Napokon je stigla.Sest godina cekanja je proslo,sada mogu razmisljati o putovanju kuci.Cini mi se da je proslo sesenaest
godina od kada sam dosla, toliko se osjecam starija.
Doputovala sam sama, a sada cu doci sa jos troje.Nisam jos odredila datum, morati cu to da se dogovorim sa suprugom,
biti ce negdje u petom mjesecu.
Ima jos dosta papira koje treba srediti.Djeci putovnice,rodne listove koje moramo i opet ovdje ovjeriti da bi ih mogli prijaviti kod kuce, jer su oni samo amerikanci,za skolu sve pripremiti, jer se vracamo najvjerovatnije samo par dana prije
pocetka,meni moramo napraviti zdr.osiguranje... ima toliko toga!
O tome kako cu se ja snaci sa njih troje u avionu ne zelim jos ni razmisljati.Valjda ce nekako biti, mozda se nadje neka dobra dusa da mi da ruku.I to cemo odraditi, kada sam mogla puno toga sama, mogu i to.
Najvise me raduje zbog djece.To ce za njih biti velika razlika.Odjednom sloboda u neogranicenim kolicinama.Toliko bliske
familije imaju da ne znam koliko ce im vremena trebati da zapamte tko je tko.Obozavati ce sve tamo, pitanje je kako ce
se htjeti vratiti nakon svega toga, a i ja...
Ovdje bi me ljeto definitivno dotuklo da sam ostala ovdje, ne zelim ni misliti o tome kako su mi protekla sva ova prethodna.
Jedino sto sada znam da mi se ova Amerika do sada nije niti malo svidila.Mozda ce sve dobiti neke svjetlije tonove kada se ponovo vratim.Vidjet cemo sa kakvim emocijama cu se vratiti nazad.
Ovo je dodatak.Vec sam napisala post, ali se sjetih jedne stvari koju sam jos htjela napisati.U Subotu sam bila nesto pod emocijama, imala sam zelju sa nekim pricati, pa sam nazvala svoju frendicu.Tako smo se ispricale, isplakale do sita, i nakon toga sam se malo lakse osjecala.
U Subotu popodne meni netko zvoni na vrata, pitam se tko je, ali otvaram i oprezno virim, jer sam bila sigurna da nije nitko kod mene.Kad ono ide muskarac sa buketom cvijeca i veli da je to isporuka za mene.Meni netko salje cvijece tim putem? Nisam mogla vjerovati samoj sebi.Ne dozivjeh jos to u svojih cetrdeset i kusur godina.Tko mi salje? Suprug? Neeee!
Moja draga frendica me htjela malo obradovati jer sam bila tuzna.
Boze, hvala ti na tako divnom prijatelju.To mi daje snage da nesto vrijedim, i da netko misli na mene.Toliko me je dirnula da sam se opet rasplakala, jer to jos ne dozivjeh od svog supruga, nego od najbolje prijateljice.Jos jednom ti hvala moja draga Seko!Divan si prijatelj!
Post je objavljen 27.02.2007. u 13:23 sati.