Astorija life!

Napokon je stigla.Sest godina cekanja je proslo,sada mogu razmisljati o putovanju kuci.Cini mi se da je proslo sesenaest
godina od kada sam dosla, toliko se osjecam starija.
Doputovala sam sama, a sada cu doci sa jos troje.Nisam jos odredila datum, morati cu to da se dogovorim sa suprugom,
biti ce negdje u petom mjesecu.
Ima jos dosta papira koje treba srediti.Djeci putovnice,rodne listove koje moramo i opet ovdje ovjeriti da bi ih mogli prijaviti kod kuce, jer su oni samo amerikanci,za skolu sve pripremiti, jer se vracamo najvjerovatnije samo par dana prije
pocetka,meni moramo napraviti zdr.osiguranje... ima toliko toga!
O tome kako cu se ja snaci sa njih troje u avionu ne zelim jos ni razmisljati.Valjda ce nekako biti, mozda se nadje neka dobra dusa da mi da ruku.I to cemo odraditi, kada sam mogla puno toga sama, mogu i to.
Najvise me raduje zbog djece.To ce za njih biti velika razlika.Odjednom sloboda u neogranicenim kolicinama.Toliko bliske
familije imaju da ne znam koliko ce im vremena trebati da zapamte tko je tko.Obozavati ce sve tamo, pitanje je kako ce
se htjeti vratiti nakon svega toga, a i ja...
Ovdje bi me ljeto definitivno dotuklo da sam ostala ovdje, ne zelim ni misliti o tome kako su mi protekla sva ova prethodna.
Jedino sto sada znam da mi se ova Amerika do sada nije niti malo svidila.Mozda ce sve dobiti neke svjetlije tonove kada se ponovo vratim.Vidjet cemo sa kakvim emocijama cu se vratiti nazad.

Ovo je dodatak.Vec sam napisala post, ali se sjetih jedne stvari koju sam jos htjela napisati.U Subotu sam bila nesto pod emocijama, imala sam zelju sa nekim pricati, pa sam nazvala svoju frendicu.Tako smo se ispricale, isplakale do sita, i nakon toga sam se malo lakse osjecala.
U Subotu popodne meni netko zvoni na vrata, pitam se tko je, ali otvaram i oprezno virim, jer sam bila sigurna da nije nitko kod mene.Kad ono ide muskarac sa buketom cvijeca i veli da je to isporuka za mene.Meni netko salje cvijece tim putem? Nisam mogla vjerovati samoj sebi.Ne dozivjeh jos to u svojih cetrdeset i kusur godina.Tko mi salje? Suprug? Neeee!
Moja draga frendica me htjela malo obradovati jer sam bila tuzna.
Boze, hvala ti na tako divnom prijatelju.To mi daje snage da nesto vrijedim, i da netko misli na mene.Toliko me je dirnula da sam se opet rasplakala, jer to jos ne dozivjeh od svog supruga, nego od najbolje prijateljice.Jos jednom ti hvala moja draga Seko!Divan si prijatelj!

Razmisljala sam da li da pisem o tome, jer je tema opet tuzna, ali nisam mogla da ne napisem par redaka.
Sanjala sam prethodnu noc jedan tezak san, pa sam nazvala snajku, zenu od mog dragog brata koji se preselio tamo gore u vjecnost.Htjedoh cuti kako su, je su li zdravi, i sto je novoga? Onda mi snajka isprica jedan tuzan dogadjaj.

Prijateljica od njene najmladje curice, sedmi razred osnovne, je isla sa majkom u Zagreb i na putu su dozivili laksu prometnu nesrecu.Na autu nije bilo veliko ostecenje, ali djevojcica se je zalila da joj je jako zima.Majka ju je odvela u bolnicu u Zagrebu, ali je tamo umrla.Otkazalo joj je srce.Strasno me je pogodilo to, znam tu obitelj.
Tim vise je tuznije sto je malenoj otac poginuo u ratu, nije ju uspio ni viditi, jer mu je supruga bila trudna cetiri, pet mjeseci kada se to dogodilo.

