Što se više mjenjaš, to si različitiji od drugih (uglavnom). A što si više različit, više odskačeš i manje se uklapaš u svako društvo. Jednostavno na kraju postaneš totalni izopčenik i sam si - i svi misle da si čudan i dosadan.
Eto, ja sam različita od svih ljudi u svom razredu. Onako, baš niko mi nije sličan. Možda u mikroskopsim količinama, ali ovako - apsolutno niko. I to je valjda razlog zbog kojega se u školi osjećam jadno. Jednostavno užasno jadno i bezvoljno i jedva čekam da završi ova školska godina.
Od 3. ili 4. razreda se borim sa prihvaćanjem sebe. Od 7. razreda se duboko i iskreno mrzim i ne podnosim. I jako sam nesretna zbog onoga ko jesam i kakva jesam. I zato sam morala biti stalno tupa, pijana... Da jednostavno ne razmišljam o sebi. Tako mi je bilo lakše. Uostalom, kada sam pijana nikada nisam osoba kakva sam inače- Ili sam se pretvarala da je sve OK. A izunutra sam gorila i ponekad još uvjek gorim. Gorim i sada... Jel opet razmišljam o sebi. I izbedirana sam, kada god razmišljam o sebi. I jebeno je to što me taj osjećaj ne napušta godinama. I onda dođe depresija, pa depresija ode. I na kraju se opet vrati i opet sam na istom!!!!!!!! A to nije dobro. Moram pojest nešta slatko, da budem bar malo sretnija. Zapravo idem igrat Simse. Imam čak 3,5 zvjezdica. I idem sanjariti o tome da ja zapravo nisam ja, da sam potpuno drugačija osoba. I da imam sve gitare koje želim. Fender Jaguar i Fender Precision Bass. I to je to. Da sam drugačija i da to imam bila bi sretna. Možda se moram naučiti nositi sama sa sobom i prihvatiti se. Ali to mi se čini tako teško... Jel ništa šta mrzim ne mogu prihvatiti. I jednostavno se ne volim. Ali kako će me onda voljeti drugi i prihvatiti (dobro boli me dupe za to jel me drugi prihvaćaju ili ne) ako sama sebe ne volim i ne prihvaćam?!
Post je objavljen 20.09.2005. u 17:41 sati.