jutros je Sunce, ali baš ono, zasjalo
probudio me zvuk telefona, nisam odmah prepoznala glas
a činilo mi se kao da sam se već jednom jutros probudila
neradni dan
bila sam na večeri poezije
predivne poezije
teško je pisati o nečijim stihovima, kao da ćeš ih oskrvnuti
u njima teče neka druga krv
koju ti razumiješ, ali nisi prošao takav put
poezija je poput majke, nekad blaga, nekad stroga
danas se bude sjećanja na naše drage kojih više nema
imaš osjećaj da nemožeš dalje, i ipak možeš
i moraš
sve je nekako čudno povezano, bog nam daje na znanje.
kad zatvoriš oči, svi smo tu,
spirala naših očiju, i koraci sa brda, pa opet na brdo
kada me posjetiš
mogu dalje, mogu zamišljati ...
što se događa, kada vanjski svijet
nema nikakve spone sa unutrašnjim
kad se pojasni ta pojava
koja opet nikad nije jasna
jutrom se dočekuje, krošnjama nadvikuje
lavežom
puni
zadnje zrake zlatila sunca
ispraćaju poslijepodne, odmaknute minute
dala si je mira, ne zaboravljajući
dubine iz kojih je izrasla, iz njegovih ruku, od njega stvorena
i što raditi, pita se
dala si je tišine, i polako se uvukla u pokrivač njegovih misli
bi li zaboraviti bila povlastica
ako se sunce igra cijelog dana, i šapuće baš o njemu
bože, svaka misao, sve nevjerojatnosti
ustupile su tu mekanu, baršunastu investiciju, u lepršanje samotnosti
samodostatnosti
ili je svaki put drugačije bilo
pitanje, kako ostati
nevjerojatno, ali, kako ostati
negdje je čula tu trpku rečenicu, u okusu limuna i slanih jezika
sada, kad se krizanteme uzvišeno šire i blaguju naše tople poglede
sad,kad počinje vrijeme branja maslina, i sve jedva čeka te prve glatke i zelene
obrane plodove koji se valjaju među prstima
vuče se prema šumu lišća
vuče se prema nepovratu
i samo bi negdje ta zaigrana, nestašna kosa, ruke, noge i odjeća što odbija toplinu,
samo bi negdje...
Imam sjećanje na sudbinu
slika me časti
i ono što se skriva
to su dva zlatna okvira
pored mora