Astorija life!

16.02.2007., petak

Nezadovoljstvo

Naslov govori o cemu zelim pisati.Cime sam nezadovoljna?Brakom.Odnos koji je medju nama dvojima me nimalo ne zadovoljava.
Sinoc rekoh svom partneru da ja ne vjerujem da cemo opstati do kraja.Pretvorili smo se u dvije osobe koje samo razgovoraju o tome sto cemo sutra jesti, sta je novoga, i kakva su bila djeca taj dan.Ukratko u deset minuta iznesen riport...
Tako svaki dan.Dodje kuci, pojedemo, ja perem sudje, on na citanje u WC.Valjda ceka da se kuhinja spremi da moze na kauc, na kojem zaspi nakon pet minuta.
Djeca polijegaju do deset sati, a nakon toga sam i ja spremna za horizontalu.
Strasno mi fali razgovor sa drugom polovicom.O malim, obicnim stvarima.Sa se skupa smijemo, pricamo sto smo sanjali, o cemu razmisljamo, mastarimo, o glupim situacijama koje su nam se dogodile...o bilo cemu sto nam padne na pamet.
Da li je moguce imati takav odnos sa drugom polovicom? Mozda ja previse trazim? Svjesna sam da je ovaj tempo koji mi ovdje zivimo strasno uzurban, ali isto tako znam da ne zelim ovako do kraja.
Toliko puta sam htjela razgovarati o planovima za buducnost, kako bi mogli napraviti da poboljsamo stambenu situaciju, ili jednostavno trazim da mi da svoje misljenje o necemu, da brbljamo kratko receno.
Jednostavno nece, ne zeli, ili ne zna da prica!
Htjela bi da mi suprug bude nadrazi i najveci prijatelj.Ja sam osoba kojoj nista nije tesko napraviti za nekoga.
Juce sam klafrala na telefon sa jednom svojom frendicom, pa mi ona u razgovoru veli da nece nikada zaboraviti kako samo ja dosla do nje u vecernjim satima da se pozdravim, jer je putovala na mjesec dana u drugi grad.
Tu noc je padala jaka kisa, ja sam bila osam mjeseci trudna, a ipak sam dosla nakon sto sam djecu spremila u pidjame da se vidimo, nije mi bilo mrsko onako teskoj doletiti do nje na kratko da se pozdravimo.
Ja mislim kako sam sretna da imam nekoga sa kim mogu podjeliti sve radosti i tuge,sa kim mogu biti ja do kraja,a ona je bila dirnuta tom mojom gestom.

Zao mi je da ne mogu to imati sa osobom sa kojom dijelim postelju.Da li treba pustiti da se pretvorimo u dva stranca koja nemaju vise o cemu pricati, ili pokusati nesto promjeniti?
Kako promjeniti nekoga tko je takav, ne zna biti drugaciji, a kao takav ti ne odgovara?
Ja sam nesebicna, nista mi nije tesko, ni mrsko za bilo koga napraviti, dajem krv svoju za brata, prijatelja,muza, djecu ne moram ni spominjati,a osjecam da to nije tako na drugoj strani, i pitam se kako ce biti dalje?
Mozda jos jedna kratka cinjenica za kraj, koja govori sama za sebe.Ja sam ovdje sest godina, i svi ljudi koji nam dolaze u kucu su osobe koje sam ja upoznala za to vrijeme.On nema ni jedno prijateljstvo koje odrzava, sa nikim se ne cuje na telefon,ono barem jednom tjedno.Trebalo mi je vremena da dodjem do te spoznaje.
Malo neobicno za nekoga tko je sedamnaest godina u jednoj sredini.Neki ljudi dodju i odu, ali za to vrijeme je trebalo biti izgradjeno jedno solidno prijateljstvo, osoba koja je uvijek tu u lijepim i ruznim trenucima.
Kada ga pitam gdje su mu prijatelji, ona veli da su svi tamo u Hrvatskoj, da mu ovdje nitko ne moze biti pravi prijatelj! Meni je to malo cudno, u najmanju ruku!
Volim svoju obitelj, ona je na prvom mjestu, ali isto tako trebam i druge ljude oko sebe, ne mogu biti vuk samotnjak, sve oko sebe gledati sa nepovjerenjem, cemu onda svrha ovozemaljskog zivota?
Da li netko ima carobni stapic?

- 13:24 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< veljača, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi