Astorija life!

Imam potrebu da stavim na papir nocnu moru, uostalom zato i pisem ovaj blog, da se sjetim svega onoga sto sam prozivljavala, u snu i na javi.
Prozivljavala sam dakle nocas sahranu moga brata.Vidjela sam ga kako lezi na odru.Ja sam plakala, jecala, dusa mi se kidala od bola.
Vidjela sam moj mamu koja je spremala neke jagode da imamo za jesti putem prema groblju.Cudno!?Odkuda jagode?
Ljudi su bili okolo, dolazili da daju posljednju pocast, a ja sam stajala sama, i plakala.
Odjednom se moj brat pomaknuo, promjenio polozaj.Svi smo se nasli u cudu, a netko komentira kako se to zna dogoditi.
Nije proslo par minuta on se pridigne na ruke i gleda nas.Brat i ja dodjosmo do njega i govorimo mu da legne, da se nesmije dizati, jer ima
ranu na glavi.Tocno mu vidim malu rupicu na slijepoocnici.Ja mu velim da je udario jako glavu, ne zelim mu reci sto se zapravo dogodilo.
On se smjeska, kao ja sam dobro, nemojte se toliko brinuti.Govorim mu da nas je jako,jako uplasio, milujem ga, drzim za ruku, sa druge strane stoji njegova zena, naslonila se na njegove grudi, mi svi sretni sto ipak nije otisao zauvijek, sto nam se vratio...
Probudila sam se tada, pogledala na sat, cetiri sata i sest minuta.Suze mi tada krenuse zbog sna, ali i sretna sam bila, jer je ipak na trenutak dosao da ga vidim, zato sto tako rijetko dodje u san.
Nisam se mogla smiriti, emocije su bile jake, trebalo mi je pola sata da ponovo zaspim.
Tesko i pretesko je prihvatiti odlazak nekoga tko ti je toliko u srcu.Nista vise nije isto.Ni sunce, ni mjesec, ni dan, ni noc, ni radost, ni tuga..