Walking with Satie

ponedjeljak, 30.04.2007.

snow and the lights

explosions in the sky - KLIK KLIK

Uvukla sam se u tiho bubnjanje
srca koje mi se ispriječilo
dok sam koračala prema
nečemu sasvim neodređenom,
bojim se zaključiti:
Sad kad sam naučila
što je logika,
nje nema.
I samo snijeg kojeg ne osjećam
i samo kiša koje nema
i sat koji se vrti
i vrtni patuljak koji me gleda
A što je s kazaljkama
i bosim stopalima,
što je s Malim Princom
i Vanjuškom
Što? I što je sa svima nama
koji vjerujemo
u nepostojeće stvari,
i živimo simulacije života
dok na klupi iza neki
putnici jedu paštetu
i promatraju kamenje
otimajući nam spokoj dana
koji smo brižljivo gradili
u tišini sobe.
Teška je opsjena za koju živimo
i dan provedeni utaman.

30.04.2007. u 23:59 • 14 Komentara • Print • #

petak, 27.04.2007.

Ko(laž)

Njih je tako prokleto teško naći - KLIK

Oči su mi žute frnje,
natečene od proteklih sati
u kojima spajala sam točkice
na ekranu držeći dah
između jagodica prstiju,
Zatvorim oči i čekam.
Ruke mi prolaze kroz ekran,
razmiču piksele
S plafona ljušti se šutnja
I čekam...
Prislonim prste na plastiku
i sanjam svilene leptire
Ulaze mi u usta,
nastavljaju se na tijelo koje
Treperi
I čeka....
dok limeni oblaci prijete,
i dovoljna je jedna riječ
da ih rasprši
Ja te se sjećam,
Sjećam!
ali sjećanje ne dopire
do kiše koja se cijedi
niz prostor
u kojem padat će moje tijelo
po tebi kao jecaj očajnika
Lomno je nedostajanje
u kojem te ispijam na kapaljku
jer drugačije mi nije dopušteno.

Izmišljam tugu, i očajanja,
izmišljam viceve i smjehove
kako bih te dočarala
u vremenu u kojem
vibriraš na nekom drugom meridijanu.

27.04.2007. u 23:59 • 17 Komentara • Print • #

utorak, 24.04.2007.

Loli pop za Shanti

ja sam fun number 1 ovog benda - KLIK

Otvorila sam oči
i gledala ulicu,
u daljini je stajalo djetinstvo
Potrčala sam ga obujmiti oko struka,
gležnjeva, ramena
Stajala sam, grlila ga,
a svijet je postao mekan
i sladak kao šećerna vuna
koja mi se lijepi za lice
i uvlači u kosu žutu od ljeta
Bože, obujmi me kao hrašće zemlju
i nek tvoje nevidljive ruke
vječno guraju ringišpil na kojem
stojim vezana osmijehom
bez selotepa i konopca
Bez kraja i početka
u ulici, kao na ringišpilu
u središtu kao izvoru
pojavilo se djetinstvo
i reklo: tamo je nebo,
tamo je horizont...

24.04.2007. u 23:04 • 17 Komentara • Print • #

subota, 21.04.2007.

fadeing

the dining rooms - KLIK

Lice mi je nategnuto platno,
kad prolazim kroz dan kao kroz šikaru,
ostaju tragovi i zarezi
kao nepravilna kolokvijalnost
koja se ponavlja,
ja padam
kad te tražim neobličnog
i podatnog kao glinu
da te umijesim u svoj svijet,
da te uramim u svoje okvire
Dobro mi ide, ta tobože, pravedna
raspoređenost šalica i tanjurića,
šampona i hlačica,
dobro mi ide sputavanje,
nasukavanje ...
na vlastite zablude,
ego-tripove, krive ljude...
dobro mi ide...i ples
Stoga, čemu štedjeti stopala,
i razmišljati o reobraziranju,
kad ionako sve, baš sve bit će gotovo,
i nestat će plahost dana,
iskrenost trena,
nestat ću ja kakvu poznajem

21.04.2007. u 19:18 • 12 Komentara • Print • #

četvrtak, 19.04.2007.

wanna be sa:ti

Modest Mouse - KLIK KLIK!

Prošlo je toliko uzaludnog vremena
u kojem pružam ticala
do nevidljivih nada koje vise
na tankim konopcima,
dohvatiti ih ne mogu
i pletem čvorove
u svojoj kosi
Jedino u šutnji
kad kristali soli bljeskaju
pod mjesečinom
snažnije osjećam gorčinu,
nejasnu i nepredvidljivu
zgrušanu na rubovima košulja
Što je to što mi treba?
Nastavi hodati, mislim,
a suhi nabori pod prstima
neće ti se činiti teškim
sateliti, antene, leteći tanjuri,
krateri, pribor za jelo, snovi,
postelje koje plutaju asfaltom
kojoti koji zavijaju u nekoj drugoj zemlji....
I mi..... nedosanjani, nesavršeni,
sublimirani, netrasparentni.
A i tijelo koje je samo tijelo
i duša koja nije samo duša
iznovat će prorasti svemir
i stvoriti nešto sasvim novo
i nečujno
u ovoj galaksiji žarulja i tv-ekrana

19.04.2007. u 23:59 • 8 Komentara • Print • #

utorak, 17.04.2007.

