro znaju.
Ali eto to s mojim opisom same sebe - takva sam od 5. razreda i nemam se namjeru promojeniti iz više razloga: kao prvo mislim da je glupo mjenjati sebe da se svidiš nekoj budali, kao drugo mislim da je već odavno došlo vrijeme da se prihvatim onakvu kakvu jesam, kao treće svoju osobnost čak djelomično i volim.
Rezultat toga što me skoro niko ne poznaje kakva sam zapravo je taj da svi misle da stalno kopiram Cobaina i da želim biti kao on. Inače, to je relativno daleko od istine. Želim biti jedino svejtski priznata glazbenica kao i on. Ali ja sam Nirvanu počela slušati kada sam shvatila da mi je Kurt u nekim stvarima sličan. Po toj jedbenoj osobnosti. I nisam se nimalo promijenila zato da bi bila slična njemu. Nego jednostavno sam takva pa slušam njegovu glazbu. Da nisam takva, ne bi je slušala. A daleko sam od osobe koja bi išla mjenjati sebe da bi se nekoj budali svidjela (osim samoj sebi).
I tako, već godinama me to živcira - kada me budale osuđuju zbog toga kakva jesam jer oni misle da ja samo glumim Cobaina. Uostalom, da želim glumiti Cobaina bila bi mrtva (ubila bi se 5.4.2004.), a ako ne bi bila mrtva onda bi bila polumrtva ovisnica o heroinu. A ako ne o heroinu, onda bi barem pušila marihuanu ili nešta slično. I da sam kao Cobain onda ne bi slušala Smashing Pumpkinse i sto drugih pojedinosti koje mi se ne da sada pisati.
I da, jajnici, jebeni jajnici... Nisam ja kriva što sam žensko (a hvala Bogu da sam žensko a ne neka prepotentna muška budala) pa imam problema s tim jebačima unutar mene... Uglavnom - nisam to napisala zato što je Cobaina bolio stomak. Da sam ga htjela kopirat ili nešta slično napisala bi da me boli stomak, a ne jajnici i glava... Ma, uglavnom, šta se ja uopće mučim s tim... Ak me neko može shvatit, shvatit će. Ostali neka se jebu u šupak krastavcima i mrkvom i bananom i svime šta mogu neć...

Eto, jučer i nije bilo tako loše. Na rođenadanu sam uglavnom slušala discman i svirala jer su puštali Gunse (ne podnosim Gunse)... A onda sam se nakon kojih 2 sata opustila i raspričala (ako se to može tak nazvat) sa Sarom (jednom od najboljih prijateljica iz vrtića i članicom mog banda). I nisam jedina u bandu koja mrzi Gunse... I drago mi je. Možda ipak neće doći do velikog sukoba interesa između čalnova banda budući da ni ona neće htjeti svirat Gunse. I tak pričale smo o tom kak ne znamo kuhat... Ipak i ona je plava i rođena samo 2 dana prije mene...
I tak, ne znam jesam li ikada pričala o svojim prafinim korasanima. Ako nisam sad ću, ak jesam onda čete čitat ponovo. Uglavnom prije 2 tjedna smo još jednom (po 2. put) nas 4 (Vlatka, Mia, Dora i ja) spavale kod babe u stanu jer je ova bila na moru. I odlučile smo peći kroasane. Točnije - ja sam odlučila preći kroasane. Tjedan prije smo ih kupile. I ljepo sam namazala tepsiju i stavila kroasane unutra. I razmutila sam jaje i budući da mi se nije dalo mazati svaku kroasanu posebno imala sam "pametnu" ideju da svaku kroasanu jednostavno zalijem jajetom. Naravno da mi to nije uspjelo i da mi se sav saržaj zdjelice izlio u tepsiju. I onda sam svaku kroasanu uvaljala u jaje, kao da je idem pohat. I onda sam se tek sjetila ići čitat upute - i pročitala sam da se kroasani prvo moraju nadizati pod krpom, a da ih se tek onda treba mazat jajetom i peć. Da ih ne bi bacila ja sam ih ljepo takve od jajeta pokrila krpom. I tak, ostavila sam ih jednom 2 sata da se nadižu. I kada se nakon 2 sata nisu nadigli odlučila sam ih stavit peć. Ali sam zaboravila da sam ih stavila pać. I tek kada su jako zasmrdili ja sam se sjetila da sam ih stavila peć. I naravno, bili su totalno zagoreni. Tako je to kada se mene pošalje u kuhinju. Na kraju smo se gađale s njima, a veći dio smo čak i pojele. Uglavnom, ja sam katastrofa u kuhinji.
S rođendana sam oko 8 ošla van. Naravno da mi je uspjelo izgubit se na Bosutskom i jedva sam našla put do grada. A onda sam s Dorom i Vlatkom išla do Židovskog groblja. I tamo je tako sve mirno, ali svega sam se bojala (jako čudno za mene). I u tom djelu grada kao da je vrijeme stalo i kao da je još 19. stoljeće. Baš bi htjela putovati kroz vrijeme. Sada bi bila na nekom Nirvaninom konceru, a sutra na nekom od Pj Harvey, pa od Pumpkinsa.... Uglavnom, na groblju nismo bile dugo jer smo se sve barem malo bojale. Ići čemo jednom preko dana - onda mene neće bit strah ni čudovišta ni ničega šta bi trebalo izroniti iz mraka. A ni one se neće bojati pa će biti bolje. Ošle smo još malo na Anino groblje i tak... vrijeme je brzo prošlo i morala sam ić kuć.
Uglavnom, sutra je škola i meni se naravno ne ide. 5 dana dosade, samo se nadam de će brzo proći. Ma, mora brzo proći. I moram se prisiliti da učim, a tako mi se ne da. Ja bi svirala i samo svirala. Al da bi dobila električnu ili bass gitaru ja moram učiti. Jebeš takav jadan život. Učiš, radiš, mučiš se kao neka stoka i onda samo umreš i sva znanja koja si stekao ti najednom ne trebaju više. I čemu se uopće trubiti i žvjeti kada ćeš jednog dana svejedno umrijeti? Malo ko od nas će postati važan po nećemu i malo ko od nas će uspjeti i biti svejtski priznat i imati neku veliku ulogu. Skoro svi mi smo zapravo neka vrsta pijuna... I zato mi se neda učit. Jel sa školom ionako neću ništa postići. S glazbom možda hoću, za to postoje mikroskopske (i manje) šanse, ali da uspijem sa školom - e pa zato nema šansi.

