eluard
četvrtak, 21.12.2017.
bog moje kože
odsjaji sa vrhova tvojih prstiju
su za mene kao vrhovi kilimandžara, haljine u laticama
koje se okreću
oko moje providne golotinje
i u magli, kroz granje, ti izgledaš
kao bog, sa šeširom od moje kože.
a knjiga iscrtanih tulipana
i pobleglih stihova, plesnih pokreta, i vrata posutog alabasterskim stijenama
trese se u mojim rukama, kao tvoj zagrljaj
držim te daleko, da ne moram zatvarati vrata
koncertnim dvoranama.
i da ona, koja ima troje djece, sa tri različita muža,
može ući u moje sjećanje, ispunjena srećom i djecom
tvojom poezijom, i tvojim koracima.
o zabrinutosti tvoje logike, obješena je njena radoznalost,
sokovi među njenim bedrima
i ljetne daljine, lomovi svjetla na građevinama, podzemne garaže
izdvojenih ljubavnika
skiću se po njenim leđima kao povorke tajnih mrava,
a tračak sunca probija membranu na tvojoj gornjoj usni
uzdajući se
u slatkoću zmijskog otrova
srijeda, 20.12.2017.
zanos prema tebi, pun mirisa omekšivača, i topao vuneni prsluk
lampice su titrale, tiha noć, nisam još svjesna je li sve to gotovo.
volim te. najintimnija i najdalja ljubavna veza do sad.
atmosfera pripadnosti postala je, pomalo, godinama, strani osjećaj.
previše nježnosti, previše strasti. a opet nikad dosta.
noćas sam sanjala da si me dirao po trbuhu.
i onda, primio na ruke, i odnio. i onda, spasio.
i ništa ne bi bilo tu strano, da tvoje lice nije sasvim drugačije izgledalo.
ali ja sam znala da si to ti.
znala sam.
petak, 15.12.2017.
čudna kiša
kiša je padala kao iz kabla. uopće ne zna kako bi joj dala ime. bila je pospana cijelo popodne.
potpunu suludo, nevjerojatno, ne sjeća se kad je zadnji put bila tako pospana. motao joj se po glavi.
jučer su napravili najbolje slike. njih dvoje. samo se smijao. bio je suviše samouvjeren za njen ukus.
kao da je prodavao neku maglu, guskama.
ali slika je bila neizmjerno lijepa. pružala je osjećaj da si tamo, u pustinjskoj oluji.
ispred zalaska sunca. i sa slonovima za petama. sve se to pomiješalo. a crna i narančasta u duetu
djelovale su jednostavno nepobjedivo.
natia je došla sva u bijelome. išla je poslije na zborno pjevanje. tko bi rekao. nije ju mogla nikako tamo
smjestiti. a on, on je bio u crnom, kao i obično. nikako nije mogla dokučiti zašto se on natii nije sviđao.
pa, uostalom, ako malo bolje razmisli, nije se ni njoj sviđao.
dovoljno je da je bio dobronamjeran. interesantno, bio je jako pedantan. i imao je sigurnu ruku.
volio je raditi detalje, što njoj nikako ne bi palo napamet. njoj su detalji bili zanimljivi svaki deseti put.
i to onako kako je ona željela, često razbacani po volumenu. neobičnih oblika.
srijeda, 13.12.2017.
simetrije
žene idu na muškarce.
muškarci na žene. dobro poznati kod, ako, kao kod pojedinaca, nije drugačije. odiše napaljenošću, i dosadom.
nesvakidašnje iluzije boja bile su joj dobropoznate. ali, predanost, ta predanost bojama,
ona , ne.
došla je, prilično razlivena, rastopljena. čak joj nije bilo bitno niti što će raditi. čekala je
iznenađenje. došao je i on. potpuno hladan, potpuno izreciv, potpuno nepotpun.
djelovao je poput vanzemaljca. taj neosporan talent možda je trebao ići dalje. no samo on je
znao razlog, zašto nije. možda nije bilo drugih mogućnosti. najvjerojatnije. njoj se činilo da nešto traži. pa ipak, taj neosporan talent...
vjetar je puhao jače nego inače. puhao je vrtoglavo. imala je osjećaj da će se svako drugo stablo
srušiti ispred nje. a trava je bila gotovo bijela, od mraza. ušećerena trava. čudovište nes je virilo
iz sredine parka, i ono, kao da je sklonilo glavu od zime. da, počela je zima.
ona poznata, oštra, zatrpana, bijela, svijetleća zima. a ona je bila sretna.
stakleni zidovi stadiona potpuno su odražavali nebo. to nebo je bilo, kako reći, plavo, nebeski plavo,
svijetlo plavo, oštro plavo. po rubovima su plovili oblaci. bijeli. tvrdi i spori.
psi su već veselo skakutali livadom. za razliku od pospanih vlasnika, oni su bili spremni na igru.
oni su se razdragano veselili jutru, nezabrinuti.
lagano je savladavala stazu. poznatu stazu. i sivi pločnik. prošla su joj kroz glavu neka druga vremena.
tramvajska stanica koja je posjedovala moć vraćanja slika. jedna, druga, treća.
jedne večeri na istoj stanici, sa jačom hladnoćom u kostima oni su čekali tramvaj koji će ih odvesti
u noćni provod.
našminkanih usana, sa dugom raspuštenom kosom, u visokim potpeticama i tananim
najlonkama, vidno se smrzavala, ali bila sretna, vesela, puna iščekivanja, noge su već same od sebe
radile neke plesne koračiće, i iz usta se čula neka zvučna zavjesa, znajući da predstoji
još jedna galama glazbene večeri.
sve je bilo dostatno sebi. znalo se, a nije se znalo. vrući zrak iz usta oblikovao je maglovite oblaščiće
i smijeh obasjavao lica više no što to ulična svjetlost može učiniti.
tko zna što joj se tada motalo po glavi. je li uopće bilo misli, ili su se one nesebično zalijepile za
okoliš. svakako, ostala je u sjećanju slika, romantična do boli. rijetka. i nadasve radosna.
ponedjeljak, 11.12.2017.
spremnost
koliko ćemo čekati vani
da on veli napr. danas se osjećam prekrasno
i smiješno je vidjeti
što mi to želiš reći očima
vama se može dogoditi da se pomaknete prema
uglu
da promijenite garderobu, nešto novaca,
i doživotno zavaravanje
i iza gladnih večera u čekaonicama
da počmete osjećati
vlastiti život
