Je li to konačno došlo vrijeme da postanem iskrena sama sa sobom i da na blogu počnem pisati istinu, a da pri tom ne uljepšavam stvarnost i da pišem ono što zapravo osjećam? Ne znam ni sama. Ipak glupo mi to što za blog znaju neki ljudi koji me znaju, a zapravo me ne poznaju dobro i onda će mislit da sam totalno prolupala kada počnu čitati te moje gluposti. Ali opet, u drugu ruku, ja ću prestat goriti u sebi i napokon ću reći ono što stvarno osjećam, bez razmišljanja. Možda sam to odavno trebala napraviti i pustiti svima da vide šta me točno frustrira i jednostavno možda trebam inače dopustiti ljudima da me upoznaju? Ne znam ni sama. Ali znam da sam prezatvorena s većinom ljudi i da ima jako malo osoba koje me iskreno poznaju i znaju koliko sam i zbog čega sam točno nesretna. Mada niko osim mene ne zna zašto sam točno nesretna jel o tom ne volim pričati, čak ni razmišljati. A prečesto razmišljam o tome i premalo pričam i možda je stvarno došlo vrijeme da se socijalizitram i pokušam vratiti povjerenje u ljude. Ali ne, ja ipak ne mogu ići toliko daleko. Kada već godinama ne vjerujem skoro nikome osim samoj sebi. A teško je socijalizirati se i postati naglo društven. A još je teže vratiti povjerenje u ljude kojima se pokazalo da se ne može baš vjerovati. Meni je skoro pa nemoguće vjerovati nekome ko me nikada nije iznevjerio ili nešta slično, a kako ču onda vjerovati nekom ko me je iznevjerio i povrijedio više od jednom? Nikako. To je jednostavno nemoguće i jako teško.
Ali eto, možda bi trebala bar na blogu biti otvorenija, to sam odlučila. Mada nisam još sigurna hoću li biti. Znam da bi morala, jel to je kao da postajem iskrena prema samoj sebi. A dosta sam se zavaravala i govorila sama sebi da sam sretna i da je sve super, a unutar sebe sam gorila. Ali eto, prije par mjeseci sam s time prestala. I to više ne radim. Ne tvrdim da se super zabavljam kada zapravo umirem od dosade. I poušavam biti onakva kakva jesam, mada ne volim samu sebe i mada bi se htjela promijeniti, jako bi htjela. I eto, došlo vrijeme da ja više ne držim sve u sebi. Jel je stvarno došlo?! Ne znam! Eto, možda je ovaj post put prema tome da se otvorim, barem malo i da kažem šta me zapravo muči. A toga je puno, puno i o nekim stvarim zaista nemam namjeru pisati jel se to ne tiče nikoga osim mene, ali opet neke stvari bi baš mogla napisati. A ne znam zašto mi je to toliko mrsko. Eto, trenutno gorim zbog jedne stvari. Bjesna sam i očajna zato što se opet osjećam jadno. A zašto? Zato što starci opet favoriziraju brata. On ima prespektivnu budućnost kao sportaš. On trenira nogomet, on će uspjeti jednog dana i bit će dobar. WOW! Imamo buduću zvjezdu u obitelji.
Opet, tu sam ja. Po cijele dane zatvorena u sobu. U svom malom svijetu. Sviram gitaru i imam band (imali smo čak i probu, ako se to može tako nazvati). Sviram i bass gitaru. A znam i osnove bubnjeva i par akorda na klaviru i Come As You Are na violini. A ako ne sviram onda slušam glazbu ili nešta slično. Uglavnom, ja sam sva u glazbi. I mislim se baviti glazbom. Alim hey, u glazbi nema mogućnosti i ja bi se kao trebala prihvatiti knjige i počet učit. Čak su do te mjere uvjereni u te svoje gluposti da mi ni bass gitaru ne žele kupiti i izgovor im je da će mi dosaditi. A od 7. razreda mi nije dosadilo. A i bass mi treba za band. Da, da, zaboravila sam. S glazbom se ne može uspjeti i ne može se živjeti od toga. Ali jel je to razlog da me se ne podržava?! Kao da će mali isprdac uspjeti sa tim svojim jebenim sportom!!! Moš misli. Kad su takvi, baš me ljute i čim mislim na to postanem jako bjesna i samo što ne eksplodiram. E pa vidit će oni mene jednog dana kada budem proglašena bassisticom godine i kada me kritičari budu uspoređivali s D'Arcy i s Melissom Auf Der Maur i Kristen Pfaff (rođena je na isti datum kada i ja) i s Kim Deal i s Kim Gordon. E pa onda če oni ljepo vidit ko ima, a ko nema budućnosti. I mada ću i kada budem primala nagradu misliti da sam se prodala i da nisam to zavrijedila, moram uspjeti u tome. I moram steći barem malo samopouzdanja i vjere u samu sebe. A to je još jedna od težih stvari. Teško je živjeti ako si ja. Tešto je živjeti u mojoj glavi i razmišljati na moj način. Zapravo nije teško razmišljati na moj način nego je teško živjeti ako razmišljaš na moj način. I teško je godinama mrziti samog sebe i nositi se s tim. Ma, zapravo ovaj život je jebeno težak i ponekada i se čini da ga nema smisla živjeti. Ali, eto - pomalo unosim smisla u svoj život. I dok nije počela škola bila sam istinski sretna i bilo mi je super. A sada je super jedino vikendom. I živim za vikend. A sutra onda ljepo moram na rođendan. A mrzim rođendane i najrađe bi sve rođendane prespavala. Sve bude puno nepoznatih ljudi ili jednostavno bude previše ljudi i ja onda samo sjedim u nekom kutu i šutim. Ili se napijem pa se onda zavaravam kako mi je super, a zapravo nije. I eto, sutra će bit jedno porcija šutnje od par sati budući da se ne mislim napit jel sam odlučila zauvijek prestat s alkoholom jel mi je dobro i bez njega. Samo se ne mogu zabavljati i ne mogu pričati s puno ljudi...
Post je objavljen 23.09.2005. u 21:05 sati.