Ona je bila treca po redu, ima starijeg brata i sestru.Danas ce je pokopati pokraj njenoga oca, da pocivaju zajedno u smrti.
Ne mogu se otrgnuti danas tome, stalno mi je u mislima.Zapaliti cu jednu svijecu, biti u mislima sa majkom tog djeteta, jer danas joj je najstrasniji dan u zivotu. Najvecu bol koju covjek moze osjetiti u svom zivotu je smrt djeteta.
Raspada se od tuge, a ne moze nista promjeniti.Neka joj dragi Bog bude na pomoci!

Pocivaj u miru draga djevojcice pored svoga oca.Neka te dobri andjeli odvedu u njegovo toplo ocinsko narucje!
Amen!

Naslov govori o cemu zelim pisati.Cime sam nezadovoljna?Brakom.Odnos koji je medju nama dvojima me nimalo ne zadovoljava.
Sinoc rekoh svom partneru da ja ne vjerujem da cemo opstati do kraja.Pretvorili smo se u dvije osobe koje samo razgovoraju o tome sto cemo sutra jesti, sta je novoga, i kakva su bila djeca taj dan.Ukratko u deset minuta iznesen riport...
Tako svaki dan.Dodje kuci, pojedemo, ja perem sudje, on na citanje u WC.Valjda ceka da se kuhinja spremi da moze na kauc, na kojem zaspi nakon pet minuta.
Djeca polijegaju do deset sati, a nakon toga sam i ja spremna za horizontalu.
Strasno mi fali razgovor sa drugom polovicom.O malim, obicnim stvarima.Sa se skupa smijemo, pricamo sto smo sanjali, o cemu razmisljamo, mastarimo, o glupim situacijama koje su nam se dogodile...o bilo cemu sto nam padne na pamet.
Da li je moguce imati takav odnos sa drugom polovicom? Mozda ja previse trazim? Svjesna sam da je ovaj tempo koji mi ovdje zivimo strasno uzurban, ali isto tako znam da ne zelim ovako do kraja.
Toliko puta sam htjela razgovarati o planovima za buducnost, kako bi mogli napraviti da poboljsamo stambenu situaciju, ili jednostavno trazim da mi da svoje misljenje o necemu, da brbljamo kratko receno.
Jednostavno nece, ne zeli, ili ne zna da prica!
Htjela bi da mi suprug bude nadrazi i najveci prijatelj.Ja sam osoba kojoj nista nije tesko napraviti za nekoga.
Juce sam klafrala na telefon sa jednom svojom frendicom, pa mi ona u razgovoru veli da nece nikada zaboraviti kako samo ja dosla do nje u vecernjim satima da se pozdravim, jer je putovala na mjesec dana u drugi grad.
Tu noc je padala jaka kisa, ja sam bila osam mjeseci trudna, a ipak sam dosla nakon sto sam djecu spremila u pidjame da se vidimo, nije mi bilo mrsko onako teskoj doletiti do nje na kratko da se pozdravimo.
Ja mislim kako sam sretna da imam nekoga sa kim mogu podjeliti sve radosti i tuge,sa kim mogu biti ja do kraja,a ona je bila dirnuta tom mojom gestom.