KLIŠe

KLIK - Calexico

Večeras sam lagana kao
keks umočen u mlijeko
Plutam kroz noć
oslobođena vjerovanja
kako mogu ukrotiti
zidare koji grade elipse
od korijenja, negdje tamo duboko,
skrivenih u tami
Rukama zaranjam u zemlju
sretna kao da sam našla istinu
koja je zabluda za nekog drugo vrijeme
O tome ne želim misliti,
ne večeras
jer večeras padaju oblaci
i sunce dođe kao hostija koju topim
u ustima..
ustima....položit bi ih htjela na
kamen i slijepo vjerovati
da su to usta zemlje koja me guta
i probavlja jer živo sam biće
i treba mi pepeo kojeg sagorijevam
pjevajući o životu
i drhtaj koji raspršuje svaki strah
i razbija se u komadiće

17.04.2007. u 21:32 • 13 Komentara • Print • #

subota, 14.04.2007.

Light me

KLIK- Bloc Party

Imali smo zeleno ili crveno
ne znam .....
ili je bilo narančasto...
ja nisam vidjela,
ona nije sigurna
Sekundu je trajalo to prolijetanje
kroz život i bljeskanje
naličja sunca koje nam se
skupilo među zubima
Tren je trajao taj rulet
...i život kojeg sam
odjednom htjela oteti iz rasapa
u kojem se našao,
i krik...zapeo
za nepce i pluća skamenjena
Zar to ne bi trebalo biti neki drugi put
kao svjetlost koja dolazi u slapovima
i čini me spokojnom pred noći
u kojoj nestat ću i samo ostat će
broj početka i kraja,
uspravne riječi i želja
da mogu bolje, opet
negdje u zatišjima svoje duše
prepune katrana i praha kamenoloma
Mogu bolje ispod površine svih
tih nepotrebnih vrećica koje
vučem kao beskućnik
Tren je trebalo,
toliko traje prisjećanje

14.04.2007. u 20:25 • 18 Komentara • Print • #

srijeda, 11.04.2007.

Grgure Ninski

KLIK

Sutra krećem prema 150 njih
koji me neće dočekati kao znanca,
a i zašto bi, zar se znamo
mi koji tumaramo a ne znamo kamo
samo kad...
susrest ću se s licima, na cesti
i neću im znati ime
kao što ne znam svoje
kad utonem u javu
Ovog puta ni Jacka neće biti
samo zato jer ovaj put to ne želim
putujem sama
i nemam vremena za gledanje stabala
i obrisa otoka koji mi se ubacuju s lijeva
samo naprijed, naprijed!
dat ću si vremena,
ovaj put idem polako
naprijed, naprijed!
i kad mu priđem uhvatit
ću njegov veliki palac objema rukama
i zaželjeti nešto pametno, ovaj put

11.04.2007. u 23:59 • 18 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 09.04.2007.

Crvena od parafina

Cocteau Twins - KLIK

Noćas ću utonuti u beskrajnost
golih ruku ugušit ću posljednje kapi
kiše što cijede se iz oblaka
tih golemih srebrenih cepelina
koji prijete pokvarit mi dan
U njemu budit ću sokove
i upijati struje koje oživjele su
kad sam skakutala kroz goruće prozore
i lelujala na brodovima oceanskih valova
Jer - moje je more malo!
U njega zaranja i brojim do deset
kao sad, zaranjam,
u noć koja me grli
i brojim.....do deset
Mogu li se složiti jednadžbe riječi
u koje ne prodire zrak
i vječna ostaje ljepota koju osjećaš?
Samo muk i ushit pred ludilom
koje divlja ulicama praznim
od stvarnosti.
I oblik. Čist. Jasan.
I nebo. Samo.
I jedan san.
San! utkan u korijenje
koje protežeš preko svodova
i električnih napona
Protežeš ih, a tvoja
beskrajna krv ne prestaje
miješajući se s parafinom
Ja izronit ću kao djevica
iznova noseći svjetla
na kojima palimo papirnate galaksije
u kojima žive produžeci
nas samih za budućnost koja grize
ahilejeve tetive i ne mari za sadašnjost
Mogu li se složiti jednadžbe riječi
u koje ne prodire zrak
i vječna ostaje ljepota trena?

09.04.2007. u 23:48 • 15 Komentara • Print • #

subota, 07.04.2007.

Tribue to Tina Brooks

Ako voliš jazzzzzzz svakako klikni

Ponekad mislim da sam ON
skrivena između alta i soprana,
rođena na margini,
ne onoj pravoj, naravno,
nekoj svojoj, izmišljenoj,
u kojoj posežem za olovnom
mekoćom i sjajem zvuka
Ono se izvija dok putuje do
moje eustahijeve tube
a tijelo tone u beton
i upija se u zidove
Tako je to kad misliš da si ON,
a ne Miles Davis ili Carl Cox
Ne živiš Detroitu,
ne miksaš ploče,
ali sviraš saksofon
i živiš na margini
na kojoj je izrasla kuća,
iza kuće vrt
u koji svakodnevno
zakapaš sne
i ne mariš što je kafa hladna
zumbuli hibridni,
zemlja u rasulu.
Jer tamo negdje, dalje
je kamen
na koji ćeš sjest
sposobna da osjetiš vjetar u daljini.

Vjetar i šuštanje sunca.

07.04.2007. u 20:53 • 19 Komentara • Print • #

srijeda, 04.04.2007.

Nimalo nalik Dresden Dollsima

Na neposlušnoj zvijezdi grizem zazubice.
Slinim na neprolaznost. Čini me drugačijom
ta odsutnost želje koju svakodnevno ispirem
u mlakoj vodi svakodnevice.
Mjesec je visoko. Rođena sam u prvoj fazi,
razdužena kao kilometarska žvakaća.
Tata je želio sina. Ja se ne sjećam što sam željela.
Negdje tamo, u zemlji žutoj od pijeska
klisura je na kojoj provodim dane.
Začudo, upravo dan je bio očekivan.
Povratak isto.

Tko još mari za nešto što nazivamo poezijom?

04.04.2007. u 23:49 • 13 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>