zadnje zrake zlatila sunca
ispraćaju poslijepodne, odmaknute minute
dala si je mira, ne zaboravljajući
dubine iz kojih je izrasla, iz njegovih ruku, od njega stvorena
i što raditi, pita se
dala si je tišine, i polako se uvukla u pokrivač njegovih misli
bi li zaboraviti bila povlastica
ako se sunce igra cijelog dana, i šapuće baš o njemu
bože, svaka misao, sve nevjerojatnosti
ustupile su tu mekanu, baršunastu investiciju, u lepršanje samotnosti
samodostatnosti
ili je svaki put drugačije bilo
pitanje, kako ostati
nevjerojatno, ali, kako ostati
negdje je čula tu trpku rečenicu, u okusu limuna i slanih jezika
sada, kad se krizanteme uzvišeno šire i blaguju naše tople poglede
sad,kad počinje vrijeme branja maslina, i sve jedva čeka te prve glatke i zelene
obrane plodove koji se valjaju među prstima
vuče se prema šumu lišća
vuče se prema nepovratu
i samo bi negdje ta zaigrana, nestašna kosa, ruke, noge i odjeća što odbija toplinu,
samo bi negdje...
Post je objavljen 27.10.2017. u 15:26 sati.