kiša je padala kao iz kabla. uopće ne zna kako bi joj dala ime. bila je pospana cijelo popodne.
potpunu suludo, nevjerojatno, ne sjeća se kad je zadnji put bila tako pospana. motao joj se po glavi.
jučer su napravili najbolje slike. njih dvoje. samo se smijao. bio je suviše samouvjeren za njen ukus.
kao da je prodavao neku maglu, guskama.
ali slika je bila neizmjerno lijepa. pružala je osjećaj da si tamo, u pustinjskoj oluji.
ispred zalaska sunca. i sa slonovima za petama. sve se to pomiješalo. a crna i narančasta u duetu
djelovale su jednostavno nepobjedivo.
natia je došla sva u bijelome. išla je poslije na zborno pjevanje. tko bi rekao. nije ju mogla nikako tamo
smjestiti. a on, on je bio u crnom, kao i obično. nikako nije mogla dokučiti zašto se on natii nije sviđao.
pa, uostalom, ako malo bolje razmisli, nije se ni njoj sviđao.
dovoljno je da je bio dobronamjeran. interesantno, bio je jako pedantan. i imao je sigurnu ruku.
volio je raditi detalje, što njoj nikako ne bi palo napamet. njoj su detalji bili zanimljivi svaki deseti put.
i to onako kako je ona željela, često razbacani po volumenu. neobičnih oblika.
Post je objavljen 15.12.2017. u 19:10 sati.