Astorija life!

Priblizava se i taj dan, pocelo je odbrojavanje,tri,dva,jedan...Da li sam nervozna?Mozda malo!
Valjda covjek sa godinama vise ide ka onoj uzrecici, "sta ce biti, ce biti"!
Uglavnom smo spremili sve papire koje nas traze,zajednicke fotografije, da ih uvjerimo kako smo u stvarnom braku.Kada si bolje promislim, nisam ni ja jos svjesna da sam u braku, a trebamo njih ubijediti!
Nadam se da cemo biti dovoljno uvjerljivi, ako nista drugo, onda zbog troje djece...
Taj dan kada imamo intervju nam dolazi necak od mog supruga, tako da ce taj dan biti uistinu pun dogadjaja.
Moja najstarija curica je vec toliko uzbudjena sa dolaskom svog prvog rodjkaka kojeg ce upoznati, da me svaki dan pita prekonekoliko puta koji je danas dan, kada ce vec doci taj Cetvrtak, tako da stvarno ne mogu ni ja vise docekati taj dan.
Jos da samo rijesimo tko ce nam pricuvati djecu, jer je to rano ujutro kada moramo krenuti, nema smisla da ih vucemo sa sobom, tamo cemo sigurno cekati par sati, a i morali bi ih dizati u sest ujutro, tako da moramo nesto iskombinirati.
Pozelite mi srecu, ja sam prije dva dana ugazila u psece govance, ustvari bio je to prilicno veeellliiikkkiii pas,ni manje ni vise nego u glavnoj ulici moje Astorije, kazu da je to dobro, pa vidjeti cemo sta ce se iz toga izroditi!
Sve zapravo ovisi na koga cemo naici taj dan, jer ako mu ne budemo po volji, moze nas otpiliti zbog bilo cega!
Zivi bili, pa vidili!

Imam potrebu da stavim na papir nocnu moru, uostalom zato i pisem ovaj blog, da se sjetim svega onoga sto sam prozivljavala, u snu i na javi.
Prozivljavala sam dakle nocas sahranu moga brata.Vidjela sam ga kako lezi na odru.Ja sam plakala, jecala, dusa mi se kidala od bola.
Vidjela sam moj mamu koja je spremala neke jagode da imamo za jesti putem prema groblju.Cudno!?Odkuda jagode?
Ljudi su bili okolo, dolazili da daju posljednju pocast, a ja sam stajala sama, i plakala.
Odjednom se moj brat pomaknuo, promjenio polozaj.Svi smo se nasli u cudu, a netko komentira kako se to zna dogoditi.
Nije proslo par minuta on se pridigne na ruke i gleda nas.Brat i ja dodjosmo do njega i govorimo mu da legne, da se nesmije dizati, jer ima
ranu na glavi.Tocno mu vidim malu rupicu na slijepoocnici.Ja mu velim da je udario jako glavu, ne zelim mu reci sto se zapravo dogodilo.
On se smjeska, kao ja sam dobro, nemojte se toliko brinuti.Govorim mu da nas je jako,jako uplasio, milujem ga, drzim za ruku, sa druge strane stoji njegova zena, naslonila se na njegove grudi, mi svi sretni sto ipak nije otisao zauvijek, sto nam se vratio...
Probudila sam se tada, pogledala na sat, cetiri sata i sest minuta.Suze mi tada krenuse zbog sna, ali i sretna sam bila, jer je ipak na trenutak dosao da ga vidim, zato sto tako rijetko dodje u san.
Nisam se mogla smiriti, emocije su bile jake, trebalo mi je pola sata da ponovo zaspim.
Tesko i pretesko je prihvatiti odlazak nekoga tko ti je toliko u srcu.Nista vise nije isto.Ni sunce, ni mjesec, ni dan, ni noc, ni radost, ni tuga..