Evo nekih slika:

Pizze (s gljivama su moje, s hrenovkama su Dorine)


Mijini zagoreni štrukli (nijeda od nas (osim Vlatke) nije očito baš za kuhinju)

Je li to konačno došlo vrijeme da postanem iskrena sama sa sobom i da na blogu počnem pisati istinu, a da pri tom ne uljepšavam stvarnost i da pišem ono što zapravo osjećam? Ne znam ni sama. Ipak glupo mi to što za blog znaju neki ljudi koji me znaju, a zapravo me ne poznaju dobro i onda će mislit da sam totalno prolupala kada počnu čitati te moje gluposti. Ali opet, u drugu ruku, ja ću prestat goriti u sebi i napokon ću reći ono što stvarno osjećam, bez razmišljanja. Možda sam to odavno trebala napraviti i pustiti svima da vide šta me točno frustrira i jednostavno možda trebam inače dopustiti ljudima da me upoznaju? Ne znam ni sama. Ali znam da sam prezatvorena s većinom ljudi i da ima jako malo osoba koje me iskreno poznaju i znaju koliko sam i zbog čega sam točno nesretna. Mada niko osim mene ne zna zašto sam točno nesretna jel o tom ne volim pričati, čak ni razmišljati. A prečesto razmišljam o tome i premalo pričam i možda je stvarno došlo vrijeme da se socijalizitram i pokušam vratiti povjerenje u ljude. Ali ne, ja ipak ne mogu ići toliko daleko. Kada već godinama ne vjerujem skoro nikome osim samoj sebi. A teško je socijalizirati se i postati naglo društven. A još je teže vratiti povjerenje u ljude kojima se pokazalo da se ne može baš vjerovati. Meni je skoro pa nemoguće vjerovati nekome ko me nikada nije iznevjerio ili nešta slično, a kako ču onda vjerovati nekom ko me je iznevjerio i povrijedio više od jednom? Nikako. To je jednostavno nemoguće i jako teško.
Ali eto, možda bi trebala bar na blogu biti otvorenija, to sam odlučila. Mada nisam još sigurna hoću li biti. Znam da bi morala, jel to je kao da postajem iskrena prema samoj sebi. A dosta sam se zavaravala i govorila sama sebi da sam sretna i da je sve super, a unutar sebe sam gorila. Ali eto, prije par mjeseci sam s time prestala. I to više ne radim. Ne tvrdim da se super zabavljam kada zapravo umirem od dosade. I poušavam biti onakva kakva jesam, mada ne volim samu sebe i mada bi se htjela promijeniti, jako bi htjela. I eto, došlo vrijeme da ja više ne držim sve u sebi. Jel je stvarno došlo?! Ne znam! Eto, možda je ovaj post put prema tome da se otvorim, barem malo i da kažem šta me zapravo muči. A toga je puno, puno i o nekim stvarim zaista nemam namjeru pisati jel se to ne tiče nikoga osim mene, ali opet neke stvari bi baš mogla napisati. A ne znam zašto mi je to toliko mrsko. Eto, trenutno gorim zbog jedne stvari. Bjesna sam i očajna zato što se opet osjećam jadno. A zašto? Zato što starci opet favoriziraju brata. On ima prespektivnu budućnost kao sportaš. On trenira nogomet, on će uspjeti jednog dana i bit će dobar. WOW! Imamo buduću zvjezdu u obitelji.
Opet, tu sam ja. Po cijele dane zatvorena u sobu. U svom malom svijetu. Sviram gitaru i imam band (imali smo čak i probu, ako se to može tako nazvati). Sviram i bass gitaru. A znam i osnove bubnjeva i par akorda na klaviru i Come As You Are na violini. A ako ne sviram onda slušam glazbu ili nešta slično. Uglavnom, ja sam sva u glazbi. I mislim se baviti glazbom. Alim hey, u glazbi nema mogućnosti i ja bi se kao trebala prihvatiti knjige i počet učit. Čak su do te mjere uvjereni u te svoje gluposti da mi ni bass gitaru ne žele kupiti i izgovor im je da će mi dosaditi. A od 7. razreda mi nije dosadilo. A i bass mi treba za band. Da, da, zaboravila sam. S glazbom se ne može uspjeti i ne može se živjeti od toga. Ali jel je to razlog da me se ne podržava?! Kao da će mali isprdac uspjeti sa tim svojim jebenim sportom!!! Moš misli. Kad su takvi, baš me ljute i čim mislim na to postanem jako bjesna i samo što ne eksplodiram. E pa vidit će oni mene jednog dana kada budem proglašena bassisticom godine i kada me kritičari budu uspoređivali s D'Arcy i s Melissom Auf Der Maur i Kristen Pfaff (rođena je na isti datum kada i ja) i s Kim Deal i s Kim Gordon. E pa onda če oni ljepo vidit ko ima, a ko nema budućnosti. I mada ću i kada budem primala nagradu misliti da sam se prodala i da nisam to zavrijedila, moram uspjeti u tome. I moram steći barem malo samopouzdanja i vjere u samu sebe. A to je još jedna od težih stvari. Teško je živjeti ako si ja. Tešto je živjeti u mojoj glavi i razmišljati na moj način. Zapravo nije teško razmišljati na moj način nego je teško živjeti ako razmišljaš na moj način. I teško je godinama mrziti samog sebe i nositi se s tim. Ma, zapravo ovaj život je jebeno težak i ponekada i se čini da ga nema smisla živjeti. Ali, eto - pomalo unosim smisla u svoj život. I dok nije počela škola bila sam istinski sretna i bilo mi je super. A sada je super jedino vikendom. I živim za vikend. A sutra onda ljepo moram na rođendan. A mrzim rođendane i najrađe bi sve rođendane prespavala. Sve bude puno nepoznatih ljudi ili jednostavno bude previše ljudi i ja onda samo sjedim u nekom kutu i šutim. Ili se napijem pa se onda zavaravam kako mi je super, a zapravo nije. I eto, sutra će bit jedno porcija šutnje od par sati budući da se ne mislim napit jel sam odlučila zauvijek prestat s alkoholom jel mi je dobro i bez njega. Samo se ne mogu zabavljati i ne mogu pričati s puno ljudi...

