Walking with Satie

petak, 27.04.2007.

Ko(laž)

Njih je tako prokleto teško naći - KLIK

Oči su mi žute frnje,
natečene od proteklih sati
u kojima spajala sam točkice
na ekranu držeći dah
između jagodica prstiju,
Zatvorim oči i čekam.
Ruke mi prolaze kroz ekran,
razmiču piksele
S plafona ljušti se šutnja
I čekam...
Prislonim prste na plastiku
i sanjam svilene leptire
Ulaze mi u usta,
nastavljaju se na tijelo koje
Treperi
I čeka....
dok limeni oblaci prijete,
i dovoljna je jedna riječ
da ih rasprši
Ja te se sjećam,
Sjećam!
ali sjećanje ne dopire
do kiše koja se cijedi
niz prostor
u kojem padat će moje tijelo
po tebi kao jecaj očajnika
Lomno je nedostajanje
u kojem te ispijam na kapaljku
jer drugačije mi nije dopušteno.

Izmišljam tugu, i očajanja,
izmišljam viceve i smjehove
kako bih te dočarala
u vremenu u kojem
vibriraš na nekom drugom meridijanu.