eluard
srijeda, 13.12.2017.
simetrije
žene idu na muškarce.
muškarci na žene. dobro poznati kod, ako, kao kod pojedinaca, nije drugačije. odiše napaljenošću, i dosadom.
nesvakidašnje iluzije boja bile su joj dobropoznate. ali, predanost, ta predanost bojama,
ona , ne.
došla je, prilično razlivena, rastopljena. čak joj nije bilo bitno niti što će raditi. čekala je
iznenađenje. došao je i on. potpuno hladan, potpuno izreciv, potpuno nepotpun.
djelovao je poput vanzemaljca. taj neosporan talent možda je trebao ići dalje. no samo on je
znao razlog, zašto nije. možda nije bilo drugih mogućnosti. najvjerojatnije. njoj se činilo da nešto traži. pa ipak, taj neosporan talent...
vjetar je puhao jače nego inače. puhao je vrtoglavo. imala je osjećaj da će se svako drugo stablo
srušiti ispred nje. a trava je bila gotovo bijela, od mraza. ušećerena trava. čudovište nes je virilo
iz sredine parka, i ono, kao da je sklonilo glavu od zime. da, počela je zima.
ona poznata, oštra, zatrpana, bijela, svijetleća zima. a ona je bila sretna.
stakleni zidovi stadiona potpuno su odražavali nebo. to nebo je bilo, kako reći, plavo, nebeski plavo,
svijetlo plavo, oštro plavo. po rubovima su plovili oblaci. bijeli. tvrdi i spori.
psi su već veselo skakutali livadom. za razliku od pospanih vlasnika, oni su bili spremni na igru.
oni su se razdragano veselili jutru, nezabrinuti.
lagano je savladavala stazu. poznatu stazu. i sivi pločnik. prošla su joj kroz glavu neka druga vremena.
tramvajska stanica koja je posjedovala moć vraćanja slika. jedna, druga, treća.
jedne večeri na istoj stanici, sa jačom hladnoćom u kostima oni su čekali tramvaj koji će ih odvesti
u noćni provod.
našminkanih usana, sa dugom raspuštenom kosom, u visokim potpeticama i tananim
najlonkama, vidno se smrzavala, ali bila sretna, vesela, puna iščekivanja, noge su već same od sebe
radile neke plesne koračiće, i iz usta se čula neka zvučna zavjesa, znajući da predstoji
još jedna galama glazbene večeri.
sve je bilo dostatno sebi. znalo se, a nije se znalo. vrući zrak iz usta oblikovao je maglovite oblaščiće
i smijeh obasjavao lica više no što to ulična svjetlost može učiniti.
tko zna što joj se tada motalo po glavi. je li uopće bilo misli, ili su se one nesebično zalijepile za
okoliš. svakako, ostala je u sjećanju slika, romantična do boli. rijetka. i nadasve radosna.