Tako sam sretna i mirna. I trenutno me ništa na ovom svijetu ne može izbaciti iz takta. Konačno ne razmišljam o sebi. I totalno sam sretna. Dugo nisam bila sretna kada sam pisala post jel kada god pišem post počnem razmišljat o sebi. A sada ne. Prepustila sam se sreći neka me nosi. I znam da se 31.10. svake sekunde sve više bliži. I uživam u toj spoznaji. A znam da je do tog datuma još puno. Ali živim za taj dan. Od jučer jednostavno ne mogu prestati razmišljati o tom... Jednostavno sam se prepustila. Sjećam se da sam prije godinu dana tako iščekivala 22.11. zbog Nirvaninog box seta Whit The Lights Out. Na kraju je box set uzašao 26.11., ali nabavila sam ga prva u Osijeku. I to je bio razlog velike, velike sreće. Kada sam ga držala u rukama nakon par godina iščeivanja (od 2001.) bila sam totalno ispunjena osjećajima. Nešto bolje od orgazma. Jednostavno sam se rasplakala od sreće. A skoro sam i jučer. Opet zbog Nirvane i opet zbog sreće. 31.10. ću na svojoj polici imat još jedan njihov CD više. Izlazi SLIVER - BEST OF BOX SET!!!!!!!! A da sve bude još bolje na tom čudu koje ću isto kupiti prva u Osijeku bit će i dosada još neobjavljene snimke. I nadam se da će to bit neke koje ja još nisam čula. Bolje bi bilo da budu. I eto, to je razlog te moje ogromne sreće. Stvarno glupo, ali šta se može. I drugi razlog je taj što sada nisam u školi nego sam kod kuće. A danas sam trebala pisat test iz matematika, a ne znam ni kako počet riješavat zadatak.
Nirvanu tako dugo nisam slušala. Jedno 3 tjedna, otprilike. To me je ja mislim rekord otkada ih slušam. Ali u zadnje vrijeme stalno slušam Pumpkinse. Isto ih totalno volim. I trenutno su mi možda čak i bolji od Nirvane, ali Nirvana će mi uvijek biti najdraža. Ipak Nirvanu slušam od 5. razreda i Kurt je uvelike zaslužan za moj današnji glazbeni ukus. Jel da nema njega ne bi čula za neke od svojih najdražih bandova, a to bi bilo šteta... i znam da sigurno svaka osoba koja me poznaje misli da nisam normalna i da sam totalno opsjednuta Nirvanom, a to zapravo i nije istina. Zapravo je istina, ali nisam opsjednuta toliko koliko se čini da jsam. Jel nekada nekim ljudima izgleda kao da bi umrla za Kurta. A to nije istina. Kurt je samo moj najbolji prijatelj kojega nikada nisam upoznala i kojega nažalost nikada neću upoznati. I skoro sve njegove tekstove mogu primjeniti na sebi. I ima razmišljanja indentična kao i moja i jednostavno je na neki način muška verzija mene po osobnosti i zato ga toliko volim. A ni on, baš kao i ja, nije volio sebe i nije se prihvaćao. A ljudi su ga obožavali i svako bi dao sve samo da je na trenutak mogao biti s njim. A on svejedno nije bio sretan i zadovoljan sobom. I meni je se to sviđa zato što sam u toj situaciji vidjela sebe. Jel ni ja sebe nikako ne ogu prihvatiti i zavoljeti. Mogu mi ljudi govoriti šta hoće, ali ja sebe jednostavno ne mogu prihvatiti i zavoljeti. Ali on je barem znao da je dobar u onome šta radi i imao je samopouzdanja na pozornici. A ja samopouzdanja uopće nemam i čini mi se da ga nikada neću imati. I znam da ga nikada neću imati. Barem ga neću imati dok god sam uvjerena da sam u svemu najgora. Ali, dobro. Znam da sam u jednoj stvari najbolja i da mi u toj stvari u Hrvatskoj, a i šire nema ravne osobe. Jednostavno znam da ovdje ne postoji osoba koja o Nirvani i Kurtu zna više od mene. Znam da to zvuči jako umišljeno, ali kada se radi o poznavanju Nirvane i tim stvarima možda stvarno jesam umišljena. Ali šta se može. Jel to je jedina stvar u kojoj znam da sam dobra i uvjerena sam da znam sve o njima. Pa sada, eto, javlja se onaj možda malo umišljeni dio mene. Eto, ipak imam samopouzdanja - kada se radi o Nirvani. Idem sada sanjariti i čekati taj 31.10....