Skuham si lijepo kavicu, moji jos svi spavaju, a ja sva sretna da cu imati malo mira upalim kompjuter da virnem okom na moje drage blogere...Pruzim ruku prema kavici, onako jos u polumraku moje kuhinjice, jer nesto ne mogu odmah cim se probudim da popalim sva svjetla, i prolijem citavu salicu po stolu,dvosjedu...koje me je veselje tada obuzelo samo si zamislite...
Sva sreca pa nije otislo po tastaturi.Eh, sto volim kad mi tako dan pocne!
Nego da ja krenem sa onim sto sam htjela napisati.Juce zovem h. ambasadu da pitam sto sve trebam za produziti putovnicu, koliko je to manija, i za koliko ce biti gotova? Kad mi rekose da je to sest tjedana, malo me uhvatilo da se smijem.Znam da smo na drugom kontinentu,ali pobogu u danasnje vrijeme kada svakodnevno voze avioni...sest tjedana?!
Da priupitam zasto to toliko traje, sumljam da bi dobila odgovor, jer je dama koja mi je ogovarala pomalo naduta, da je nedaj boze ne bi pripitala tamo neka glupa pitanja koja mene uopce ne trebaju zanimati.
Samo se nadam da mi oni tamo u emigraciji nece praviti probleme sto mi je putovnica istekla.Sve cu vas vec podrobno izvjestiti o tome.
Idem si skuhati drugu kavu, pa dalje na radne zadatke oko mog podmladka!

Juce sam isla da se uslikam za putovnicu, i kada sam vidila kako izgledam na toj slici, ufatilo me silno nezadovoljstvo.
Nisam od onih osoba koje stoje pred ogledalom i lickaju se, ali i mladost je valjda sama po sebi bila dovoljna
da uz malo smiinke izgledam pristojno.
Sada mi se cini da ni sminka vise ne moze sakriti da me zub vremena poceo nacimati.Ustvari, zapravo mi se cini da sam u ovih skoro sest godina od kako sam ovdje ostarila jedno sesnaest godina.
Tako sam ja sada sama sa sobom u raskoraku.Jos se osjecam kao da sam dvadesetogodisnja djevojka,jer
su mi tridesete prosle kao u magli.A evo ja cetrdesete naprtila na rame, samoj sebi bi dala i pedesete, mislim po izgledu.
Sjetim se starih ljudi koji su znali reci da im je zivot prosao u trenu,i postajem sve svjesnija kako je to istina.

Kako se vi nosite sa godinama, koliko ste zadovoljni sa licem koje vidite u ogledalu?Mozda razlog tom nezadovoljstvu i nije lice, nego nesto drugo, mozda i znam sto, puno je tu odgovora koji bi mogli doci u obzir...
Mozda je vrijeme da odem kod ocnog, bice je to!

Nisam se javljala za ovih blagdana iz jednostavnog razloga sto nisam imala vremena.Prvo je bio Bozic, pa smo onda imali prvi rodjendan od maloga sina,iza toga Nova Godina.
Rodjendan je prosao sasvim u redu,bilo nas je preko dvadesetak, sto malenih, sto velikih.To i nije neki broj, ali kada se uzme u obzir prostor koji imamo na raspolaganju, onda je to druga prica.Ali, kako se ono kaze "di celjad nije bijesna, ni kuca nije tijesna"!Tako to bijase i kod nas,
pojeli smo, popricali, djeca se izigrala, uslikali slavljenika sa tortom, i sve je proslo bolje nego smo ocekivali.

Novu godinu smo skoro prespavali, naravno nismo nigdje bili, jer sa njima to jos nije moguce, premali su, a nemamo nikakav baka servis u blizini, tako da to otpada za neku daleku buducnost.Da se nije maleni javio oko pola dvanaest, ne bi je docekali budni.
Zapravo mi vec dugo ne predstavlja neko uzbudjenje docekivati Novu, nadolazecu godinu.To mi je predstavljalo radost tamo u dvadesetim godinama, sada je to samo jedna godina vise.
Prosla je godina bila godina tuge, i meni, i mom muzu. Ja sam izgubila brata, on oca.Nadam se da ce ova biti bolja, i malo radosnija.
Pocele su se dogadjati i neke pozitivne stvari.Imigracija nam je poslala poziv za 1.2. da dodjemo na razgovor za zelenu kartu.Nadam se da ce sve biti u redu, da nam nece stvarati neke probleme.

Vama svima skupa zelim puno zdravlja, i bozijeg blagoslova, da vam protice u miru i ljubavi prema svim svojim bliznjima, radosna srca za svako ljudsko bice, bez mrznje,zavisti i zlobe, jer to nas samo razara, i cini nesretnima.
Dakle, volite se dragi moji, i neka svi budemo jedna velika obitelj, imajmo uvijek na umu da svi moramo jednog dana pred lice pravednoga,
da se ne moramo stidjeti svojih djela, ili nedjela!
Zivimo ovaj zivot u vlastitom dostojanstvu.Neka vam je svima SRETNA NOVA GODINA!