eluard
petak, 27.10.2017.
nježne zrake sunca na vjetrovitom popodnevu
zadnje zrake zlatila sunca
ispraćaju poslijepodne, odmaknute minute
dala si je mira, ne zaboravljajući
dubine iz kojih je izrasla, iz njegovih ruku, od njega stvorena
i što raditi, pita se
dala si je tišine, i polako se uvukla u pokrivač njegovih misli
bi li zaboraviti bila povlastica
ako se sunce igra cijelog dana, i šapuće baš o njemu
bože, svaka misao, sve nevjerojatnosti
ustupile su tu mekanu, baršunastu investiciju, u lepršanje samotnosti
samodostatnosti
ili je svaki put drugačije bilo
pitanje, kako ostati
nevjerojatno, ali, kako ostati
negdje je čula tu trpku rečenicu, u okusu limuna i slanih jezika
sada, kad se krizanteme uzvišeno šire i blaguju naše tople poglede
sad,kad počinje vrijeme branja maslina, i sve jedva čeka te prve glatke i zelene
obrane plodove koji se valjaju među prstima
vuče se prema šumu lišća
vuče se prema nepovratu
i samo bi negdje ta zaigrana, nestašna kosa, ruke, noge i odjeća što odbija toplinu,
samo bi negdje...
