eluard
četvrtak, 30.11.2017.
oko
školska učiteljica bilježi diskontne cijene u svojoj kući
posvećena, u razuzdanoj crnini,
bezživotne brojeve tombole baca lijeno
i izvikuje nevjere o dobitku, obraćajući se muzičkoj kutijici
koja muzicira o carmen.
povučena, u luci, sa ukrasima oko glave
njeno se biće drži blago, povučeno od
zvonke cike ulice
potražio si ju na otvorenom mjestu,
pored luke
i, ona je zadrhtala od studeni,
i slabosti duha koji miriši po njemu,
neumjereno uzimajući zrak,
nijemim dlanovima zamahujući,
i tone u njegovo tijelo, lakoumno
odjevena samo u grudnjak.
izazov, među onima koji napuštaju luku
budio je instinkte
životinjskog podrijetla, i nosnice su joj se širile
u ritmu sambe,
zbunjena, željela je nježno oćutjeti
okno na stropu,
zamišljajući ga kao oko ljubavnika
koje viri u njenu suštinu.
subota, 25.11.2017.
taj osjećaj ranog jutra
napraviti sporazum
osjećati rano jutro u kasno podne
nepoznat kotrljati se
o maglama ne razmišljati
u bijelo nebo poletjeti
golo drveće
zasjalo je u privatnoj sobi
nenadmašnog podneblja rane zime
u svojoj koži
kotrljati se, izaći iza zavjese i okrznuti mokroću
zabrazditi na kiši
ljubavni jezik koji nas dvoje znamo
ne može izgubiti
ne može postati nevidljiv, nema doma
u nama je, nezaštićen
kotrlja se
na bijelom nebu,
njišem se na tebi, ispod
ritma rasvijetljene boemštine
tvoje dražesne
prestižne Tišine
četvrtak, 23.11.2017.
sve o tebi
kao da znaš sve o meni
danas si me gledao tako, a bilo je...pa bilo je dobro
impresioniralo te moje poprsje
i počeo si raditi torzo žene
tvoji prsti su radili ubrzano, gotovo sam ih osjećala na sebi
i došlo mi je
da svoje prste upetljam među tvoje
da mijesimo zajedno
tu glinu
te naše poglede
i brzinu tvojih koraka, kada bi u prekidu, prošetao tamo-amo
htio si mi ponuditi nešto
i zaglibio si s očima........
nedostaje mi ta ruka
iako nezgrapna
iako tvrda, brzina odaje nestašluk i poznavanje materijala
a meni je došlo da onog zeca pofarbam u crveno
vrijeme je za otići, nekud.....ne predaleko, ne puno dalje od tebe
moje usamljeno srce pomisli na tebe, u sumrak
i sjedimo
ti, i ja
kao likovnjaci, samo od očiju i prstiju sazidani.
srijeda, 01.11.2017.
udisanje kisika
novinarskih isječaka ima malo
ali zato, neke slike iz kalifornije su mi ostale u sjećanju
svjedok. moje utrnulo lice
po putu pregršt šipka
za oči blago, tople iskre, boje, i u zeleno obučeno trnje
oči pune nade i sive fasade
ali nove, svježe, možda melise
bježe, pčelinje ljubice, limunke, kako li se već zovu,
a noć, donosi se svježi čaj od matičnjaka
i neka blažena fjaka
novih mladića, koji cestom hrle, u susjedstvu djevojke grle.
ah, taj svijet, sve je unedogled
bistro, čisto, i meko, kad se gleda slijepo
i svi smo bez mane
kad nestanu te rane
i bez bijesa
sa ležernim medvjedima koji piške po prvom snijegu
i tmurnim stazama brijestova
može li dublje od korijenja
duša govoriti misli
može li zagristi
crvenoga, i mesa, i mjeseca ledenoga
dok se nebo poji
sa dušama u boji