Svi brojevi Rolling Stonea koje bi htjela imati:

Što se više mjenjaš, to si različitiji od drugih (uglavnom). A što si više različit, više odskačeš i manje se uklapaš u svako društvo. Jednostavno na kraju postaneš totalni izopčenik i sam si - i svi misle da si čudan i dosadan.
Eto, ja sam različita od svih ljudi u svom razredu. Onako, baš niko mi nije sličan. Možda u mikroskopsim količinama, ali ovako - apsolutno niko. I to je valjda razlog zbog kojega se u školi osjećam jadno. Jednostavno užasno jadno i bezvoljno i jedva čekam da završi ova školska godina.
Od 3. ili 4. razreda se borim sa prihvaćanjem sebe. Od 7. razreda se duboko i iskreno mrzim i ne podnosim. I jako sam nesretna zbog onoga ko jesam i kakva jesam. I zato sam morala biti stalno tupa, pijana... Da jednostavno ne razmišljam o sebi. Tako mi je bilo lakše. Uostalom, kada sam pijana nikada nisam osoba kakva sam inače- Ili sam se pretvarala da je sve OK. A izunutra sam gorila i ponekad još uvjek gorim. Gorim i sada... Jel opet razmišljam o sebi. I izbedirana sam, kada god razmišljam o sebi. I jebeno je to što me taj osjećaj ne napušta godinama. I onda dođe depresija, pa depresija ode. I na kraju se opet vrati i opet sam na istom!!!!!!!! A to nije dobro. Moram pojest nešta slatko, da budem bar malo sretnija. Zapravo idem igrat Simse. Imam čak 3,5 zvjezdica. I idem sanjariti o tome da ja zapravo nisam ja, da sam potpuno drugačija osoba. I da imam sve gitare koje želim. Fender Jaguar i Fender Precision Bass. I to je to. Da sam drugačija i da to imam bila bi sretna. Možda se moram naučiti nositi sama sa sobom i prihvatiti se. Ali to mi se čini tako teško... Jel ništa šta mrzim ne mogu prihvatiti. I jednostavno se ne volim. Ali kako će me onda voljeti drugi i prihvatiti (dobro boli me dupe za to jel me drugi prihvaćaju ili ne) ako sama sebe ne volim i ne prihvaćam?!