Zao mi je da ne mogu to imati sa osobom sa kojom dijelim postelju.Da li treba pustiti da se pretvorimo u dva stranca koja nemaju vise o cemu pricati, ili pokusati nesto promjeniti?
Kako promjeniti nekoga tko je takav, ne zna biti drugaciji, a kao takav ti ne odgovara?
Ja sam nesebicna, nista mi nije tesko, ni mrsko za bilo koga napraviti, dajem krv svoju za brata, prijatelja,muza, djecu ne moram ni spominjati,a osjecam da to nije tako na drugoj strani, i pitam se kako ce biti dalje?
Mozda jos jedna kratka cinjenica za kraj, koja govori sama za sebe.Ja sam ovdje sest godina, i svi ljudi koji nam dolaze u kucu su osobe koje sam ja upoznala za to vrijeme.On nema ni jedno prijateljstvo koje odrzava, sa nikim se ne cuje na telefon,ono barem jednom tjedno.Trebalo mi je vremena da dodjem do te spoznaje.
Malo neobicno za nekoga tko je sedamnaest godina u jednoj sredini.Neki ljudi dodju i odu, ali za to vrijeme je trebalo biti izgradjeno jedno solidno prijateljstvo, osoba koja je uvijek tu u lijepim i ruznim trenucima.
Kada ga pitam gdje su mu prijatelji, ona veli da su svi tamo u Hrvatskoj, da mu ovdje nitko ne moze biti pravi prijatelj! Meni je to malo cudno, u najmanju ruku!
Volim svoju obitelj, ona je na prvom mjestu, ali isto tako trebam i druge ljude oko sebe, ne mogu biti vuk samotnjak, sve oko sebe gledati sa nepovjerenjem, cemu onda svrha ovozemaljskog zivota?
Da li netko ima carobni stapic?

Nesto se bacih malo u razmisljanje o proslim danima moga djetinjstva, i sjetih se svoje prabake koja je dozivjela ni manje ni vise nego sto godina.
Volila sam tu baku, i uvijek ce mi biti u mom srcu.Da li zato sto mi je ostalo u sjecanju kako me je redovno cekala na pendjeru svoje kucice i dozivala:"Seko, nemoj proci pokraj moje kuce, dodji, ima baka nesto za tebe"!
Imala je baka uvijek neku poslasticu, ako nista drugo onda meda, onog pravog domaceg.Znala bi mi
tusnuti ponekad i koju kunu za bombone ta moja draga bakica.
Ja bi joj uvije malo ocistila podove po kuci, jer je to njoj bilo vec pomalo tesko.Volila sam joj pomesti i
trijem na kojem je bila klupa za sjedenje.Obozavala sam tu njenu malu kucicu, uzivala da se uvucem u sobicu u kojoj nije spavala, nego je bio nacifran krevet, starinski ormar u koji bi zavirila da pogledam te starine koje je moja baka cuvala...
Bila je uistinu jedna divna starica,smirena i blaga, baka kakvu bi pozelila i svojoj djeci!

Da samo ukratko napisem kako je bilo.Nemam bas previse vremena, sad nas je jos za jednog clana vise,
sto je znaci ima nas sest u pedeset-sesdeset kvadrata.Ali snalazimo se sasvim dobro, on je veliki decko,
dvadeset i jedna godina, tako da su moji klinci dobili osobu za gnjaviti.
Po cio dan samo zivkaju njegovo ime, sreca po njega da nije stalno u kuci, jer su mu pravo dosadne.
Moj intervju je prosao skroz dobro, nadamo se da ce biti sve kako treba, jer nam zapravo nisu dali konkretan odgovor, nego nesto u stilu da je sve bilo O.K.
U roku od devedeset dana cemo dobiti informaciju je li sve u redu, ili cemo trebati poslati jos neke papire..
Zapravo da nesto nije u redu, oni odmah zakazu drugi intervju, na koji opet moras cekati duze vremena.
Tamo smo dosli na vrijeme, cekali nekih dva sata, sto nije strasno, jer drugi vele da su znali cekati i puno duze.Onda nas prozvase, pa redom pitanja gdje smo se upoznali, kada sma dosla ovdje, da li radim, kako sam dosla ovdje, koliko djece, sto mi suprug radi, trazili su sve papire od vjencanja,rodne listove,dokaze da stanujem na toj i toj adresi, da imamo zajednicki racun, kreditne kartice, njegovu godisnju zaradu, prije je bilo za posljednje tri godine, sad je dovoljna samo zadnja godina....i to je bilo to!
Jos samo da dobijemo obavijest, odnosno zelenu kartu, i jedan pomalo nezgodan dio zivota na crno je zavrsio.
Idem dalje dragi moji da bacim oko malo na vase blogove, vrijeme mi je vec na isteku, proslo je osam, moja omladina se budi!