Na neposlušnoj zvijezdi grizem zazubice.
Slinim na neprolaznost. Čini me drugačijom
ta odsutnost želje koju svakodnevno ispirem
u mlakoj vodi svakodnevice.
Mjesec je visoko. Rođena sam u prvoj fazi,
razdužena kao kilometarska žvakaća.
Tata je želio sina. Ja se ne sjećam što sam željela.
Negdje tamo, u zemlji žutoj od pijeska
klisura je na kojoj provodim dane.
Začudo, upravo dan je bio očekivan.
Povratak isto.
Tko još mari za nešto što nazivamo poezijom?
Post je objavljen 04.04.2007. u 23:49 sati.