Top 20 albuma:

1. Rid Of Me - Pj Harvey
2. In Utero - Nirvana
3. Siamese Dream - Smashing Pumpkins
4. Goo - Sonic YOuth
5. Surfer Rosa - Pixies
6. POD - Breeders
7. Live Trought This - Hole
8. Songs About Fucking - Big Black
9. Auf Der Maur - Auf Der Maur
10. Melon Colie And Infinitive Sadness - Smashing Pumpkins
11. Uh Huh Her - Pj Harvey
12. MTV Unplugged In New York - Nirvana
13. Greed - R.E.M.
14. Raw Power - Stoogies
15. My Brother The Cow - Mudhoney
16. One By One - Foo Fighters
17. Daydream Nation - Sonic Youth
18. Bricks Are Heavy - L7
19. Bleach - Nirvana
20. Dry - Pj Harvey
21. Clash - Clash
22. Ziggy Stardust - David Bowie
23. Doors - Doors
24. Is This Desire? - Pj Harvey
25. From The Muddy Banks Of The Wiskah - Nirvana
26. Automatic For The People - R.E.M.
27. Ten - Pearl Jam
28. The Way To The Vaseline - Vaselines
29. Live - Alice In Chains
30. Natural Babe Killers - Babes In Toyland
31. Doolitle - Pixies
32. You're Leaving All Over Me - Dinosaur Jr.
33. 10 Songs - Melvins
34. My Body, The Hand Granade - Hole
35. Everithing Falls Apart - Husker Du
36. Entertaiment! - Gang Of FOur
37. Murder Ballads - Nick Cave
38. 4 Track Demos - Pj Harvey
39. Dirty - Sonic Youth
40. Incesticide - Nirvana
41. Pablo Honey - Radiohead
42. Adore - Smashing Pumpkins
43. Vs. - Pearl Jam
44. With The Lights Out - Nirvana
45. To Bring You My Love - Pj Harvey
46. Pretty On The Inside - Hole
47. Hairway To Steven - Butthole Surfers
48. Stories From The City, Stories From The Sea - Pj Harvey
49. Murray Street - Sonic Youth
50. Nevermind - Nirvana

Najdraži izvođači:

Nirvana


Pj Harvey

Smashing Pumpkins

Sonic Youth

Pixies

Hole

Auf Der Maur

Breeders



Moji uzori

Kurt Cobain

Pj Harvey
<
Courtney Love

Kim Gordon

Kim Deal

D'Arcy Wretsky

Melissa Auf Der Maur

Eto, vćina uzora su bassistice. Uostalom, zadnjih dana sam tako zapaljena za bass gitaru. Očito previše komuniciram s Matijom. Ali šta se može kada s nikim u razredu osim s njim ne mogu pričati. I tako pričam jedino s njim, a on je zaljubljen u svoju bass gitaru i eto - ja htjela učiti svirat bass (mada zapravo znam). I bubnjeve i violončelo. Jednostavno obožavam glazbu. To me u zadnjih par godina totalno ispunjava. I za mene je to jedini izlaz od problema i bla, bla bla. Zapravo jedna od rijetkih komunikacija sa svijetom je putem glazbe. Jel nemam živaca ni volje da se mučim pričajući s ljudima i te fore. Jednostavno zadnjih par godina samo želim da me svi ostave na miru i da gledaju svog posla. Samo sam u Londonu izgubila iPod, pa više pod odmorom nemam šta radit zanimljivo. Trebala bi si kupit discman, ali štedim za električnu ili bass gitaru. Sjebano je to... Jedva čekam da idemo u Poljošicu i iduću godinu. Ovo je za poludjeti. Ali tješim se, izdržala sam osnovnu, izdržat ću i ovu godinu. Valjda... Ali u osnovnoj sam imala discman (nisam ga onda još pokidala) i kada bi mi neko nešta došo srat ja sam samo stavila discman na uši... Dobro, sad mi niko ništa ne sere. Ovim ljudima se nema šta reći, bla, bla, bla. Idem sad, ne znam zašt sam ovo uopće pisala...

Ne znam zašto opet počinjem razmišljati o glupostima. Ali eto, gluposti su opet tu i ne mogu si ih izbiti iz glave koliko ih god ja želim izbiti iz glave. Dobro, ovaj put barem te gluposti nisu vezane uz smrt u tolikoj količini kao prije. I ovaj put, naravno, previše fantaziram. Jel znam da se stvari koje želim da se ostvare neće ostvariti. A možda se i ostvare, mada je to teško moguće. Ipak sam ja jedan običan propali slučaj iz Hrvatske. Zemlje u kojoj nema budućnosti. Barem ne za mene. Morala bi se ja odseliti negdje dalje.
U zadnje vrijeme previše razmišljam o budućnosti. I nikako da u glavi dobijem sliku sebe kada ostarim, ako ostarim. A starenje mi nije u planu. Puno mi je prije u planu samoubojstvo kada napunim 40 ili tako nešta. Jel starost se čini tako dosadnom. Ne možeš ništa više skoro raditi. Samo ti ostaje da sačekaš smrt i onda umreš i ugasiš se. A te zadnje godine su odvratne. Jel čak i ako nisi sama, ako imaš nekog svog smežuranog dedicu, njemu se više ne može nadići i time su igre u krevetu automatski gotove. A i ti se više ne možeš vlažiti u tim godinama i ostaje ti samo da seksualno nezadovoljena umreš. To je prvo. Drugi razlog zbog kojeg nikada ne želim ostariti - vjerojatno ću oglušiti. A onda se automatski mogu propucati. Ili ako ne oglušim onda ću biti smješna babica s slušalicama na ušima koja još uvijek sluša "glazbu svoje mladosti". Ili ću svirati bubnjeve iz invalidskih kolica, onako usporeno. Ili ću ležečki svirati gitaru i bass gitaru. Ili ću u starim godinama početi učiti svirati violončelo. To je smješna, smješna starost seksualno nezadovoljene babe. Ne želim ostariti i ne želim doživjeti starost. To je nešta tako grozno. Pogotovo zato što ja jednostavno nemam sreće u životu. I nikada si neću naći svog savršenog tipa. Kakve sam sreće završit ću s nekom svinjom koja će me napumpati i pretvariati se da me voli (budući da ću biti poznata i velika svjetska rock zvjezda) i koji će htjeti da mu rodim malu, svinjsku mušku djecu koja će biti slika i prilika svoga oca. To je isto budućnost. Ili ću biti nezavisna, jaka žena koja će se povremeno ševiti s najboljim prijateljom na čudnim mjestima. Isto rock zvijezda, naravno. Ili ću biti vječno single, ići iz jedne loše veze u drugo i svaka će završiti sa mnom u depresiji iz koje ne mogu izaći. Još jedna mogućnost. A možda budem imala sreće. Možda si za kojih 10 godina nađem osobu koja će mi totalno odgovarati. Svog gospodina savršenog. S dugom kosom do ramena, prirodno plavom koju će farbati u boju maline. S užasno plavim ili užasno zelenim, predivnim očima. Tipa koji će me znati zadovoljiti i s kojim ću doživjeti milijune orgazama. Mrzit će sport i obavezno će biti užasno, užasno perverzan. Ako nije perverzan i ako voli sport - sve optapa čak i ako ima kosu boje maline. I da, svirat će. Isto će biti glazbenik kao i ja. Uglavnom , ja želim moju verziju Kurta Cobaina (s malo većim kurcem od Kurtovog). I da, mora me bezuvjetno voljeti. I to je to. Ako neđem nekog takvog onda se neću ubiti kada budem imala 40. Onda ću mu možda čak i roditi djete i nadati se da neće biti muško. Možda ću pristati biti trudna. Ako uspijem zatrudniti. Ako se ikada poševim (mada se neću ubiti dok se ne poševim na svim mejstima na kojima se želim) i ako mi jajnici prorade. Tj, ako mi prorade normalno. Trenutno bole, jebeno bole. Kada bi ih barem mogla izvaditi. Ali bole me toliko da me počinje boljeti i glava od boli u stomaku. Idem sada potragu za tabletama protiv bolova.
I da, nadam se da ću uskoro (i to je budućnost) dobiti bass gitaru (Fender Precision Bass). Trenutno mi se bass više sviđa od solo. I da ću dobiti običnu gitaru (Fender Jaguar, po mogućnosti bariton, a ne tenor) . I bubnjeve (Tama sa Zildijan činelama) .

To, nažalost se i to dogodilo. Prije nego što sam se stigla okrenuti praznici su završili. I naravno, škola je počela. A praznika kao da i nije bilo. I dalje sam umorna (još se nisam odmorila od subote i nedjelje) i sve to.
Mislim da bi sve to bilo puno bolje da idem u smjenu s ovim svojim. A sad ima međusmjena i to je najzanimljiviji i jedini zanimljivi odmor kada imam šta za raditi. I danas i jučer smo čitale Erotske priče (to je onaj neki časopis) na travnjaku ispred škole. I to je ono zabavno. A ne ovo u mojoj jadnoj smjeni. Ništa se ne može raditi, s nikim se ne mogu pričati perverzarije (šta s ovima stalno radim) i jednostavno postoji samo jedna riječ koja opisuje moju smjnu - DOSADA! A više od pola ljudi je glupo, a oni koji nisu glupi su umišljeni (svaka čast izuzetcima).
Onak, pod odmorom jednostavno zujim. Zapravo, cjelo vrijeme zujim i to je sve šta radim. Jedva čekam da se preselimo u Poljošicu jel sam čula da onda idemo s 3. razredima u smjenu, a i Dragana mi svaki dan govori i tješi nas obje (i ona je u istoj situaciji kao i ja) čak i ako u Poljošicu ne budemo išli s ovima u smjenu da joj je Vlatka rekla da će nas dolaziti posjećivati svaki odmor (tom se iskreno nadam). A onda će već biti zabavnije. Jel imat ću društvo za šprdanciju i bit će zanimljivo. A ne kao sada. Ovaj tjedan kao da traje godinama, kao da nikada neće završiti. Jednostavno užasno. Dobro, možda bude bolje, ali u to iskreno sumnjam. Jedva čekam vikend. Opet idemo spavati kod babe u stan (ovaj put sakrivamo sve vaze kada se budemo gađale jastucima), a to je zabavno. Pogotovo zato što ćemo sada moći izigravati udovice i takve gluposti. Samo ona jebena vaza je i dalje problem. Jučer smo je Dora i ja išle ljepiti i sve je bilo super, a onda najednom jedan dio više nije pristajao i kao da je bilo viška djelova. Sada moramo ići tražiti po gradu istu. A Dora je danas ujutro išla i nije našla. Ja sam popodne ošla do jedne trgovine i isto tako nisam uspjela naći. Ima sličnih, ali nigdje istih. Očito ćemo morati priznati babi da smo razbile vazu. I kupiti novu, sličnu toj, i nadati s eda neće primjetiti. NAdam se da če sutra na kirbaju u višnjevcu biti ili iste, a ako ne iste onda barem neke jako, jako slične. Ili da ćemo u nekom China shopu naći istu. To bi bilo tako dobro...
BTW. Danas sam dobila 5 DVD-ova. 3 koncerta od Nirvane (Astoria Theatre, Hollywood Rock, Reading 1992; Bizzare Nightmares od Pj Harvey i Videos od Pumpkinsa. Barem sam zbog toga happy. Zapravo da nema škole i da i dalje izlazim i dalje bi bila prilično happy. Ali meni se ne ide u školu. Barem ne u ovu smjenu koja je tako dosadna i naporna i jednostavno nekako NE. Samo se mogu nadati da će proći brzo kao i prošla školska godina i da ću imati bolje ocjene. I to je doista ono sve što želim. Da imam bolje ocijene i da što prije završi. I da u Poljošicu idemo s 3. razredima u smjenu. I onda ću biti sretna. Potpuno i isinski. Ovako sam sretna kada nisam u školi. Onako ču biti sretnije u školi. Prilično sretnija.

Zašto škola počinje baš sada?! Sutra?! Kako jadno, ja bi da praznici još traju i traju barem kojih dobrih mjesec dana. Tako je super, mogu reći da mi je ovo najbolje ljeto u životu. Ono prije Londona je bilo očajno i toga se neću sjećati, ali ovo poslje.... To je ono za pamćenje. A sve je tako brzo prošlo, prebrzo, a ja ne mogu vratiti vrijeme jel to je nažalost poprilično nemoguće.
Samo se nadam da ovaj, relativno veseli, dio mog života neće prestati kada sutra stupim u tu smrdljivu zgradu koja se raspada. Ma, valjda neće. I već imam planove za idući vikend.
Ovi zadnji tjedni ljeta su bili posebno super. Prvo smo snimali taj film, to je bila totalna šprdancija i film je prilično perverzan i super. Barem meni i Dori i Miji i Štefanu. Ne znam kako će biti ostalima koji nisu s nama to snimali. A dobar dio scena je sniman u staroj Poljošici. Inače kada se naša škola bude renovirala mi ćemo ići u staru Poljošicu i imati ću barem ljepe uspomene na perverzije koje sam izgovarala u pojedinoj učionici u pojedinoj sceni kao i na šamare koje sam opalila Miji i primila ih od nje kada sam se u filmu "predozirala". A ovaj tjedan je bila montaža, najnaporniji dio, ali uvijek je super vidjeti film kako postaje sve bolji i bolji. Sada ga već od silnog gledanja znam napamet, ali svaki put mi jejednako smješan i lud, kao i svima koji su ga vidjeli. I u petak je onda, kada smo imali montažu titlova, bio koncert. Ah, da, taj ludi koncert. Svirala su 3 banda od kojih je jedan bio nepodnošljivo dosadan. Za vrijeme dok su svirali Wastedi Dora, Mia i ja smo vježbače bacati gaće i grudnjake jel smo htjele gađati band. Ali taman kada smo ih naučile bacati barem malo dalje Wastedi su završili i na njih ih nismo bacile. Idući su bili Red Roostersi. Oni su dobili 2 para ogromnih gaća, tange, 2 grudnjaka i učožak. Ja sam bacila gaće i grudnjak i uložak, Dora gaće, Diana tange, a Mia grudnjak. Onda smo Dora, Mia i ja sjele na dekicu i vikale da želimo svoje gaće i grudnjake nazad. Kada su sva 3 banda bila gotova ošli smo do njih i tražili svoje stvari nazad da ih imamo za idući kojncert. I dali su nam. To je bilo tako jebeno smješno... Ma, bilo je jednoistavno super. Onda smo premjestile dekicu i nastavile ležati nasred Tvrđe i pričati neke perzverzije ("jako čudno" za nas).
Jučer je isto bilo nezaboravno. Konačno nisam cjeli dan provela u Retfali na montaži. Ljepo sam kod kuće svirala i igrala Simse sve do 5 kada su Dora i Mia došle do mene da idemo spavati kod moje babe u stan (baba je ošla na more). A "spavanje" je bilo ludo... Prvo sam ja našla 100 kn na podu kod OLT-a. Naravno, taj novac smo ošle potrošiti na hranu. Na hranu nam je otišlo nekih 264 kn. Imale smo 3 ogromne vrećice pune svega. Kada smo došle u stan počele smo kuhati. I za divno čudo nismo zapalile kuhinju, samo smo je jako zasvinjile. A hrana je bila - Mijini zagoreni štrukli, Moja pizza koja se raspada i više liči na špagete nego na pizzu, Dorino tjesto koje je kipilo i pizza s hrenovkama i juha. I da, naravno - 3 litre čokoladnog mljeka. Ali popile smo samo 2. Onda smo se igrale skrivača po stanu i čekale erotski film na RTL-u. Za to vrijeme je Dori uspjelo razbiti neku vazu dok smo se tukle jastucima. A i našle smo fotoalbum od babe i njenog dečka i tamo je bilo svakakih gluposti pa smo se jedno sat vremena šprdale i smijale na to. Erotski film je bio dosadan, ali svejedno smo ga gledale do kraja. Onda smo ošle u krevet i naravno da smo počele s našim beskonačnim razgovorima o sexu i tim stvarima. Zaprano pričale smo o najglupljem opisu sexa u knjigama. Onda se Dori prispavalo i Mia i ja smo pričale o mjestima na kojima bi sex bio najbolji i ovo su 4 najbolja: voda definitivno
ona mreža za ljuljanje
čamac
PJENA
I tako, zaključile smo da sve to jednog dana moramo isprobati, ali tek za nekih 9, 10 godina... Jel trenutno smo očito obje u fazi kada nam se svi gade jel su svi glupi i odvratni. I i istina je da je većina dečkiju glupa i da mi se velika većina jako, jako gadi. I možda ču si za kojih 10 godina neći nekog ko mi se neće pa ću se onda pojebati u vodi... Ali kroz bar sat vremen a razgovora nismo uspjele skontati šta je tako super da neki tip zabija svoj kurac u tebe=? Zašto svi u tom tako uživaju i šta je u tom super?! Ne znam! Čini mi se prilično odurno i fuj...
Onda smo probudile Doru i ona je bila ljuta na nas i počele smo se hrvati iraditi slične gluposti skoroz do jedno 6 ujutro. Oko 6 smo Mia i ja počele glumiti dijaloge iz crtića Labuđe Princeza (Derek i Odette) i pjevati pjesmei tako svašta. Onda smo se prisilile da zaspemo. A u pol 11 smo već bile budne... I išle smo spremat stan. To je bilo bolno iskustvo, ali ponovit ćemo ga. Samo ne znam oćemo li ići opet spavati tamo u petak ili u subotu, ali ići ćemo, to je sigurno. Samo idući put kada odem tamo više neću biti na praznicima, ali nema veze. Neću dopustiti da mi škola sve pokvari...
I evo sada, za jedno 2 sata ću krenuti van. Zadnji put na ovim praznicima... Koji su stvarno za pamćenje. Stvarno otkad sam se vratila nije bilo ni jednog jedinog dana koji je bio užasan. Svaki je bio zabavan... I svaki dan smo se šprdale naveliko i jednostavno uživale. Evo nekih slika sa seta filma i od jučer. Slike koje ćemo danas uzeti možda stavim jedan drugi dan.

Film - ja sam plava, Mia u crnoj haljini, a Dora ona sa šarenim štramplama:







Ove slike su od jučer.

Prvo je sve bilo mirno i spokojno, Dora i ja smo ležale tako mirno, poput 2 nevina anđela...



A onda se pridružila Mia i postajalo je sve vatrenije...


I vatrenije...


I na kraju se više nisu mogle suzdržati...



Najbolji trenutci ljeta 2005:

- London
- snimanje filma
- spavanje kod babe u stanu
- čitanje časpoisa Erotske priče naglas u centru grada
- glumljenje Titanica u busu u četvrtak
- koncert
- krađa balona iz McDonaldsa
- hodanje gradom u skuknjicama od vrećica za smeće
- piknik po kiši (mada je svaki dan taj tjedan bilo užasno vruće mi smo baš taj dan izabrale za pikinik)
- prva proba s bandom (ne zato što je bilo zabavno nego zato što je bilo prvi put da imam probu s svojim bandom)
- prvo provaljivanje u Poljošicau

I sve šta je bilo super, a da to nisam nabrojala. Jednostavno je bilo ODLIČNO! I sve bi htjela opet ponoviti.